Odrasla sam u južnom Teksasu u dolini Rio Grande, na granici Meksika i Sjedinjenih Američkih Država. Sjećam se, još kao dijete, često sam prelazila iz Brownsvillea u Teksasu u Matamoros u Meksiku i obratno. Imali smo obitelj s obje strane. I namirnice smo kupovali na obje strane. Neke je stvari bilo bolje kupiti en el otro lado (s druge strane) kako smo nazivali Sjedinjene Države, a najbolje tortilje bile su iz Matamorosa. Nije nam bilo bitno s koje smo strane granice rođeni. Doživljavali smo jedni druge kao braću. Somos familia, mi smo obitelj.
Mi koji smo odrasli u dolini Rio Grande, upravo zbog tog iskustva međusobne povezanosti i stalnog prelaženja granice, predodređeni smo da budemo ljudi koji će velikodušno dočekati druge imigrante. Razumijemo što znači boriti se za opstanak, znamo koliko je važno pomagati u životnim teškoćama. Ljudi na našoj granici uvijek su spremni pomoći. Iako se naše područje ubraja među najsiromašnije u državi, ljudi velikodušno daju koliko mogu. Tijekom velikog priliva imigranata iz Srednje Amerike 2014. godine, naše su obitelji s ljubavlju darivale svoje vrijeme, hranu, deke i odjeću. Zajedno smo dočekali useljeničke obitelji kojima je bila potrebna pomoć. Svi su to doživljavali kao jedinu ispravnu stvar. U svom obraćanju američkom Kongresu u rujnu 2015. godine, papa Franjo opisao se kao “sin imigranata” i napomenuo da bi se, poput mene i mojih susjeda u dolini Rio Grande, mnogi senatori i predstavnici mogli opisati na isti način. Uspostavivši povezanost među nama, papa Franjo je još rekao našim zakonodavcima: “Mi, ljudi s ovog kontinenta, ne bojimo se stranaca, jer smo svi mi jednom bili stranci”, a današnji je zadatak “obrazovati nove generacije da ne okreću leđa“ našim “susjedima”. “U Americi, rekao je, “tisuće ljudi putuje na sjever u potrazi za boljim životom i većim mogućnostima za sebe i svoje najmilije. Nije li to ono što želimo vlastitoj djeci? Ne smijemo biti zatečeni brojnošću imigranata, već ih promatrati kao osobe, vidjeti njihova lica i slušati njihove priče, pokušavajući što bolje odgovoriti na njihovu situaciju. Odgovoriti na način koji je uvijek human, pravedan i bratski“.
Nasmijem se svaki put kad se sjetim kako sam postala američka državljanka. Jednoga su dana moji roditelji prešli u Sjedinjene Države kako bi pitali vlasti što im je potrebno za prijavu boravka. Rečeno im je da moraju ispuniti prijavu. To su i učinili. Bili su spremni vratiti se u Meksiko i čekati odgovor. Na njihovo iznenađenje, rečeno im je da moraju ostati u Sjedinjenim Državama i tu čekati. Našli su se u zemlji u kojoj nikoga nisu poznavali, trebali su pronaći mjesto u kojem bi mogli boraviti, moj otac, moja trudna majka i starija sestra Irasema. Otac nije imao novca, nije imao posla i nije imao pojma kud poći. Unajmio je sobu s obećanjem da će platiti za tjedan dana. Zatim je pronašao posao u lokalnoj trgovini hranom, pakirao je namirnice. To je bio naš početak u Sjedinjenim Državama! U to je vrijeme majka bila trudna, nekoliko dana kasnije, rođena sam. Američki sam državljanka stjecajem okolnosti, chiripa, sretnim slučajem. Odrasla sam između dviju granica, entre dos fronteras, uživajući u životu u dvije države, Meksiku i Sjedinjenim Državama. Imigranti su uvijek bili dijelom mog života. U našem je samostanu sestra Juliana Garcia, često kasno navečer dobivala telefonske pozive od službenika granične ophodnje. Svaki put kad bi policajac nazvao, doveo bi srednjoameričku obitelj kojoj je trebalo mjesto za boravak na nekoliko dana. To je uvijek bila majka s malim djetetom. Ponekad su bili iz Salvadora, ponekad iz Hondurasa, Gvatemale ili Nikaragve.
