Silvano Fausti SJ
Pjesma nad pjesmama je erupcija mirisa. “Miris razliven” je Ime, od kojega je svako ime. Bog je miris: nikome se ne uskraćuje i svima se daruje. Znak prisutnosti i osjetljiv u mraku, miris označava identitet svake pojedinačne stvarnosti. Psi to dobro znaju. Sjećam se Mandissobe i Falcaoa, dva vuka biskupa u Castanhalu, u Brazilu. Došavši noću do njegove kuće, njuškali su mi ruku kroz pukotine na ogradi. Sljedeće godine, kad sam stigao u isto vrijeme, mahali su mi repom od radosti.
Po njuhu i mi razlikujemo miris od smrada, zadovoljstvo od mučnine, radost od žalosti. Život od smrti. Identitet i miris Boga je radost. Ona je plod uzvraćene ljubavi, jedina mogućnost života. Žalost je smrad smrti, uskraćivanje primljene i dane ljubavi. Ali ako se primi, prirodno se daje. «Amor ch’a nullo amato amar perdona»: najljepša je Božja definicija. Izvire iz tame pakla, neprestano rastrgana Danteovim ogorčenjem i samilošću. Nisu li mržnja prema zlu i ljubav prema bolesnome svjetlost koja svima objavljuje Boga?
Isusova pasha, središte Evanđelja, uključena je između mirisa Betanije, kojega Luka nagovješta, i mirisa groba kojega Ivan postavlja u “vrt”. Ovdje je soba u kojoj Zaručnik spava, miriše na stotinu libri miomirisa. Ljudi se dijele na već i ne još uvijek mrtve. Svi se sabiremo u grobnici. Bezbožne ili pobožne, tamo ih nalazimo. To je bračna postelja susreta između voljenog i voljene, između Boga i čovjeka, voljenog vječnom ljubavi. “Ljubav je jača od smrti”.
Miris pun Boga je Isus, sin čovječji. U njemu Bog miriše na čovjeka kako bi čovjek mirisao na Boga. On je “naš” drugi dio, “ne drugi nego bilo koji drugi” koji svima daje njihov i svoj vlastiti identitet. “Meso od moga mesa i kost od mojih kostiju” viče svojoj zaručnici Adam, od nje i za nju probuđen iz mrtvih. Voljeti znači voljenom komunicirati ono što se ima i što jest. Ljubav čini njih dvoje jedno meso, jedan miris.
SUBJEKT I PREDIKAT
Pavao kršćane naziva “dobrim mirisom Kristovim”, koji se širi cijelim svijetom. Imaju njegov miris, njegov identitet. Iz tog razloga, svako ljudsko dijete u njima opaža pravo božansko veličanstvo. Čudo je svetoga Franje koji razgovara sa Saladinom i bratom vukom, s bratom suncem i bratom vjetrom. Autentičnost je Rimskoga biskupa da svatko miriše na svoje bližnje. Samo zato što je “čovjek”, pastir koji miriše na svoje ovce. Nijedna nije isključena. Štoviše, približava se posebno najudaljenijoj.
I u Djelima apostolskim, anđeo ukazuje poganinu Korneliju “mirisni” put da potraži Petra i pretvori ga u “čovjeka” poput njega. Nalazi se u Jopi, na moru, kao gost Šimuna kožara. Njegova “apostolska palača” je kožara. Biti mirisav svima iz daljine, Bogu je draže od bilo kojega tamjana. Odatle će započeti objava svijetu Onoga koji je postao tijelo u Izraelu da bi postao tijelo u svakom čovjeku. Samo je na taj način sam Bog: “jedan” i “sve u svima”.
“Mirisati na ovce” moto je Rimskog pastira. Miris mu je isti kao i u ovaca. Ostaje s njima danju i noću. Zapravo je “lijepi pastir” sâmo Janje koje smrtnim umorom sve vodi na životne pašnjake.
Čovjek je dijete Božje, njegova slika i prilika, ne zato što je dobar, lijep i pobožan, već jednostavno kao ljudsko dijete. Ovaj izraz, najveća zajednička stvar svakog čovjeka, jedini je koji Isus primjenjuje na sebe. On uključuje prije svega one koje isključujemo kao loše, ružne i bezbožne poput Njega, “gotovo crva, a ne čovjeka”. Prije križa samo đavli i Petar kažu da je Isus sin Božji, ali ih on ušutkuje.
Upravo je Isusov križ – udaljenost koju je postavio između sebe i naših ideja o Bogu – taj koji otkriva Boga. Uz svo dužno poštovanje, ne treba reći: “Isus je Bog”, već: “Bog je Isus”. Zapravo, subjekt je nepoznanica čiji je predikat poznat. No niti jedan teolog nikada nije vidio Boga: on je “subjekt” o kojem sve govori, ali samo analogno. Njegov vlastiti i cjeloviti “predikat” je Isus. Njegovo tijelo, protagonist Evanđeljâ, otkriva nam Boga. Njegovo ga tijelo, u onome što čini i govori, očituje kao Riječ, Jedinorođenoga koji nas čini egzegezom toga Boga kojega nikada nitko nije vidio. Punina božanstva tjelesno prebiva u njemu. Njegovo tijelo pokazuje ono što nikada nije ušlo u ljudsko oko ili srce. To je otkrivenje Boga, njegovo i naše spasenje. Zbog toga je Pavao, iznenađujući sve, rekao: “ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga”.
