Što poručuju Adam i Eva?

Osoba koja krene s čitanjem Biblije bez da poznaje pozadinu židovskog izvješća o stvaranju može izreći sljedeći prigovor: „Biblijska priča o Adamu i Evi je čista bajka. Danas znamo da je čovjeka nije stvorio Bog, već je nastao evolucijom. Posebno je smiješan dio kad se govori da je žena nastala iz muškarčevog rebra. A osim toga, ni jedan vjernik ne zna odgovoriti gdje je Kajin našao sebi ženu kada nije bilo drugih ljudi na svijetu“

Osnovna je pogreška ovog prigovora u tome što nam biblijska pripovijest o Adamu i Evi uopće ne namjerava poručiti kako je nastao čovjek. Biblija, naime, nije prirodoznanstveno, već religiozno djelo. Stoga nam izvješće o Adamu i Evi, umjesto znanstvenog opisa nastanka čovjeka, želi odgovoriti na jedno mnogo dublje pitanje: Što je zapravo čovjek?

Bog je oblikovao čovjeka

Kako nam Adam i Eva odgovaraju na to pitanje? Najprije se izvješćuje da je Bog oblikovao čovjeka od zemaljskog praha. Ta okolnost istodobno predstavlja poniženje i utjehu. Poniženje iz razloga što se time poručuje čovjeku da on nije Bog, da nije sam sebe načinio i da nije gospodar svemira. Čovjeku se kaže da je on biće određeno za smrt, kao i sve što je živo, kaže mu se da je on samo zemlja. No, s druge strane, tu je i utjeha, jer se poručuje da čovjek nije demon, nije zao duh, nije oblikovan od negativnih sila, nego od dobre Božje zemlje. Ujedno se time poručuje da su svi ljudi zemlja, pa tako onkraj svih razlikovanja koja su proizišla iz kulture i povijesti ostaje čvrsta činjenica da smo svi mi u konačnici isti.

Za razliku od mitova mnogih starih religija, te iskrivljenih svjetonazora koji su potrajali sve do našeg vremena, tu se jasno izriče da ne postoje različite „rase“ i „kaste“ u kojima bi ljudi imali različitu vrijednost. Dakle, prema Bibliji, svi smo mi jedno čovječanstvo, oblikovani od jedne Božje zemlje. Upravo je ta misao u središtu izvještaja o stvaranju i u središtu čitave Biblije. Protiv svih podjela i svake oholosti s kojom se jedan čovjek izdiže iznad drugoga i protiv drugoga, tu se jasno izražava da je čovječanstvo jedno Božje stvorenje iz njegove jedne zemlje. Jednako tako, stvaranje žene iz muškarčeva rebra oslikava jednakost između spolova, suprotno drevnom bliskoistočnom pogledu na ženu kao na tobožnju „pokretnu imovinu“ podložnu muškarcu.

Čovjek stvoren na Božju sliku i priliku

Druga bitna okolnost u izvješću o Adamu i Evi jest da je čovjek stvoren na Božju sliku. U njemu se dodiruju nebo i zemlja. Bog po čovjeku ulazi u svoje stvorenje. Čovjek je upućen na Boga, a Bog poznaje i ljubi svakog čovjeka. On je svakog čovjeka htio, svaki čovjek ispunjava jedan Božji plan. Stoga ljudski život stoji pod posebnom Božjom zaštitom, jer svaki čovjek – koliko god bio bijedan ili uzvišen, bolestan ili napaćen, beskoristan ili značajan, rođen ili nerođen, neizlječivo bolestan ili prepun ljudske snage – u sebi nosi Božji dah, svaki je Božja slika. To je najdublji razlog nepovrjedivosti ljudskog dostojanstva.

Čovjek ne može biti zatvoren u sama sebe

Kada se govori da je čovjek slika Božja, ne želi se reći da je Bog antropomorfan (čovjekolik), kako to u Sikstinskoj kapeli opet slikovito prokazuje Michelangelo. Čovjekova sličnost s Bogom ponajprije se sastoji u tome da čovjek ne može biti zatvoren u sama sebe. Ako to pokuša, promašuje sama sebe. Sličnost s Bogom znači upućenost, znači da je čovjek sposoban za odnos s Bogom. Slijedom toga, čovjek je najviše čovjek kada postane sposoban Bogu reći „Ti“. Zato se na pitanje što čovjeka razlikuje od životinje mora odgovoriti: on je biće koje može misliti Boga. On je biće koje može moliti. Najdublje je kod sebe kada pronađe odnos prema svome Stvoritelju. Stoga sličnost s Bogom znači i da je čovjek biće riječi i ljubavi. Biće kretanja k drugome, određeno za to da se daruje drugome i da u ispravnu darivanju sebe istinski zadobije sama sebe.

