Vratiti izgubljeno povjerenje i obnoviti Crkvu u Njemačkoj – to je program Sinodalnog puta kojeg biskupi već godinu dana prolaze skupa s vjernicima laicima. Uz očekivanja održivih reformi, bitan je naglasak da na ovome putu ne odlučuju samo biskupi nego i vjernici laici.
Mario Trifunović
Nakon što su njemački biskupi objavili istraživanje seksualnog zlostavljanja maloljetnika od katoličkih svećenika, đakona i redovnika na području Njemačke biskupske konferencije postalo je jasno: Crkvi u Njemačkoj potrebna je obnova kako bi ponovno vratila povjerenje. Tim povodom njemački su biskupi, skupa sa Središnjim odborom njemačkih katolika (Zentralkomitee der deutschen Katholiken – ZdK), u ožujku 2019. godine odlučili započeti Sinodalni put koji služi zajedničkoj potrazi odgovorâ na kriznu situaciju u kojoj se nalazi Crkva u Njemačkoj.
Zajedničko poslanje
Vratiti izgubljeno povjerenje neće biti jednostavno. Toga su svjesni i biskupi od samog početka Sinodalnog puta, koji je za mnoge posljednja prilika. Zato većina njih smatra da je upravo Sinodalni put dobra prilika jer služi jačanju kršćanske poruke kroz zajedničko poslanje žena i muškaraca, vjernika laika i klera. Takav format, koji nije definiran u kanonskom pravu, otvara vrata za zajedničku, koncentriranu i ponajviše obvezujuću raspravu koja ne uključuje samo biskupe i svećenike nego i vjernike laike, žene i muškarce. Zato što je Sinodalni put jedan proces sui generis a ne partikularni koncil ili službena sinoda, nije potrebna izričita potvrda Svete Stolice. Upravo ovaj format omogućuje da odluke ne donose samo biskupi kao što je to većinom slučaj, nego skupa s njima i vjernici laici koji isto kao i biskupi imaju pravo glasa. No, nakon završetka Sinodalnog puta svaki dijecezanski biskup može usvojiti i provoditi odluke u svojoj biskupiji, ali nije obvezan. Erfurtska teologinja Julia Knop naglasila je da bi bilo “vjerodostojnije da su se biskupi u Statutu obvezali provoditi odluke”.
Ovaj “crkveni eksperiment” kako ga je nazvao novinar DW-a Christoph Strack, nije dakle tek okupljanje ili inicijativa skupine nezadovoljnika već ozbiljan pokušaj otvorenog i iskrenog dijaloga o gorućim temama, među kojima su: zloporaba moći, oblik svećeničkog života, žene u Crkvi i seksualni moral. Većina sudionica i sudionika, među njima i Irmentraud Kobusch iz Netzwerk Diakonat Frau (Mreža đakonata žena) nakon godinu dana Sinodalnog puta ipak smatra da je dijalog na svim dosadašnjim sjednicama bio vrlo “konstruktivan i pozitivan”, iako postoje razlike, posebice kod teme seksualnog morala i pitanja žena u Crkvi.
Posljednja prilika za Crkvu?
Pandemija je usporila Sinodalni put i produžila ga za godinu dana. Ipak, mnogi vjernici ga i dalje smatraju potrebnijim nego ikad s obzirom na trenutnu situaciju Crkve u Njemačkoj – uključujući predsjedatelja Njemačke biskupske konferencije, Georga Bätzinga. Limburški biskup nedavno je usporedio proces reformi s Würzburškom sinodom, koja je prije 50 godina provodila odluke Drugog vatikanskog koncila (1962-65) za Njemačku. Jedna od sudionica, Michaela Labudda, u Sinodalnom putu vidi “posljednju priliku” za Crkvu. Posebno je zabrinuta što je 2019. godine više od 270.000 katolika Crkvi okrenulo leđa, a i nedavna situacija u nadbiskupiji Köln vezana za neobjavljivanje Izvještaja o seksualnom zlostavljanju, razljutila je mnoge.
Kako dalje? Matthias Altmann u komentaru za Katholisch.de smatra da se već sada moraju provoditi neki ciljevi Sinodalnog puta, što su neke biskupije već i pokazale po pitanju žena i podijele moći. U nadbiskupiji München i Freising glavni ured nadbiskupije vodi pravnica Stephanie Hartmann, dok je u biskupiji Augsburg šefica biskupijskog ureda isto žena – Anna Schenk. Ostaje pitanje: Mogu li ovakvi znakovi a i odluke Sinodalnog puta, konačnim provođenjem održive reforme, zaustaviti masovni odlazak vjernika, odnosno vratiti izgubljeno povjerenje? (fratellanza.net).