Srce voli i u željeznim plućima

Potresenost zbog smrti Paula Alexandera u 78. godini života, od čega je 72 godine živio na umjetnom respiratoru nakon što je u dobi od 5 godina obolio od dječje paralize. Njegova volja za životom te uporna i kreativna sposobnost da pokaže vrijednost ljudske osobe, čak i u ekstremnim zdravstvenim situacijama, nasljeđe je koje nadilazi njegovu smrt.

Alessandro Gisotti

Život može biti više ili manje lagan. Može prolaziti kroz strašne kušnje. Može vas povrijediti, pa čak i zdrobiti svojom težinom. Ali uvijek će imati smisla. A taj smisao je davanje sebe drugima. Postojanje Paula Alexandera – koji je ranije ovog tjedna preminuo u Dallasu u dobi od 78 godina, od kojih je 72 proveo u željeznim plućima – svjedoči upravo o tome: koliko god uzak bio prostor koji vam život ostavlja, uvijek će ga biti dovoljno za voljeti. Kad je imao pet godina, Paul je obolio od dječje paralize. Godina je 1952. Cjepivo protiv dječje paralize bit će otkriveno 3 godine kasnije. Unutar nekoliko dana njegovo se tijelo ukočilo do točke potpune nepokretnosti od vrata prema prema dolje. Liječnici kažu njegovim roditeljima da ima još nekoliko mjeseci života te je “zatvoren” u željezna pluća koja mu omogućuju disanje. Začudo, dijete ne umire i s velikom upornošću uspijeva naučiti udahnuti zrak unatoč atrofiji mišića. To mu omogućuje da tijekom godina živi nekoliko sati dnevno izvan čeličnog cilindra koji ga održava na životu. To su sati koje Paul dobro iskorištava na iznenađujući način: diplomira, završava fakultet i zatim položi dodatne ispite kako bi postao odvjetnik. Objavljuje i autobiografiju. Za to mu je trebalo osam godina, jer je jedini način da piše olovkom tako da je drži u ustima i strpljivo prelazi po listovima bilježnice.

Paul Alexander nadahnut je dubokom vjerom u Isusa Krista koju su mu prenijeli njegovi roditelji, pentekostni kršćani. Na otvor željeznog pluća želio je staviti križ s riječima For God so loved the world, „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet“ (Ivan 3,16). U intervjuu za YouTube kanal Special books for Special Kids – koji je vidjelo više od tri milijuna ljudi – naglašava koliko je ta ljubav oblikovala njegovo postojanje. „Cijeli sam život proživio s roditeljima, govorili su mi o Božjoj ljubavi. To su – primjećuje – mogle biti samo lijepe riječi, ali kad primiš tu ljubav onda je to doista nesvakidašnje iskustvo“. On tu primljenu ljubav ne čuva ljubomorno za sebe, on je velikodušno daje. Njegovi najbliži prijatelji ga opisuju kao radosnu osobu koja se voljela smijati. „Njegova energija bila je toliko radosna i živahna – prisjeća se jedan od njih – da je postala zarazna“. On je, dakle, bio čovjek koji je – koliko god to izgledalo paradoksalno s obzirom na uvjete u kojima se nalazio – volio život i znao u njemu uživati ​​u potpunosti. Tijekom godina, Paul shvaća da njegovo svjedočanstvo može pomoći mnogim ljudima koji pate od bolesti i invaliditeta. Postaje borac za prava osoba s invaliditetom, dopušta da ga se intervjuira kako bi ispričao svoju priču i pokazao da, čak i ako ne može učiniti mnoge stvari, svako ljudsko biće ima jedinstvenu vrijednost i beskrajan potencijal.

On je također izniman komunikator, pokazujući da – čak ni u doba društvenih medija – nije potrebno sve fokusirati na sliku ako imate dobar sadržaj za dijeljenje. Njegov TikTok kanal Conversations with Paul premašuje 400 tisuća pratitelja, a svaki njegov video komentiraju mnogi ljudi – često bolesni – koji mu zahvaljuju na injekciji povjerenja koju im je pružio. U jednom od njih odgovara na pitanje „Kako možeš biti tako pozitivan?“. „Biti pozitivan – odgovara on – za mene je stil života. Mislim da ako su ljudi pozitivni, neće dopustiti da ih teškoće života sruše. Vidio sam toliko ljudi kako pate u svom životu i naučio sam da im ne treba dopustiti da se slome, već dati svoj doprinos kako bi im pomogao. Ako mi neka djevojka dođe u posjet, kažem joj: ‘Izgledaš super!’, a ona se nasmiješi. Taj osmijeh me čini sretnim.“

Život Paula Alexandera je stoga davao nadu onima koji su ga na razne načine susretali i još će to dugo činiti jer je taj život, tako žrtvovan, imao smisla. „Nada – rekao je Václav Havel riječima kojima bi se dobro mogla opisati egzistencijalna parabola o čovjeku koji je živio u željeznim plućima – nije optimizam. Nada nije uvjerenje da će ono što radimo biti uspješno. Nada je sigurnost da ono što činimo ima smisla“ (vatican news; ika; fratellanza.net).

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.