Foto: Greta Thunberg i papa Franjo, KNA, Vatican Media
Percepcija u suvremenim metropolama možda i nije tako očita da bi nas trznula na djelovanje. No, klimatska situacija na afričkom kontinentu već ima goleme razmjere. Slučaj jezera Čad.
Angelo Ferrari | agi.it
Ruganjem Greti Thunberg ne vrijeđa se samo djevojka s aspergerovim sindromom koja je bitku protiv klimatskih promjena učinila razlogom svog življenja. To znači rugati se i vrijeđati inteligenciju čitavog čovječanstva, znanstvene zajednice, te biti dijelom “politike” koja ne gleda cjelovitu istinu.
Olako se, zapravo, govori o klimatskim promjenama. Percepcija u suvremenim metropolama možda i nije tako očita da bi nas trznula na djelovanje. Ili nas iritira priča o mogućem kolapsu ledenjaka na Mont Blancu. No, dovoljno je pomaknuti se malo prema jugu i pokušati prijeći pustinju Saharu, hodeći stazama koje su ugazali migranti, idući u suprotnom smjeru, u pravcu Sahela, naići ćete na veličanstveno jezero zvano Čad. Ta voda, koja je danas tek nešto više od lokve, 1970-ih je živjela još uvijek svoj sjaj. U tim godinama površina vodenog bazena bila je oko 26 tisuća kvadratnih kilometara, kilometar više manje, danas ima jedva pet tisuća. Ukratko, smanjenje je to uzrokovano klimatskim promjenama, djelovanjem čovjeka koji je na tim obalama tražio dostojanstven život. Prije nekoliko desetljeća jezero je to jamčilo, danas s poteškoćama jamči opstanak malenog broja ljudi.
U zlatnim godinama jezero Čad izravno i neizravno davalo je posao za oko 40 milijuna ljudi i osiguralo vodu za navodnjavanje za 20 milijuna ljudi. Ništa od toga više nema. Odgovornost čovjeka, osim za klimatske promjene, je i u tome što su započeti mnogi ratovi koji ostaju stalna pojava na tom području. Tisuće ljudi utočište su našli na tim pokretnim i nesigurnim obalama, a pobjegli su upravo pred strahotama koje su zadesile njihove zemlje. U biti, jezero Čad zapljuskuje (ovo je svakako eufemizam) četiri države: Niger, Kamerun, Nigeriju i Čad. Nalazi se točno na raskrižju tih četiriju zemalja.
Da bi osvojile dio njegovih dragocjenih voda – kako piše Raffaele Masto za Africarivista.it – u kolonijalno doba Njemačka, Francuska i Velika Britanija doslovno su vodile dugi diplomatski rat kako bi iscrtale granice za iskorištavanje vode i ribolov na ovom sjajnom izvoru jedne od najsušnijih regija svijeta. Danas to više ne bi radile. Prisutnost ovih zemalja u Sahelu je potpuno drugačije prirode: danas su tamo prisutne njihove vojske – nasuprot džihadističkog terorizma koji na tom području bjesni. Ali i zato što su obale jezera pokretne, nesigurne, one su isto toliko nezdrave kao i obale močvara i, prije svega, one više nisu izvor neopisivog bogatstva kao što su bile prije samo nekoliko desetljeća.
Nestanak jezera nesumnjivo je savršena kombinacija klimatskih promjena i ljudskog djelovanja. Ujedinjene nacije (UN) izračunale su da danas na obalama jezera i na otočićima koji su nastali uslijed presušivanja istog živi oko 4 milijuna ljudi koji su izbjegli iz ratova u području Sahela. Osobe koje koriste vodu da bi preživjele i zagađuju je. Porast temperature, brzo isparavanje vode i ljudsko ponašanje učinili su ovo jezero lokvom. I ovdje se mora napraviti razlika: Ako su za klimatske promjene, koje su promijenile navike milijuna ljudi u Africi, svi pomalo odgovorni, tih 4 milijuna izbjeglica nisu, jer su pobjegli od bjesomučnih naleta džihadista Boko Harama.
Nadalje, klimatske promjene promijenile su navike milijuna ljudi koji žive u četiri zemlje koje graniče s jezerom Čad. Promijenili su se ekonomski sustavi, prehrambene navike, uništeni su čitavi ekosustavi. Ukratko: riječ je o humanitarnoj krizi u koju je uključeno preko 30 milijuna ljudi.
Konačno, sve se to usko tiče i nas. Koliko će dana, mjeseci ili godina tih 30 milijuna ljudskih bića izdržati očaj života koji nema što ponuditi. Koliko dugo će se oduprijeti iskušenju da krenu prema sjeveru i prijeđu Sredozemno more? Umjesto da se podsmjehujemo Greti Thunberg, možda bismo je trebali poslušati, barem je poslušati (agi.it).