Foto: © Jan Vancura – stock.adobe.com
40. obljetnica enciklike „Slavorum Apostoli“
„Među Slavenima Balkanskog poluotoka napori Svete braće urodili su plodom na još vidljiviji način. Zahvaljujući njihovom apostolatu učvrstilo se kršćanstvo koje je već neko vrijeme bilo utemeljeno u Hrvatskoj.” – papa Ivan Pavao II. u enciklici „Slavorum Apostoli“
Krešimir Cerovac
Prije četrdeset godina, 2. lipnja 1985., u sedmoj godini svojega pontifikata, papa Ivan Pavao II. objavio je, danas gotovo zaboravljenu, četvrtu encikliku, pod nazivom „Slavorum Apostoli“ („Slavenski apostoli“). Ovaj je važan dokument posvećen je svetim Ćirilu (826.-869.) i Metodu (815.-885.), dvojici braće grčkog podrijetla rođenim u Solunu, koji su u 9. stoljeću odigrali ključnu ulogu u širenju kršćanstva među slavenskim narodima te u oblikovanju njihova kulturnog i duhovnog identiteta.
Ova enciklika napisana je tijekom razdoblja ‘Hladnog rata’, obilježenog ideološkom podjelom Europe, ali i vremenom u kojem je čežnja za slobodom i jedinstvom bila prisutna posvuda. Već prva rečenica najavljuje njezinu namjeru: proslaviti prošlost kako bi se utjecalo na sadašnjost:
„APOSTOLI SLAVENA, sveti Ćiril i Metod, Crkva ih se sjeća zajedno s njihovim velikim djelom evangelizacije koje su ostvarili. Doista, može se reći da je njihova uspomena posebno živa i relevantna u našem vremenu.”
Papa Ivan Pavao II. posebice naglašava da je zanimanje za ovo dvoje Braće svetaca, koje je 30 rujna 1980. proglasio i suzaštitnicima Europe (zajedno sa svetim Benediktom) posebice oživjelo u ovom stoljeću, jer „njihova je posebna karizma postala još razumljivija sagledavana u svijetlu stanja i iskustva našeg doba“.
Također naglašava da
„svesrdna revnost koju su pokazala braća da bi sačuvala jedinstvo vjere i ljubavi među crkvama, čiji su bili članovi, naime, između Crkve u Carigradu i Crkve u Rimu na jednoj strani, te crkava koje su tek nastajale u slavenskim zemljama na drugoj strani, bila je i uvijek će ostati njihova golema zasluga“.
Sveta braća odabrana su 863. godine za tu važnu misiju.
„Događaj, koji je odredio ostatak njihovog života, bio je zahtjev kneza Rastislava iz Velike Moravske upućen caru Mihajlu III. da njegovom narodu pošalje biskupa ili učitelja sposobnog objasniti pravu kršćansku vjeru na njihovom jeziku.“
Velik dio svog života Braća su provela, kako Papa kaže,
„u putovanju, oskudici, trpljenju, neprijateljstvu i progonu, što je za Metoda značilo, u jednom razdoblju života, i okrutno zatočeništvo. Sve su to Braća podnosila sa snažnom vjerom i neslomivom nadom u Boga.“
Sveti Ćiril preminuo je umro 14. veljače 869. za vrijeme puta u Rim, gdje je i pokopan. Sveti Metod potom je zaređen za biskupa i imenovan papinskim legatom ad gentes za slavenske narode.
„Njegova duboka i pravovjerna doktrina, uravnoteženost, lojalnost i apostolska gorljivost donijeli su Metodu priznanje i povjerenje Rimskog pape, ali i carigradskog patrijarha.“
Godine 880. je u Rimu pred papom Ivanom VIII. Metod otklonio sve sumnje, koje su glede njegovog djelovanja posijali njegovi protivnici. Postigao je veliku pobjedu dokazavši da slijedi pravi katolički nauk. Nakon Metodove smrti, 6. travnja 885., mnoge su pape, poput Ivana X., Grgura VII., Grgura IX. i Urbana IV., naglašavale veliku ulogu svetog Metoda za život Crkve.
Godine 880. je u Rimu pred papom Ivanom VIII. Metod otklonio sve sumnje, koje su glede njegovog djelovanja posijali njegovi protivnici. Postigao je veliku pobjedu dokazavši da slijedi pravi katolički nauk. Nakon Metodove smrti, 6. travnja 885., mnoge su pape, poput Ivana X., Grgura VII., Grgura IX. i Urbana IV., naglašavale veliku ulogu svetog Metoda za život Crkve.
Papa Ivan Pavao II. promatrao je djelovanje svetih Ćirila i Metodavidio kao uzoran model inkulturalizacije Evanđelja u nove kulture:
„Njihova velikodušna odluka da se poistovjete sa životom i tradicijama tih naroda, čini Ćirila i Metoda istinskim uzorom za sve misionare. Savršeno zajedništvo u ljubavi štiti Crkvu od svih oblika partikularizma, etničke isključivosti, rasnih predrasuda i nacionalističke oholosti.“
Za ljude današnjice apostolat Braće, smatra Papa, „ima krasnorječje ekumenskog poziva: to je poziv za uspostavljanje, u duhu pomirenja, jedinstva između Istoka i Zapada.“
Neprijeporno je da su Sveta braća
„duhovni most između istočne i zapadne tradicije … zaštitnici ekumenskih nastojanja sestrinskih Crkava Istoka i Zapada … što ne znači ni spajanje ni upijanje. Jedinstvo je od Svetog Duha zajamčen nam susret u istini i ljubavi.“
Današnja Europa očito treba više vjernika spremnih širiti Božju riječ i činiti djela ljubavi. Kao što Isus ističe, „žetva je obilna, ali radnika malo” (Mt 9,37) – mnogo je posla u službi Evanđelja, ali premalo onih koji su spremni preuzeti tu svetu odgovornost i marljivo raditi na Božjoj njivi. Fabrice Hadjadj u svojoj pronicljivoj knjizi „Kako danas govoriti o Bogu“ nudi duboko poticajno promišljanje:
„Odijeliti riječ od bića bilo bi neljudski; uistinu govoriti znači reći ono što jest; uistinu biti znači držati riječ. Onaj koji kaže, a ne čini – izopačen je. […] to zašto je nesretan svaki kršćanin koji nikada ne pjeva Krista; to ne samo da je znak da nije kršćanin, nego je znak da nije u potpunosti ni čovjek“.
Može se dakle kazati: „Ćiril i Metod učinili su odlučujući doprinos izgradnji Europe, ne samo u kršćanskoj religioznoj zajednici, već i u njenoj civilnoj i kulturnoj jedinstvenosti.“ U naše doba taj nam je duh posebice potreban, jer „jedna od temeljnih težnji čovječanstva danas je ponovno otkrivanje jedinstva i zajedništva na svjetskoj razini zbog života istinski dostojnog za čovjeka.“ Crkva, svjesna da je univerzalni znak i sakrament Spasenja i svjesna jedinstva ljudske rase, izražava svoju spremnost da izvrši tu svoju dužnost „tako da se svi narodi danas jače zbliže raznim socijalnim, tehničkim i kulturnim vezama i da tako postignu puno jedinstvo u Kristu“.
Papa Ivan Pavao II. ovom enciklikom afirmira slavenske narode kao ravnopravne sudionike u izgradnji europske civilizacije i Crkve. Njihovo kršćanstvo nije sekundarno niti „pristiglo“ sa Zapada, već ima autonomne i ravnopravne korijene, povezane s braćom iz Soluna. Time se odlučno osporava svaka ideja o kulturnoj ili duhovnoj inferiornosti slavenskih naroda u odnosu na zapadne. Budući da je Ivan Pavao II. sam slavenskog porijekla (Poljak), ova enciklika ima i osobnu i narodnu dimenziju. Papa u njoj izražava svoj duhovni povratak vlastitim korijenima, ali i upućuje snažan poziv slavenskim narodima – osobito onima koji su tada još bili pod komunističkim režimom – da se prisjete svoje kršćanske i kulturne baštine, kao temelja slobode, dostojanstvao i duhovnog opstanka.
i kao potvrdu slavenskog kršćanskog identiteta, čini se da je njegova poruka u velikoj mjeri pala u zaborav.
I danas, nakon četrdeset godina nakon objavljivanja, poruka enciklike „Slavorum Apostoli“ ostaje iznimno relevantna kao duhovni most između Istoka i Zapada i kao potvrda slavenskog kršćanskog identiteta. Nažalost, njezin duboki ekumenski, kulturni i pastoralni značaj ostaje u velikoj mjeri nezamijećen ili marginaliziran, kako u univerzalnoj Crkvi, tako i među samim Slavenima. U svijetu sve većih globalnih i kulturnih interakcija, enciklika podsjeća na važnost dijaloga, poštovanja različitosti i izgradnje zajedništva temeljenog na evanđeoskim načelima. Poziv na jedinstvo, kulturnu osjetljivost i misijsku revnost čini ovu encikliku trajnim smjerokazom za Crkvu i njezino djelovanje.
Enciklika „Slavorum Apostoli“ nije samo povijesni dokument o dva velika sveca, već je i temeljni tekst koji oblikuje razumijevanje Crkve o inkulturaciji, ekumenizmu i njezinoj univerzalnoj misiji u svijet. Ona je proročki poziv koji čeka na ispunjenje (fratellanza.net).