Sestra Simona Brambilla, danas tajnica Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, dijeli svoje iskustvo i razmišljanja o interkulturalnosti iz perspektive svoje kongregacije (Missionarie della Consolata, MC), koje postoje preko 110 godina. Ovdje donosimo skraćenu verziju njezinog promišljanja
Simona Brambilla
Naša kongregacija, osnovana u Torinu, Italija, ima misijski karakter i broji 540 članova iz 16 zemalja na tri kontinenta. Osnivač, bl. Giuseppe Allamano (1851.-1926.), prvotno je osnovao mali institut s regionalnom orijentacijom, ali je s vremenom proširio perspektivu na članove iz drugih dijelova Italije.
Prve sestre MC su 1913. godine krenule prema Keniji, gdje su se intenzivno integrirale među Kikuyu narodom. Utemeljitelj potiče misionarke da istražuju i pišu o svojim dojmovima i iskustvima s „drugima“, potičući učenje lokalnog jezika i komunikaciju s mjesnim stanovništvom. Ove rane interakcije oblikovale su misijsku metodologiju kongregacije, naglašavajući važnost poštovanja prema lokalnoj kulturi.
Utemeljitelj čita dnevnike misionara, koristeći ih za oblikovanje metodologije misija. Istina da sestre u to vrijeme nisu koristile izraze poput interkulturalnosti, ali su naglašavale važnost poštovanja i razumijevanja lokalne okoline. Sestre su isticale da su rođene u Italiji, ali su odrasle u Keniji, gdje su doživjele duboko interkulturalno iskustvo.
Pojam interkulturalnosti i drugi s njim povezani pojmovi
Kada je riječ o samom pojmu interkulturalnosti i povezanim terminima, važno je razumijevanje razlika među kulturama te razlika između multikulturalnosti i interkulturalnosti. Multikulturalnost podrazumijeva postojanje različitih kultura, dok interkulturalnost potiče stvarnu interakciju i razumijevanje među njima. Interkulturalnost je također važna u formiranju identiteta ove kongregacije te njezinom kontinuiranom razvoju kroz interakciju s različitim narodima.
Kada osoba iz kulture „A“ odlučuje preseliti u podneblje kulture „B“ onda ova situacija predstavlja iskustvo transkulturalnog prijenosa, što uključuje dulji boravak i određeni stupanj angažmana i rizika. Ova situacija se razlikuje od jednostavnog turističkog posjeta. Akulturacija označava proces učenja i prilagodbe novoj kulturi. Akulturacija uključuje faze poput prvotnog oduševljenja različitošću, potom mogućeg odbijanja različitosti te naposljetku postizanja ravnoteže koja uključuje vrednovanje kvaliteta druge kulture uz razumijevanje njezinih izazova.
U kontekstu formiranja multikulturalne zajednice važno je praćenje osobnih procesa transkulturalizacije i inkulturacije koje svaki pojedinac prolazi. Tek nakon najmanje tri godine iskustva transkulturalnog prijenosa, zajednica može početi razvijati istinski interkulturalni pristup.
Za karizmatičnu inkulturaciju i interkulturalnost
Kao što smo rekli, dok je multikulturalnost više usmjerena na koegzistenciju različitih kultura u odvojenim prostorima, interkulturalnost naglašava međusobnu interakciju i razumijevanje među njima. Ona predstavlja novu kulturu „E“ koja nastaje iz interakcije i suradnje među kulturama, s ciljem stvaranja nečeg potpuno novog i dinamičnog. Ova transformacija, potaknuta suradnjom, izaziva stvaranje zajednice koja nadilazi tek toleranciju prema različitostima te aktivno teži stvaranju novog identiteta.
Važno je priznavanje vlastitog neznanja kako bismo mogli otvoreno ući u interkulturalni dijalog. Suočeni s drugom kulturom, otkrivamo svoje vlastite kulturne predrasude i ograničenja. Priznavanje svoje „kulturološke slijepe točke“ postaje ključno za istinski interkulturalni dijalog. Naučiti od drugih, priznati vlastitu nejasnoću i spremnost na učenje su koraci prema gradnji mostova među kulturama.
Dijeliti trpezu
Što znači dijeliti zajedničku trpezu? Dijeljenje hrane simbol je zajedništva, kao i dijeljenje života i resursa. Zajednički obroci postaju izraz bratstva i solidarnosti te pridonose stvaranju dubljih veza među sestrama različitih kultura. Ovaj element dijeljenja hrane nije samo fizički čin, već i simbolički čin zajedništva i bratstva.
Interkulturalnost je ključni element života u zajednici. Kroz analizu kultura, razumijevanje važnosti jezika, otvorenost prema primanju drugih i njihovih darova te prepoznavanje vlastite ograničenosti, ona poziva na izgradnju mostova među kulturama u cilju stvaranja zajednica koje žive evanđeosku i karizmatsku dimenziju u raznolikosti. Ovaj pristup interkulturalnosti predstavlja ne samo izazov, već i priliku za obogaćivanje zajednice i osobnog rasta.
Otkrivanje mudrosti neznanja
Vlastito prepoznato neznanje može poslužiti u evangelizacijskim relacijama, skromno posredovati prolazak karizmatske milosti. Onaj tko dolazi izvana i ništa ne zna o kulturi mjesta ima prednost jer može postavljati pitanja koja bi lokalni stanovnici smatrali „očitima“ ili neprikladnima. Ponekad su upravo najjednostavnija pitanja ta koja otvaraju nove staze jer potiču pojedinca (ili instituciju) da razmišlja o onome što se smatralo „očitim“ ili neupitnim, ali što više nije predmet razmišljanja. Stoga nam trebaju oni koji dolaze izvana kako bismo proširili osobne, zajedničke i karizmatske horizonte.
Jesti iz iste posude
Prema bantu-macua izreci „Lonac kaše je jedan, a porcije su različite“. Ova se slika može proširiti na Crkvu koja se hrani istim Kruhom Života, ali s mogućnošću istraživanja i vrednovanja raznolikosti svake kulture. Kulturna prilagodba i karizmatski interkulturni dijalog neophodni su elementi za prihvaćanje poziva na zajedničko stolovanje. Gubitak prilike za kontakt s ljudskim i duhovnim iskustvom nekog naroda također znači propuštanje prilike za kontakt s jedinstvenim i originalnim iskustvom Boga u tom narodu kako bi ga podijelio i obogatio život svih koji su spremni „jesti iz iste posude“.
Poput kornjače
Izreka „Kornjača putuje sa svojom kućom“ predstavlja snažnu metaforu za karizmatsku kulturnu prilagodbu. Kornjača simbolizira karizmu koja, unatoč svojoj putujućoj prirodi, nosi svoj „dom“ svugdje kamo ide. Relacija između posvećenih ili Instituta i zajednice koja ih prima međusobno je korisna, s karizmom koja „putuje“ od posvećenih/Instituta prema narodu, ali se od naroda također vraća prema posvećenim osobama.
Kornjača jede povrće mjesta gdje se nalazi, a to povrće je hrani i potiče njezin rast. Karizmatska kulturna prilagodba postaje izvor obnove, poticanje od strane kontakta s drugim iskustvima, različitim načinima primanja i vraćanja karizmatske baštine kako bi je obogatili. Karizma mora biti otvorena izazovima različitih kultura, učeći „jezik“ drugih svjetova, kako bi ostala vitalna, obnovljena i sposobna pružiti zajednici novi život i perspektive (dg.saveriani.org; fratellanza.net).