Foto: Isus Krist, mozaik
Komentar pete Korizmene nedjelje Luciana Manicardija, priora Zajednice u Boseu, prenosimo u cijelosti.
Iz Evanđelja po Ivanu (Iv 12, 20-33)
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!« Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
Luciano Manicardi
Peta korizmena nedjelja približava nas Velikom tjednu u kojem Isus polaže svoj život. To se predanje, kako kaže drugo današnje čitanje, događa kroz vapaje i suze, odnosno kroz egzistencijalno trpljenje prihvaćeno kao mjesto učenja i poslušnosti. Početak toga predanja Isus vidi u ovoj situaciji, u kojoj ga traži grupa pogana, kako nam opisuje današnje evanđelje. Poslušan tome traganju za njim, koje Isus tumači kao Božju volju, Isus se priprema predati svoj život. Isusov život ispunja Pismo. Naime, Pismo se ne ispunja putem nekog drugog Pisma ili tumačenjem Pisma. Isus nije tijekom života pisao, već je jedini njegov „tekst“ ustvari njegov život, i u tome kontinuinetu nalazi se i njegova smrt. Križ je Isusov tekst. Drugi će o njemu pisati. Isus je učio iz Pisma, ali je učio i iz života i osobito, kako piše poslanica Hebrejma, iz onoga što prepati. To je ono strpljenje Kristovo o kojem Druga Solunjanima piše (“Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj.“ 2 Sol 3,5). To strpljenje nije puko trpljenje, već učenje iz trpljenja, a jedini način da ne živimo u trajnoj pobuni ili lamentiranju jest upravo da od trpljenja učinimo konstitutivni element naše egzistencije. Dakako, u mjeri kojoj je moguće – a često to jest moguće – prihvatiti trpljenje kao priliku da naučimo nešto o nama i o stvarnosti. Na taj nas način trpljenje izgrađuje, a ne uništava.
Isus uči i od drugih, i to od nepoznatih ljudi, „nekih Grka“ koji se u Jeruzalemu obraćaju njegovim učenicima kako bi ga susreli. Isus uči čak i iz njihove želje da ga susretnu. Iz toga je naučio nešto što uvelike označuje njegov život i usmjeruje ga k smrti. Duhovno nagnuće na slušanje i poslušnost, ključni su u kršćanskoj duhovnosti i usmjereni su na učenje, što nas oblikuje kao učenike. Dok postajemo učenici kojima treba da budu poučeni, u isto vrijeme postajemo svjesni koliko toga ne znamo, koliko smo manjkavi, koliko smo potrebiti. Onaj koji je odveć siguran u sebe, taj nema potrebe da sluša i da uči. Isus je učitelj baš zato što je učio, a, kako nam današnja čitanja govore, naučio je to iz Pisma, iz života, od drugih. Dakle poruka današnjih čitanja je uistinu vrlo Kristocentrična. Evanđeoski odjeljak počinje s tvrdnjom da su neki Grci došli u Jeruzalem za liturgiju blagdana. Pri tome nije odveć bitno da li se radilo o Židovima iz dijaspore ili obraćenim poganima, već to da su došli u Jeruzalem da odu u Hram za Pashu. No oni ne susreću Isusa unutar liturgije, već izvan nje. Da bi ga susreli obraćaju se Filipu koji potom pita Andriju. Da bi se došlo do Isusa valja se potruditi da se dogodi susret. Onome koji izriče želju “Htjeli bismo vidjeti Isusa“, Isus naviješta vlastitu smrt. Slično kao i u drugim situacijama, Isusov odgovor toliko je neočekivan za sugovornika, da ga obvezuje na skok u intrerpetaciji i na to da se dislocira s mjesta na kojem se trenutno nalazi. Isusova riječ potiče nas da se premjestimo, da se re-situiramo. I Grci će moći vidjeti Isusa, ali samo zahvaljujući Duhu koji će primiti na Pedesetnicu. Mi kršćani nemamo vizije. Susret s Isusom događa se u vjeri, a ne u viđenjima, reći će Pavao. Onima koji traže da ga vide, Isus odgovara: “Gdje sam ja, ondje je moj služitelj.” Ne radi se o tomu da Isusa vidimo na nekom mjestu, već o tome da mi budemo na mjestu gdje je on bio. Ovo je jedini odgovor na zahtjev da ga se vidi: Da budete gdje sam ja, tamo ćete me upoznati. To je autentičan način da, kroz iskustvo vjere, vidimo konkretno biće, ondje gdje je bio. Tek tada, kada budemo na tom mjestu, moći će se reći da smo shvatili nešto od Isusa, a vidimo nešto od Isusa, da imamo iskustvo Isusa. Moći će se reći da uistinu nešto naučimo od njega. Želju da ga se vidi Isus uslišava na način da je radikalno pomiče, re-situira, re-orijentira. Evanđelje uvijek preuzima čovještvo, u ovom slučaju prohtjev da ga se vidi, orijentirajući ga u novom smjeru. Taj smjer nije liturgijski i religijski, već ljudski i relacijski.
Kada je čuo za zahtjev Grkâ, Isus nije pohitio da ih susretne, čak se na prvi pogled čini da je prema njima nezainteresiran. