Jesu li katolici dužni uvijek braniti Crkvu, ma što ona učinila? Uvjereni da je tome tako, nekatolici ih u raspravama često optužuju da bi isti oni, kada bismo bili u srednjem vijeku, branili paljenje vještica i križarske pljačke. S druge strane, neki smatraju da bi kritičan stav katolika doveo do raspada Crkve, jer bi svatko samom sebi davao za pravo.
Prvo se valja osvrnuti na neprikladnost termina “kritizirati Crkvu” ili “braniti Crkvu”, budući da u kolokvijalnoj uporabi tih termina mnogi pogrešno misle na crkvenu hijerarhiju, a ne na ono što je zapravo Crkva. Naime, Drugi vatikanski koncil je preciznije definirao kako Crkva predstavlja narod Božji, zajednicu vjernika u kojoj svi članovi imaju jednako dostojanstvo (dogmatska konstitucija Lumen Gentium, 32), dok su crkvena hijerarhija ili učiteljstvo, kojeg predstavljaju papa i biskupi, uži pojmovi unutar Crkve. Stoga je u nastavku naglašena razlika između ta dva pojma.
Konstruktivno-kritička zadaća vjernika je jedna od najvažnijih za Crkvu. Kodeks kanonskog prava u kanonu 212. §3. kaže da vjernici imaju pravo, a ponekad i dužnost, iskazivati svoje mišljenje u stvarima koje se odnose na dobro Crkve. Uz to, jedna od službi teologinja i teologa je i u tome da svojim razmišljanjima i pitanjima unose “nemir” u Crkvu. Na taj način Crkva ostvaruje svoju zadaću da uvijek zrelije i osmišljenije naviješta Krista. Kroz kritiku se Crkva oslobađa kategorija i mentaliteta prošlih vremena, kako bi bila sakrament spasenja ovdje i sada. Kršćanstvo, naime, nije zbir zatvorenih tvrdnji koje bi osiguravale doživotnu sigurnost.
No, ako je dužnost katolika da ukazuje na probleme u Crkvi, neće li se takvo djelovanje nužno izroditi u partikularizam i međusobno dijeljenje vjernika? Nije li samo stav učiteljstva Crkve ono što katolike drži na okupu i katoličku vjeru cjelinom? Nije li stoga pokornost učiteljstvu zapravo definicija katoličanstva, te zato onaj koji osporava odluku učiteljstva više nije katolik? Kako dakle prevladati tu napetost potrebe za kritikom i potrebe za jedinstvom?
Kada bi od vjernika očekivali da bespogovorno podrede svoje mišljenje mišljenju bilo kojeg autoriteta, tada bi negirali dostojanstvo tih ljudi. Katekizam Katoličke Crkve ističe vrijednost savjesti te da se zbog dostojanstva ljudske osobe čovjeka ne smije siliti da radi protiv nje: “Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Čovjeka se ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari” (1782).
Savjest je, dakle, onaj instrument koji je dan čovjeku da sukladno njemu oblikuje svoje djelovanje. Tako znameniti teolog Bernhard Häring (1917.-1998.) jednu od brojnih molitava koje je napisao završava riječima: “Daruj mi, Gospodine, hrabrosti da te tražim i tvoju volju da provodim u djelo, daruj mi poniznost da prepoznam i priznam gdje i kada nisam postupao po istini koju si objavio mojoj savjesti”.
Čovjek je, dakako, ujedno dužan razvijati svoju savjest, otvoreno istraživati i propitivati različita mišljenja. No, hoće li nas sukladno savjesti stvoreni različiti stavovi podijeliti, nametnuti nam svojevrsni protestantski partikularizam?
U Crkvi nikada nije postojalo, niti ikada smije postojati jedinstveno mišljenje o svim pitanjima. Štoviše, neophodno je da postoje sukobljeni stavovi, koji ne samo što omogućuju prihvaćanje najboljeg od njih, već i, kako nas uči sociologija, čine temelj kohezije zajednice. Od niza takvih pozitivnih sukoba s učiteljstvom kroz povijest Crkve dovoljno je izdvojiti samo sukob tomizma i skotizma, sukob između znanstvenog i aristotelovskog pogleda na svemir, napetosti između crkvenih redova međusobno i između njih i biskupa. Možemo spomenuti i zanimljivu povijest isusovačkog reda, kojeg je u jednom razdoblju papa čak i ukinuo, pod pritiskom feudalnih moćnika. Osim toga, isusovcima se iz Rima pokušao ukinuti njihov naziv, zabranjivao im se misionarski rad i osporavala njihova teologija, a što će se sve kroz povijest pokazati kao pogrešni potezi učiteljstva, koji ipak nisu spriječili da isusovci danas budu najbrojniji crkveni red. Tako je, prema crkvenim statistikama Annuario Pontificio 2021, u svijetu na kraju 2019. godine bilo 15.306 pripadnika reda Družbe Isusove.
Jedan zanimljiv sukob s učiteljstvom iz novije povijesti je onaj francuskog dominikanca Marie-Joseph Lagrangea. On je u Jeruzalemu osnovao znamenitu biblijsku školu École biblique, iz koje inače potječe ponajbolji prijevod Biblije – Jeruzalemska Biblija. Posvetivši se izučavanju arheoloških nalaza, starih biblijskih rukopisa i židovske kulture u kojima su oni nastali, Lagrange je bio među prvim katoličkim teolozima koji je koristio povijesno-kritičku metodu tumačenja Biblije. Rezultati do kojih je došao nisu bili po volji tadašnjem izrazito konzervativnom papi Piju X. koji se čvrsto držao teze da su biblijske knjige nastale pod izravnim Božjim djelovanjem i da su zato slobodne od svake nesavršenosti. Pio je zato Lagrangeu zabranio daljnja istraživanja i vratio ga iz Jeruzalema u Francusku. Međutim, već je Drugi vatikanski koncil u svojoj dogmatskoj konstituciji Dei Verbum odbacio zastarjele Pijeve stavove i prihvatio one Lagrangeove, a 1988. je pokrenut i postupak za njegovu beatifikaciju.
Slična je sudbina nešto kasnije zadesila i drugog velikog francuskog dominikanca, Marie-Dominique Chenua. U to vrijeme profesor povijesti dogme u dominikanskoj školi u Le Saulchoir u Francuskoj, 1937. godine Chenu je objavio knjižicu Škola teologije: Le Saulchoir, u kojoj je iznio plan za reformu teologije, koja bi trebala prihvaćati povijesni kriticizam Biblije i biti otvorena prema problemima sadašnjosti. Knjiga se 1942. godine našla na vatikanskom Indeksu zabranjenih knjiga, a Chenu je izgubio svoje profesorsko mjesto te se morao vratiti u dominikanski samostan u Pariz. Obavještavajući ga o toj vijesti iz Rima, tadašnji pariški kardinal Emmanuel Célestin Suhard tješio ga je riječima da će za 20 godina njegov nauk posvuda odzvanjati. Kardinal nije ni slutio koliko je bio u pravu, budući da je Chenu 1962. godine bio pozvan kao teološki savjetnik na Drugi vatikanski koncil, gdje će biti jedan od najutjecajnijih teologa. U navedenoj knjižici Chenu je naglašavao potrebu za teologijom koja će prepoznavati znakove vremena, te je ta njegova fraza ušla u koncilsku konstituciju Gaudium et Spes, kao i u encikliku Ivana XXIII. Pacem in Terris iz 1963. godine.
Podugačak bi zapravo bio popis svih teologa koji su nakon sukoba s učiteljstvom naknadno rehabilitirani. Iz novijeg je doba dovoljno spomenuti progresivistički krug pokreta Nouvelle Théologie, koje je konzervativni Pio XII. kritizirao u svojoj enciklici Humani Generis, da bi po njegovoj smrti ti isti teolozi na poziv Ivana XXIII. postali idejni začetnici ideja Drugog vatikanskog koncila. To su, osim spomenutog Chenua, Karl Rahner, Yves Congar, Henri de Lubac, Edward Schillebeeckx, Hans Küng i Joseph Ratzinger, koji je postao i Rimski biskup.
