Redemptorist i teolog p. Bernhard Häring zapisao je svoj san o budućem (fiktivnom) Papi Ivanu XXIV. koji bi nastavio ekumensko djelo koncilskoga Pape Ivana XXIII. Tekst je objavio u svojoj ekleziološkoj viziji Es geht auch anders (Herder, 1993.). Zamišljene riječi budućeg Rimskog biskupa iznio je u obliku Papina pastoralnoga pisma povodom ulaska Crkve u treće tisućljeće. Može li se njegov san ostvariti? Je li Jorge Mario Bergoglio barem djelomično Häringov sanjani Rimski biskup?
Pastoralno pismo Ivana XXIV. na početku novog tisućljeća
Ljubljene sestre i braćo!
Na svom hodočašću kršćanstvo danas ulazi u treće tisućljeće. Ono se nalazi pred velikim i gorućim problemima. No ponovno upiremo našu nadu u Gospodara povijesti i ponizno se otvaramo njegovom Svetom Duhu.
Što nam danas može biti više na srcu od temeljne molbe koju je izrekao naš božanski i ljudski Utemeljitelj prije svojega odlaska: «Da svi budu jedno»?
S Ivanom XXIII. i Koncilom kojeg je on sazvao, u kojem je po prvi put bila zastupljena cijela zemlja, svanula je svijetla zora: Katolička crkva je ušla u doba ekumenizma. Pavao VI., njegov časni nasljednik, postojano je nastavio njegovo djelo. On je i pred Ekumenskim vijećem Crkava imao hrabrosti izraziti svoj strah da bi papinstvo u svom povijesnom obliku moglo postati glavna zapreka na putu ponovnoga ujedinjenja kršćanstva. Njegov ljubljeni nasljednik Ivan Pavao I. potvrdio je proročanskom jasnoćom da je kolegijalnost između biskupa i pape dokaz i pečat katoliciteta. I hrabro je razmišljao o tome što bi to trebalo značiti, primjerice za način obavljanja Petrove službe.
U međuvremenu su se dogodile mnoge stvari i propustile mnoge prilike. Sada je došlo vrijeme za činjenje odlučnih koraka. Najvažniji korak je prije svega skromni i hrabri pregled povijesti papinstva. Moramo dati jasne znakove da znamo učiti iz povijesti i da se želimo prepustiti prosvjetljenju Božjom riječju. Razmislimo o Petrovoj službi, onako kako je Isus naglašavao njenu bit i kako je vršena u najstarijoj tradiciji.
Drugo tisućljeće je razdoblje tužnih podjela Crkve. Jedan od uzroka je i upletenost biskupa, posebno Rimskih biskupa, u svjetovne borbe za moć, kao i previše svjetovnih ideja u službi crkvenog autoriteta i moći. To je izazvalo neshvatljivu sljepoću. Sa zaprepaštenjem mislimo na torture, spaljivanje heretika i vještica. Metode Inkvizicije spriječile su zdrav i iskren dijalog u potrazi za većim svjetlom u doktrinarnim, moralnim i ekleziološkim pitanjima.
Unatoč svemu, Bog je rimsku Crkvu nastavio darivati i dobrim biskupima. Ali njihova svetost i mudrost nisu se uspjeli dovoljno nametnuti unutar fosiliziranih struktura. Crkve su branile sebe i svoj nauk i praksu nekom vrstom mentaliteta opkoljene tvrđave. Svaki dio, a osobito pape, držali su neku vrstu monopola u posjedovanju istine. I tako se u velikoj mjeri zaustavilo zajedničko traganje. Ali slavimo Boga koji je učinio da njegov Duh nastavi puhati u svim dijelovima kršćanstva, što nam je omogućilo da poduzmemo mnoge korake na putu ekumenskoga preispitivanja i koji je ojačao duh dijaloga i uzajamnog slušanja.
Danas, međutim, okrećemo naš pogled prema budućnosti unatoč punoj svijesti o prošlosti koju još uvijek treba prevladati. Ovdje se želim ograničiti i spomenuti najvažnije točke neposrednog programa:
- Budući da su tron, kruna i pompozne titule patološki simptomi, potpuno zabranjujem rimske biskupe oslovljavati protuevanđeoskim naslovima poput «Vaša Svetosti», «Sveti Oče». Tako u biti Isus prije svoga odlaska jedino Boga naziva Svetim. Sramimo se činjenice da je Papa dozvoljavao svojim dvorjanima i ulizicama oslovljavati ga s «Presveti» i «Preblaženi». Više neće biti «počasnih prelata Njegove Svetosti», niti «purpurnih». Također, u Vatikanu se više neće govoriti o Eminencijama ili Uzoritima, ni o Ekscelencijama ili Preuzvišenima i sličnim stvarima, jer središte susreta s Bogom, koji se u Isusu objavio kao poniznost, je spoznaja našeg ništavila.
