U nastavku donosimo prijevod 13. poglavlja (od ukupno 20) naslovljenog „Biskup u crkvenoj zajednici“ iz Sažetog izvješća XVI. redovne opće skupštine sinode koja je svoje prvo zasjedanje imala od 4. do 29. listopada 2023. u Vatikanu.
Biskup u crkvenoj zajednici
Konvergencije
a) U perspektivi Drugoga vatikanskog koncila, biskupi su, kao nasljednici apostolâ, stavljeni u službu zajedništva koje se odvija u mjesnoj Crkvi, između Crkava i s Crkvom kao cjelinom. Biskupov se lik stoga može prikladno razumjeti u spletu odnosa s dijelom Božjeg naroda koji mu je povjeren, s prezbiteratom i s đakonima, s posvećenim osobama, s drugim biskupima i s Rimskim biskupom, u perspektivi uvijek usmjerenoj prema poslanju.
b) Biskup je u svojoj Crkvi prvi odgovoran za naviještanje evanđelja i liturgiju. On vodi kršćansku zajednicu i promiče skrb za siromašne i obranu posljednjih. Kao vidljivo načelo jedinstva, on ima posebnu zadaću razlučivati i usklađivati različite karizme i službe potaknute Duhom za naviještanje evanđelja i općeg dobra zajednice. Ta se služba obnaša na sinodalan način kada se vlast obnaša u suodgovornosti, propovijedajući iz slušanja vjernog Božjeg naroda te posvećenjem i slavljenjem liturgije poniznošću i obraćenjem.
c) Biskup ima nezamjenjivu ulogu u pokretanju i animiranju sinodalnog procesa u mjesnoj Crkvi, promičući cirkularnost između svih, nekih i jednoga. Biskupska služba (jedan) pojačava sudjelovanje svih vjernika, zahvaljujući doprinosu nekih koji su izravnije uključeni u procese razlučivanja i odlučivanja (participacija i tijela upravljanja). Uvjerenje s kojim biskup preuzima sinodalnu perspektivu i stil kojim obnaša vlast presudno utječu na sudjelovanje svećenika i đakona, laika i laikinja, posvećenih muškaraca i žena. Biskup je pozvan biti primjer sinodalnosti za sve.
Pitanja koja treba razmotriti
d) U kontekstima u kojima se Crkva doživljava kao Božja obitelj, biskup se smatra ocem svih, međutim u sekulariziranim društvima doživljava se kriza njegova autoriteta. Važno je ne izgubiti iz vida sakramentalnu narav episkopata, kako se lik biskupa ne bi poistovjetio s kakvom građanskom vlasti.
e) Očekivanja od biskupa često su vrlo velika, a mnogi su biskupi govorili o tome da se osjećaju preopterećeno administrativnim i pravnim obvezama, što im otežava da u potpunosti ostvare svoje poslanje. Biskup se također mora nositi s vlastitom krhkošću i ograničenjima, i ne nalazi uvijek ljudsku i duhovnu potporu. Bolno iskustvo određene usamljenosti nije neuobičajeno. Zbog toga je važno s jedne strane vratiti se stavljanju bitnih vidova biskupova poslanja u središte pozornosti, a s druge strane njegovanju autentičnog bratstva među samim biskupima i među biskupima i njihovim svećenicima.
Prijedlozi
f) Na teološkoj razini potrebno je dalje istražiti značenje veze uzajamnosti između biskupa i mjesne Crkve. Pozvan je voditi ju, a u isto vrijeme prepoznati i čuvati bogatstvo njezine povijesti, njezine tradicije i karizmi prisutnih u njoj.
g) Pitanje odnosa između sakramenta reda i jurisdikcije mora se dublje istražiti, u svjetlu koncilskog učiteljstva Lumen gentium i novijim učenjima, kao što je apostolska konstitucija Praedicate evangelium. Cilj takvog istraživanja jest razjasniti teološke i kanonske kriterije na kojima se temelji načelo podjele biskupovih odgovornosti te odrediti opseg, oblike i implikacije suodgovornosti.
h) Neki biskupi izražavaju nelagodu kada se od njih traži da interveniraju u pitanjima vjere i morala o kojima unutar episkopata ne postoji potpuna suglasnost. Potrebno je daljnje promišljanje o odnosu biskupske kolegijalnosti i raznolikosti teoloških i pastoralnih pogleda.
i) Kultura transparentnosti i poštivanje postupaka uspostavljenih za zaštitu maloljetnika i ranjivih odraslih osoba sastavni su dio sinodalne Crkve. Potrebno je razvijati daljnje strukture posvećene prevenciji zlostavljanja. Osjetljivo pitanje postupanja sa zlostavljanjima stavlja mnoge biskupe u tešku situaciju da moraju pomiriti ulogu oca s ulogom suca. Zahtjeva se procjena mogućnosti povjeravanja sudske zadaće drugom tijelu, koje bi bilo kanonski određeno.
j) Potrebno je provesti, u oblicima koji se zakonski tek trebaju definirati, strukture i procese za redovito preispitivanje biskupova rada, s obzirom na stil njegova autoriteta, gospodarsko upravljanje imovinom biskupije, funkcioniranje participativnih tijela te zaštitu od svih mogućih vrsta zlouporaba i zlostavljanja. Kultura polaganja računa sastavni je dio sinodalne Crkve koja promiče suodgovornost, ali i moguća zaštita od zloporaba i zlostavljanja.
k) Traži se da Biskupsko vijeće (kan. 473 §4) i Biskupijsko ili eparhijsko pastoralno vijeće (CIC kan. 511, CCEU kan. 272) postanu obvezni i da biskupijska tijela suodgovornosti postanu operativnija, uključujući i u pravnom smislu.
l) Skupština traži da se pokrene preispitivanje kriterija odabira kandidata za biskupa, uravnotežujući ovlasti apostolskog nuncija sa sudjelovanjem biskupske konferencije. Također je potrebno proširiti konzultacije s Božjim narodom, slušajući veći broj laika i laikinja, posvećenih muškaraca i žena, te pazeći da se izbjegnu neprikladni pritisci.
m) Mnogi biskupi izražavaju potrebu za preispitivanjem djelovanja i jačanjem strukture metropolija (crkvenih pokrajina) i regija, kako bi mogli postati konkretan izraz kolegijalnosti na tom području i mjesta u kojima biskupi mogu iskusiti bratstvo, uzajamnu potporu, transparentnost i šire konzultacije (vatican.va; fratellanza.net).