U trenutnoj pandemiji cvjetaju mitovi o urotama, odnosno tzv. teorije urota. No tko u njih zapravo vjeruje? Znanstvenici iz Münstera istražili su ovo pitanje i ustanovili da čak ni vjera ne štiti od sklonosti urotama.
Prema internetskoj studiji znanstvenika sa Sveučilišta u Münsteru, kršćanska vjera ne štiti od toga da se mitovi o uroti drže istinitima. Članovi evangelikalnih-slobodnih-crkvenih skupina [njem. evangelikal-freikirchlicher Gruppen] posebno su osjetljivi na urote, zaključeno je u četvrtak u članku kojeg su napisali Carolin Hillenbrand i Detlef Pollack u Frankfurter Allgemeine Zeitung. Ti su vjernici pokazali “snažan afinitet prema tumačenju pandemije kao Božje kazne”, tvrde dvoje istraživača münsterskog sveučilišnog projekta Cluster of Excellence: Religija i politika. U istraživanju je sudjelovalo više od 2000 ljudi iz cijele Njemačke. Studija, međutim, nije reprezentativna, jer su “neke skupine stanovništva – mlađe, visokoobrazovane i religiozne – snažnije zastupljene od prosjeka stanovništva”.
Oko 10% ispitanih usuglasilo se s izjavama teorija urote, pojasnili su znanstvenici. Oni koji vjeruju da “iza pandemije stoje zle, skrivene moći” obično imaju “formalno nisku razinu obrazovanja” i potječu iz desničarskog spektra stranaka. “Naši podaci tako potvrđuju ono što je već i drugdje utvrđeno: veći afinitet prema teorijama urote je među pristašama stranke AfD [Alternativa za Njemačku]”. Ljudi s antisemitskim i protuislamskim stavovima također će vjerojatnije potvrditi ideje o uroti.
Prema istraživačima, odnos između privatne molitve i pohađanja crkvenih službi trag je za odnos prema mitovima urota. “Očito je da integracija u vjerske zajednice, komunikacija koja se tamo prakticira i razmjena omogućena okupljanjem, predstavljaju zaštitu od ideja o urotama”. To se ne odnosi na privatnu molitvu. Hillenbrand i Pollack tako objašnjavaju povećanu osjetljivost slobodnih evangelikalnih kršćana na uvjerenja u urote. “S druge strane, pripadnost katoličkoj ili protestantskoj crkvenoj zajednici jača obranu od teorija urote”. Većina ispitanih muslimana također je bila imuna na mitove o uroti. Duhovno zainteresirane, ali religiozno nepovezane ljude ne bi karakterizirala “niti posebna blizina niti posebna udaljenost od vjere u urote”.
Uz to, znanstvenici su otkrili da se skepticizam prema mogućnostima rješavanja problema u istraživanjima uglavnom poklapa s vjerom u utjecaj zlih sila. Ti se stavovi sve više primjećuju među evangelikalnim vjernicima. Međutim, skepticizam prema znanosti “nije općenito obilježje Crkve ili vjerske pripadnosti, već samo utječe na ograničeni segment vjerskog područja”. Dualističko-religijsko tumačenje pandemije korone može se naći posebno kod ljudi s visokom razinom religioznosti. Ti vjernici često “vlastitu religiju smatraju jedinom prihvatljivom a religiju stavljaju iznad znanosti”. U ovom slučaju nema razlike u tome mole li često i sudjeluju li u vjerskoj službi. Međutim, razumijevanje pandemije kao Božje kazne najjače je zastupljeno među anketiranim muslimanima (faz.net; fratellanza.net).