Čovjek – biće na putu

Ako u Bibliji pođemo dalje od izvještaja o Adamu i Evi, vidimo da se konačni odgovor na postavljeno pitanje „Što je čovjek“ daje u Novom zavjetu. Ondje Krist postaje drugi Adam, konačni Adam, nazvan Božjom slikom (1 Kor 15,44-48; Kol 1,15). Krist je potpun čovjek, a stvaranje je prednacrt usmjeren na njega. Stoga možemo reći: čovjek je biće koje može postati brat Isusa Krista. On je stvorenje koje može postati jedno s Kristom, a po Kristu i sa samim Bogom. Stoga ova upućenost stvorenja na Boga, a prvog Adama na drugog Adama, znači da je čovjek biće na putu, biće prijelaza. On još nije on sam, tek mora postati dovršen. Mora s Kristom postati umrlo pšenično zrno da bi mogao istinski biti uspravljen i tako postati on sam (usp. Iv 12,24). Zato se čovjeka ne može shvatiti samo iz njegova prošlog podrijetla ili nekoga izdvojena isječka koji nazivamo sadašnjošću. On je upućen na svoju budućnost i tek će ona potpuno očitovati tko je on (usp. 1 Iv 3,2). Takav nas stav ujedno uči da u drugom čovjeku uvijek gledamo onoga s kojim ćemo jednom dijeliti Božju radost.

Slikovit govor o važnim stvarima

Imajući u vidu ovu duboku poruku koju biblijski pisac želi poručiti kroz sliku Adama i Eve, uviđamo koliki je nonsens tog pisca pitati s kime se Kajin oženio. Biblijskog pisca to ne zanima niti on obraća pozornost na taj detalj, već mu je bitno da porukom o Adamovim potomcima iskaže jedinstvo cijeloga ljudskog roda. Jednako tako, navodeći da je Bog stvorio Evu od Adamova rebra, biblijski pisac na slikovit način želi prikazati odnos koji veže čovjeka i ženu i koji ih ujedinjuje u braku. Pisac u Knjizi postanka 2,22 bira sliku uzetog rebra kako bi Adam u sljedećem retku (Post 2,23) za ženu mogao reći da je ona „kost od mojih kostiju, meso od mesa mojega“, te da bi u idućem retku (Post 2,24) izrekao da su muškarac i žena u braku „jedno tijelo“.

Poštivati kontekst vremena

Iz svega navedenog vidimo kako je zapravo groteskan pokušaj da se biblijske tekstove tumači van vremena i prostora u kojem su nastali, ujedno ih apstrahirajući od teološke poruke kojom su prožeti. Biblijski pisci redovito uzimaju forme razumijevanja svoga vremena, slike s kojima su tada ljudi živjeli, kojima su se služili u svojem govoru i razmišljanju. Onaj tko shvaća te slike doslovno, uspoređujući ih tada sa znanstvenom slikom svijeta, promašuje smisao biblijskog teksta.

Čovjekovoj pobuni protiv Boga slijedi pobuna protiv čovjeka

Nažalost, toj napasti ne odolijevaju pojedine fundamentalističke skupine koje tako npr. u Bibliji pokušavaju naći odgovor na pitanje s kime se Kajin mogao oženiti kada još nije bilo drugih ljudi. Oni pak koji ozbiljnije pristupaju Bibliji znaju kako je u Knjizi Postanka riječ o različitim piscima koji su usmenu predaju zapisivali na način da su je povezivali, razrađivali i na drugi način oblikovali. Tako se kod Kajina radi o tome da je pisac kojeg nazivamo Jahvist (jer Boga naziva Jahve) stavio u početke ljudskog roda jednu predaju koja je isprva bila smještena u već razvijenu civilizaciju, u kojoj su postojali i drugi ljudi koji su mogli ubiti Kajina, oni koji će ga štititi, te naravno i ona koju će oženiti (to raspoznajemo iz jednog dijela Knjige Brojeva – Br 24,21, gdje se Kajina spominje kao pretka od kojeg su ime dobili Kenijci, tj. Kajinovci, čime se lik Kajina smješta u okvire tog klana). Prenoseći tu priču u mit o stvaranju, Jahvist joj je pridao opće značenje, tj. poručio kako čovjekovoj pobuni protiv Boga slijedi pobuna protiv čovjeka (Korišteni odlomci iz knjige Josepha Ratzingera: U početku stvori Bog) (responder; vatican news; fratellanza.net).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.