- Čim prije ćemo učiniti iznenađujuće rezultate dvostranih i višestranih dijaloga i dovest ćemo ih do dugo očekivanog cilja. Simbol toga bit će činjenica da će «Tajništvo za ujedinjenje kršćana» postati od sada pa nadalje jedan od glavnih autoriteta i bit će preoblikovano u «Kongregaciju za jedinstvo kršćana». Glede prihvaćanja rezultata, za to više neće biti nadležna Kongregacija za nauk vjere. Pod vodstvom upravo spomenute Kongregacije za jedinstvo kršćana, nastavit će se uspostavljanje odgovarajućih struktura koje jamče da sav Božji narod, na osobit način biskupi, biskupske konferencije i teološki fakulteti, aktivno sudjeluju u ovom važnom procesu.
- Papa se povezuje s preciznim strukturama koje izražavaju i promiču kolegijalnost. To znači, između ostalog, da će biskupska sinoda, koja se sastaje u redovitim razmacima, imati veću ulogu od samo savjetodavne. Papa će prihvatiti njene zaključke i redovito ih odobriti. Upitni detalji bit će razjašnjeni sa strpljivim i iskrenim dijalogom.
- Glede izbora i potvrde biskupâ diljem svijeta, odlučno vraćamo praksu prvog tisućljeća. U tom smislu svakako možemo mnogo naučiti od neprekinute prakse pravoslavnih Crkvi i Crkvi rođenih protestantskom reformom, naših sestara. Rimskog biskupa, u skladu s njegovom ekumenskom zadaćom, birat će predstavnici biskupskih konferencija, prema načinu koje će utvrditi sljedeća sinoda biskupa. Čim prije, sinoda biskupa također će morati nastaviti s reformom takozvanoga diplomatskog zbora. Već je sam taj naziv neprihvatljiv, jer previše podsjeća na strukture državne moći.
- Savjesno tumačenje dokumenata Prvog i Drugog Vatikanskog koncila u svjetlu Božje riječi i tradicije dovoljno je pokazalo da je izvršavanje vrhovnog naučiteljskog autoriteta rimskog biskupa potpuno umetnuto u Crkvu. On nije, recimo to tako, učitelj koji govori odozgo i izvana, nego je na određeni način umetnut u proces učenja sa svojim ekumenskim dimenzijama i organima. Njegova je zadaća potvrditi, primjerom i načinom ostvarivanja svojeg autoriteta, vjeru Sluge Božjeg i poniznog i nenasilnog od Oca ovlaštenog Sina Čovječjega, i time pridonijeti izražavanju vjere cijele Crkve. On je dio Crkve učenice koja sluša i Crkve naučiteljice, sa svima ostalima nadasve mora osluškivati Božju riječ, te promatrati i pokušati raspoznavati znakove vremena.
- Goruća pitanja koja se sada pojavljuju, poput uloge žena u Crkvi i njihovoga možebitnog ređenja, od sada više neće biti tabù. Ta pitanja potrebno je razjasniti u unutarcrkvenom dijalogu i ekumenskoj spremnosti za učenje, dok ne budu spremna za rješavanje. Odluke su to koje Papa neće donijeti sam, nego u punoj kolegijalnosti.
- Crkva treba biti svjetlo svijeta i sol zemlje. Ona treba i želi postati svojevrsni sakrament spasenja, ozdravljenja, mira i univerzalne pravde. Zbog toga naš hod prolazimo s dubokom i srdačnom solidarnosti s cijelom obitelji čovječanstva, sa svim narodima i svim kulturama, te, ne najmanje važno, i s velikim svjetskim religijama Istoka.
Ujedinjeni sa svima namjeravamo učiti, bdjeti, moliti i raditi na rješenju gorućih problema, te se povjeriti evanđelju kao miru i radu za mir u duhu evanđeoskog nenasilja i pomirbene ljubavi, pravde i očuvanja stvorenoga povjerena ljudima.
Preporučujem sebe i svoju službu u Crkvi vašim molitvama, kao što i vas preporučujem milosti i ljubavi Boga, Oca našega i Gospodina našega Isusa Krista.
U Rimu, 1. siječnja 2001., Papa Ivan XXIV.
Autor: Bernhard Häring (1912.-1998.), Es geht auch anders (Herder, 1993.) (fratellanza.net).