U monoteističkim religijama govori se o jednom svemoćnom biću. Kažu da je Bogu sve moguće. Svakom čovjeku svakog trena može oduzeti život. Može ga opteretiti raznim bolestima i nevoljama. Ukratko, Bog može s čovjekom raditi što hoće. Religija zahtjeva da se u to vjeruje. No, nije li činjenica da onaj tko bi se tome apsolutno pokorio ne bi mogao ništa raditi niti živjeti? Stalna pomisao na vlastitu grešnost i na mogućnost stalne Božje odmazde ne bi čovjeku omogućavala da bilo što radi, jer po čemu će znati da li je neko djelo Bogu ugodno? Ako bi netko preuzeo to pravo da tumači što je Bogu pravo, a što nije, onda bi se takav po znanju izjednačio s Bogom. U religiji čovjekova svijest stalno je opterećena strahom od prijestupa prema apsolutu, koji sve vidi i čuje. Kad bi na svakom koraku mislio na Boga, čovjek bi izgubio svaku sposobnost mišljenja, rasuđivanja i rada. Gdje god pođe, osjećao bi se ugroženim. Što god pomislio, moglo bi biti bogohulno. Takav čovjek morao bi se potpuno razriješiti u ništa. Egzistencija takvog čovjeka bila bi kontradiktoran pojam i sadržaj, što znači da uopće ne bi mogao egzistirati. No, budući da religiozni ljudi ipak egzistiraju, nije li opravdan zaključak kako religioznost u apsolutnom smislu ne postoji? Vjernik se od tog boga tirana oslobađa povremenim zaboravom. Tek tada je čovjek slobodan, a ateizam ga želi potpuno osloboditi, tj. postići da zauvijek zaboravi boga.
Ovakva argumentacija na koju sam naišao kod jednog ateističkog autora pokazuje kako se i danas često Boga shvaća kao mušičavo starogrčko božanstvo, bez da se pritom razumije novost kršćanskog pogleda na Boga. Naime, u kršćanstvu Bog nije Mythos, već Logos. Zanimljivo je da su prve kršćane mnogi upravo smatrali ateistima, budući da oni nisu poput ostalih vjerovali u nekakvog mitskog boga, koji je dalek ljudima, već su inzistirali na govoru o transcendentno-imanentnom Bogu, koji se prvenstveno potvrđuje kao ljubav. Upravo zato istinski kršćanin ne samo da ne zaboravlja Boga, već mu je Bog stalno pred očima (Dj 2,25).
Kršćani u Kristu prepoznaju onoga koji nam je otkrio što je zapravo volja Božja, što Bog zapravo hoće. Od prve do zadnje stranice Evanđelja Božja volja smjera na dobrobit čovjeka na svim razinama, smjera na definitivnu i obuhvatnu dobrobit, biblijski rečeno na “spasenje” čovjeka i ljudi. Božja je volja pomagajuća, iscjeljujuća, oslobađajuća volja spasenja. Bog hoće život, radost, slobodu, mir, spasenje, krajnju veliku sreću čovjeka – i pojedinca i zajednice. To je ono što prema Isusovu naviještanju znači apsolutna budućnost, pobjeda, Božje kraljevstvo: sveobuhvatno oslobađanje, spasenje, umirenost, sreća čovjeka. To je dakle upravo radikalno izjednačenje Božje volje s čovjekovom dobrobiti.
No još je jedna novina u Kristovu navještaju. To je da se Bog ne vidi mimo čovjeka ni čovjek mimo Boga. Ne može se biti za Boga, a protiv čovjeka. Ne može se htjeti biti pobožan, a ponašati se nečovječno. Svi obredi usmjereni na Boga moraju biti promatrani kroz tu prizmu, jer u suprotnom predstavljaju puku idolatriju. Ne mogu stoga vjera i povjerenje u takvog Boga biti štetni i frustrirajući. Nasuprot, korist za ljude je mjerilo valjanosti te vjere (responder).