Tko kaže samo “Isus je Bog”, ignorira ili kodira Evanđelja, doketa je, giussanita ili neo-ambrozijanac. Raspetome pripisuje ono što svaka religija kaže o Bogu: on je svemogući koji posjeduje sve i sudi, osuda i pravda. Isusov križ de-demonizira ovu božansku sliku, koju religiozni često koriste, a ateisti negiraju. Sotonska je perverzija izvrtati subjekt i predikat! Jadni Bog, lišen poznavanja Isusa i prepun naših zabluda moći.
S Kalvarije učenici bježe. Ne žele ovoga Boga. Žene koje ljube ostaju. U prva tri Evanđelja, “teolozi” koji ga prepoznaju su zločinac koji je uvjeren da je takav i pogan centurion koji ga ubija. Ivan sa svoje strane zaključuje udarcem koplja u srce iz kojeg izviru krv i voda. I daje nam vrh svakog proročanstva: “Usmjerit će svoj pogled prema onome koga su proboli”. Rađamo se iz Božje rane ljubavi. Gledajući tamo, otkrivamo tko smo za njega i on za nas. Oživljava kršćane koji znaju da su zločinci i/ili ubojice bogohulnog Boga.
Isus će reći svojim ovcama: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega”. Bio sam gladan, žedan, imigrant, gol, bolestan i u zatvoru: nahranili ste me, napojili, ugostili, odjenuli, posjetili i prihvatili. Pravednici kažu da ga nikada nisu vidjeli tako izudaranog. Zanemaruju da ono što se čini posljednjemu, njemu čini.
OVCE ILI JARCI?
Jarcima, vrlo uglađenima, vrlo pobožnima i bogatima lijepim liturgijama, Isus će reći: “Nosite se od mene prokleti”. Udaljili ste se od mene, odbacujući moju najjadniju braću. Svaki posljednji čovjek je sin čovječji, sam Bog koji se otkriva i spašava me. Mi smo ti koji sudimo i osuđujemo Boga, a ne on nas. Oni koje isključujemo su Jaganjac Božji koji na sebi nosi naše zlo. Iz tog razloga, Crkva, počevši od pastira, mora mirisati na ovce, a ne na jarce.
Zašto se dobri nazivaju ovcama, a zli jarcima? Vođen instinktom, jarac zna pronaći hranu. Ovca pak to ne čini: ona slijedi svoju bližnju ili pastira. Mnogim ljudima je model jarac, čijemu su instinktu dovoljni seks i paša, alias novac. Zadovoljio je ono što mu godi, dužnost izvršena!
“U čemu je problem, zlo?”, reći će netko. Nažalost, nije svjestan da čovjek nije samo instinkt: on je želja za srećom, zreli plod uzvraćene ljubavi. Bulimija stvari, seksa i moći simptom je nesreće. Onaj koji ne zna da je voljen i osjeća se kao nitko, opsjednut je instinktom da jede sve i svakoga. I nikad dosta! Ne voli ni sebe ni druge. Treba se liječiti, poput većine političara i moćnika. Sreća nije imati, moći i pojaviti se. To je kraljevski put laži i nepravde koji sve zaražava smrću. Razmislimo o prošlom stoljeću. Ovo što se sada događa je još gore. Osim što je sve zlo, kao i uvijek, premješteno in corpore vili. Svi smo postali “škart sustava”, podređeni gluposti Burze. Ona, jedina dama za sebe, suverena je nad svime. I uništava ono što dotakne kako bi podigla sve više svoje prijestolje vatre i dima. Ali jesmo li toliko glupi da želimo takav životni stil?
Isus se predlaže kao “lijepi pastir” upravo u predvorju hrama (Iv 10). U toru se ovce muzu, šišaju ili, kao u ovom slučaju, prodaju u svetu klaonicu. Isus želi ljude izvesti iz svih ograda, dovesti ih do slobode djece Božje. A Bog je ljepota ljubavi u službi svakog čovjeka, njegov sin na njegovu sliku i priliku. Svatko, znali to ili ne, Bogu vrijedi više od njega: on daje svoj život za njega!
Kada će doći Mesija? Kad ga prepoznamo u svakom čovječjem sinu, našem bratu, sestri. Tada ćemo biti ono što jesmo i Bog će biti sve u svemu. Isus je “lijepi pastir” jer je Janje koje razotkriva, raspolaže i polaže svoj život za svakoga. Upravo zato je Gospodar života i pobijeđuje smrt.
Tko ne miriše na ovce, nije pastir: on je lopov i razbojnik koji krade i ubija. Zašto za vođe biramo više jarce? Prvi kralj bio je Kain koji je ubio svoga brata, oponašali su ga svi njegovi nasljednici. Ne samo Romul. Pročitaj Ezopovu basnu, identičnu Sucima 9,8-15 i sličnu 1 Sam 8,1ss. Taj model prijedlog je zmije zbog koje smo izgubili drvo života. Vješt šarmer, čini da ono što je loše, ružno i odvratno izgleda dobro, lijepo i poželjno (Post 3,1ss). Sada je zmija u mirovini, a najbolje je predstavljaju mama TV i tržišni zakoni sa svojim gospodarima, a slijede ih politički i religijski divljeglasajući akoliti.
Molimo da miris ovaca kontaminira sve i učini nas sličnima Jaganjcu. Tada će biti novo nebo i nova zemlja (popoli.info).
Popoli je međunarodni mjesečnik talijanskih isusovaca. Osnovan je 1915. godine.