Ili slučaj ranije spomentoga Bernharda Häringa koji je također bio jedan od onih koji su nadahnuli Drugi vatikanski koncil te osobni prijatelj nekoliko papa. Ovaj redemptorist redovito je kritizirao vatikanski centralizam, zauzimajući se za unutarcrkveni dijalog i onaj sa svim suvremenicima. Godine 1975. Kongregacija za nauk vjere otvara istragu protiv njega. Ista je zaključena pet godina kasnije bez ikakve osude. Ipak, ovaj proces na njemu ostavlja teške posljedice i bolest. Četrdeset godina kasnije, papa Franjo, upravo kao i Häring, naviješta “teologiju milosrđa”, ističe slobodu savjesti vjernika, promiče prava žena i obespravljenih te odbacuje rigorizam. U jednom razgovoru s isusovcima potvrđuje da je “Bernhard Häring bio prvi koji je počeo tražiti novi način procvata [ili stvaranja] moralne teologije” (24. listopada 2016.).
U svom govoru koji je održao članovima rimske Kurije 21. rujna 1963. godine papa Pavao VI. konačno i sam priznaje opravdanost kritike Crkve: “Ona [kritika] znači poziv na budnost i poslušnost, ona znači poziv na reformu, poticaj za usavršavanje. Moramo kritiku, koja nas okružuje podnositi u poniznosti, primati razmišljajući i priznajući. Rimu se nije potrebno braniti tako da se pravi gluh na poticaje koji dolaze od iskrenih glasova, posebno od onih koji su od prijatelja i braće”.
Što bi onda bio primarni kriterij katoličkog, ako je očito da to ne može biti svevremensko i bezuvjetno pristajanje uz službeni nauk Crkve? Ono što određuje katolika je prvenstveno ljubav prema Crkvi kao zajednici vjernika, privrženost prema braći i sestrama koji su njezini članovi, odanost spram zajedničkog nasljedovanja Krstove poruke u sadašnjem vremenu. Ukoliko bi netko izbjegavao upozoriti na poteškoće kojima se ta Zajednica susreće, ako bi prikrivao i prešućivao zlo koje tu Zajednicu pritišće, taj očito ne bi imao ljubavi, makar on sam mislio da na najbolji način služi Crkvi. S druge strane, istinski će katolik zbog te ljubavi ponekad i nastradati, biti prognan iz Crkve, no i to nije drugo doli vrhunsko očitovanje ljubavi.
No, jesmo li time eliminirali ulogu učiteljstva, je li nam onda uopće potreban papa ukoliko svatko može živjeti prema svojoj savjesti? Jest, budući da nam je potreban znak jedinstva, potreban nam je moralni (a onima koji to žele i apsolutni) autoritet, treba nas štititi od nacionalizacije kršćanstva, potrebni su nam poticaji u razvoju naše savjesti sukladno Evanđelju. No, ti poticaji moraju biti dvosmjerni. Učiteljstvo ne može odbiti razmatrati stavove ogromnog dijela vjernika pozivajući se samo na tradiciju. Baštinjenje tradicije nas svakako čini duhovno bogatima i samosvjesnima, ali nas ne smije zarobljavati. To da pozivanje na nepromjenjivu tradiciju i božanski autoritet papinstva nakon Drugog vatikanskog koncila više ne mogu igrati staru ulogu primijenio je nadbiskup Lefebvre kada je odlučio da u postkoncilskoj Crkvi više nema mjesta za njega, pa je 1970. osnovao ultrakonzervativnu Bratovštinu sv. Pija X. (SSPX).
Ono što danas ostaje glavna poteškoća u uzajamnom poticanju učiteljstva i vjernika je različitost jezika kojima oni govore. Dok većina vjernika razmišlja na način da donosi zaključke iz premisa, te tu logiku primjenjuje u svim sferama svoga života, učiteljstvo je u većini slučajeva zaključke radije donosilo iz tradicije, neovisno o premisama. U teološkim raspravama se takav način zaključivanja naziva neoskolastika. Ona onemogućuje kreativnost mišljenja, sprečava posadašnjenje (aggiornamento ili ažuriranje) kršćanske poruke, izolira je od svijeta i rasipa golemi intelektualni potencijal svjetske populacije katolika (milijarda i 359 milijuna, prema podacima za 31. prosinca 2020.). Tako bi i danas, 110 godina poslije, Lagrange bio vraćen u Francusku, a nekadašnji mladi Ratzinger optužen zbog hereze. Takvo pomanjkanje povijesne osviještenosti je ono što žalosti (responder; fratellanza.net).