Priče mnogih izbjeglica koje smo dočekali u samostanu otvorile su nas za razumijevanje tragične stvarnosti mnogih ljudi koji su prisiljeni pobjeći iz svoje zemlje zbog opasnosti od nasilja i teških uvjeta života u nasilnim društvima. Danas doživljavamo sličnu migraciju izbjeglica u našoj regiji; ovoga puta, to su uglavnom djeca. Surova se ljudska stvarnost događa po cijelom svijetu. Ljudi bježe iz svoje domovine jer tamo više nisu sigurni.
Papa Franjo govorio je u obranu migranata i izbjeglica kako ne bismo ostali ravnodušni prema njihovoj patnji. Njegov nas glas podsjeća na to da ih moramo s pažnjom i suosjećanjem primiti i pomoći im. Kad je papa prepoznao rad mnogih dobrovoljaca Humanitarnog Centra za prihvat imigranata Crkve Presvetog Srca u McAllenu u Teksasu, osjećala sam se kao da nam Bog, naš Otac, preko pape, govori: “Vi ste moja djeca, i ja vas jako volim. Nastavite raditi svoj posao brinući za obitelji kojima je potrebna pomoć. Pazite na njih kao što ja na vas pazim”.
Ovdje u dolini Rio Grande u južnom Teksasu doživjela sam potpuno razumijevanje poruke pape Franje: njegov poziv na dobrodošlicu imigrantima u našoj sredini; njegove riječi ohrabrenja da budemo milosrdni; i njegov stalni podsjetnik da branimo i štitimo dostojanstvo svih ljudi, posebno slabih, ranjivih i onih koji pate od nepravde u našem svijetu zbog ekstremnog siromaštva, nasilja i rata. Iskustvo susreta s migrantima preobražava, kroz njihovu patnju susrećemo se licem u lice s Božjim milosrđem.
Kada biste došli na našu autobusnu stanicu ispunjenu imigrantskim obiteljima, majkama i dojenčadi kojima je potrebna pomoć, koji su iscrpljeni od duga putovanja kroz različite zemlje, u njihovim očima vidjeli biste neizmjernu bol i duboki vapaj za pomoć. Dok ih vodimo i prolazimo kroz vrata našeg Centra, oči im se napune suzama pri susretu s brižnim i suosjećajnim volonterima. Osmijesi i prijateljski zagrljaji volontera im dođu kao lijek. Slušanje životnih priča naše braće i sestara useljenika otvara nam srca da ih čuvamo na posebnom mjestu gdje ih možemo pratiti u patnji. Čuli smo bezbroj priča u kojima imigranti uvijek iznova podnose ekstremne patnje i nepravde uzrokovane sebičnim, korumpiranim i grešnim svijetom; svijetom koji ne poštuje ljudsko dostojanstvo; svijetom koji opravdava nejednakost i iskorištavanje ljudskog života.
Moramo se zapitati: kakav je naš odgovor na susret s imigrantima? Bilo da se radi o našoj zajednici, našoj zemlji ili u vijestima, papa Franjo poziva nas da odgovorimo milosrđem i ljubavlju. Ne možemo ostati ravnodušni prema ljudskoj patnji. Moramo zajedno, hrabro i odlučno preobražavati naš svijet u nježnije i milosrdnije mjesto, “kroz revoluciju nježnosti” onako kako nas sam Franjo nadahnjuje kroz svoje osobno svjedočanstvo poniznosti i nježnost u svemu što radi i govori. Somos hermanos entre fronters. Braća smo između granica.
S. Norma Pimentel
Izvor: A Pope Francis Lexicon (ur. Cindy Wooden – Joshua McElwee, 2018., str. 92-95.)
Sestra Norma Pimentel članica je Isusovih misionarki i izvršna direktorica Katoličkih dobrotvornih udruga doline Rio Grande u biskupiji Brownsville u Teksasu. Časopis Time uvrstio je s. Normu među 100 najutjecajnih osoba na svijetu tijekom 2020. godine (fratellanza.net).