U nastavku donosimo prijevod 5. poglavlja (od ukupno 20) naslovljenog „Crkva »iz svakoga plemena, jezika, puka i naroda«“ iz Sažetog izvješća XVI. redovne opće skupštine sinode koja je svoje prvo zasjedanje imala od 4. do 29. listopada 2023. u Vatikanu
Crkva »iz svakoga plemena, jezika, puka i naroda«
Konvergencije
a) Kršćani žive u određenim kulturama, donoseći im Krista u Riječi i sakramentu. Obvezujući se u službu milosrđa, oni s poniznošću i radošću prihvaćaju Kristovo otajstvo koje ih već čeka na svakom mjestu i u svako vrijeme. Tako oni postaju jedna Crkva iz »svakoga plemena, jezika, puka i naroda« (Otk 5, 9).
b) Kulturni, povijesni i kontinentalni konteksti u kojima je Crkva prisutna otkrivaju različite duhovne i materijalne potrebe. To oblikuje kulturu mjesnih Crkava, njihove misionarske prioritete, brige i darove koje svaka od njih unosi u sinodalan dijalog te jezike kojima se izražavaju. Tijekom danâ skupštine mogli smo doživjeti neposredan, a većinom radostan doživljaj pluralnosti izričaja bivanja Crkvom.
c) Crkve žive u sve više multikulturalnim i multireligijskim kontekstima, u kojima je ključno zalaganje za dijalog između vjere i kulture zajedno s drugim skupinama koje čine društvo. Živjeti poslanje Crkve u ovim kontekstima zahtijeva stil prisutnosti, služenja i naviještanja koji nastoji graditi mostove, njegovati uzajamno razumijevanje i uključiti se u evangelizaciju koja prati, sluša i uči. U Skupštini je više puta odjeknula slika izuvanja obuće za prelazak praga prema susretu s drugim – ravnopravnim, kao znak poniznosti i poštovanja prema svetom prostoru.
d) Migracijska kretanja jesu stvarnost koja preoblikuje mjesne Crkve kao interkulturalne zajednice. Migranti i izbjeglice, od kojih mnogi nose rane iskorjenjivanja, rata i nasilja, često postaju izvor obnove i obogaćenja za zajednice koje ih prihvaćaju i prilika za uspostavljanje izravne veze sa zemljopisno udaljenim Crkvama. Suočeni sa sve oštrijim neprijateljskim stavovima prema migrantima, pozvani smo prakticirati otvoren prihvat, pratiti ih u izgradnji novoga životnoga projekta i graditi istinsko interkulturalno zajedništvo među narodima. Poštivanje liturgijskih tradicija i vjerskih običaja migranata sastavni je dio autentičnog prihvata.
e) Misionari su dali svoje živote kako bi pronijeli Radosnu vijest po cijelom svijetu. Njihovo zalaganje daje rječito svjedočanstvo o snazi evanđelja. No posebna pažnja i osjetljivost potrebni su u kontekstima u kojima je misija riječ opterećena bolnim povijesnim sjećanjima, što danas koči zajedništvo. Na nekim je mjestima naviještanje evanđelja bilo povezano s kolonizacijom, čak i genocidom. Evangelizacija u ovim kontekstima zahtijeva prepoznavanje učinjenih pogrešaka, učenje nove osjetljivosti za ta pitanja i praćenje generacije koja nastoji stvoriti kršćanske identitete izvan kolonijalizma. Poštovanje i poniznost temeljni su stavovi kako bismo prepoznali da se uzajamno nadopunjujemo i da susret s različitim kulturama može obogatiti življenje i promišljanje vjere kršćanskih zajednica.
f) Crkva naučava neophodnost i potiče praksu međureligijskog dijaloga kao dijela izgradnje zajedništva među svim narodima. U svijetu nasilja i rascjepkanosti, postaje sve žurnije svjedočanstvo o jedinstvu čovječanstva, o njegovom zajedničkom podrijetlu i njegovoj zajedničkoj sudbini, u koordiniranoj sestrinskoj i bratskoj solidarnosti prema socijalnoj pravdi, miru, pomirenju i brizi za naš zajednički dom. Crkva je svjesna da Duh može govoriti kroz glasove muškaraca i žena svake vjere, uvjerenja i kulture.
Pitanja koja treba razmotriti
g) Potrebno je njegovati osjetljivost za bogatstvo raznolikosti izraza bića Crkve. To zahtijeva traženje dinamične ravnoteže između dimenzije Crkve kao cjeline i njezinih mjesnih korijena, između poštivanja veze jedinstva Crkve i opasnosti homogenizacije koja guši raznolikost. Značenja i prioriteti variraju u različitim kontekstima, a to zahtijeva prepoznavanje i promicanje oblika decentralizacije i posrednih instanci.
h) I Crkvu pogađa polarizacija i nepovjerenje u ključnim područjima, kao što su liturgijski život te moralno, društveno i teološko promišljanje. Uzroke moramo prepoznati u dijalogu i poduzeti hrabre procese revitalizacije zajedništva i pomirenja kako bismo ih prevladali.
i) U našim mjesnim Crkvama katkad doživljavamo napetosti između različitih načina razumijevanja evangelizacije: naglasak na svjedočanstvu života, predanost ljudskom napretku, dijalog s vjerama i kulturama te izričito naviještanje evanđelja. Jednako tako, javlja se napetost između eksplicitnog navještaja Isusa Krista i valorizacije obilježja svake kulture u potrazi za evanđeoskim značajkama (semina Verbi) koje ona već sadrži.
j) Među pitanjima koja treba dublje istražiti, naznačena je moguća konfuzija između poruke evanđelja i kulture onih koji evangeliziraju.
k) Sve veći sukobi, s trgovinom i uporabom sve moćnijeg oružja, otvara pitanje, postavljeno u nekoliko skupina, pažljivijeg promišljanja i formacije u upravljanju sukobima na nenasilan način. To je vrijedan doprinos koji kršćani mogu ponuditi današnjem svijetu u dijalogu i suradnji s drugim religijama.
Prijedlozi
l) Potrebna je obnovljena pozornost na pitanje jezikâ koje koristimo za razgovor s ljudskim umovima i srcima u širokoj raznolikosti konteksta na način koji je i lijep i pristupačan.
m) Potreban nam je zajednički okvir za upravljanje i evaluaciju eksperimenata s oblicima decentralizacije, utvrđivanje svih uključenih aktera i njihovih uloga. Radi usklađenosti, postupci razlučivanja u pogledu decentralizacije moraju se odvijati u sinodskom stilu, uključujući sudjelovanje i doprinos svih uključenih aktera na različitim razinama.
n) Potrebne su nove paradigme za pastoralno zalaganje s autohtonim narodima, u obliku zajedničkog hoda, a ne akcije koja je učinjena njima ili za njih. Njihovo sudjelovanje u procesima donošenja odluka na svim razinama može pridonijeti živahnijoj i više misijskoj Crkvi.
o) Iz rada skupštine poziva se na bolje poznavanje nauka Drugoga vatikanskog koncila, postkoncilskog učiteljstva i socijalnog nauka Crkve. Moramo znati više o našim različitim tradicijama kako bismo jasnije bili Crkva Crkava u zajedništvu, učinkovita u služenju i dijalogu.
p) U svijetu u kojem se povećava broj migranata i izbjeglica, a smanjuje spremnost da ih se prihvati i u kojem se na stranca gleda sa sve većom sumnjom, primjereno je da se Crkva odlučno založi za edukaciju za kulturu dijaloga i susreta, borbu protiv rasizma i ksenofobije, posebice u programima pastoralne formacije. Jednako je potrebno uključiti se u projekte integracije migranata.
q) Preporučujemo nastavak opredjeljenja za dijalog i razlučivanje u vezi s rasnom pravdom. Moramo identificirati sustave koji stvaraju ili održavaju rasnu nepravdu unutar Crkve i boriti se protiv njih. Valja pokrenuti procese ozdravljenja i pomirenja kako bi se iskorijenio grijeh rasizma, uz pomoć onih koji trpe njegove posljedice (vatican.va; fratellanza.net).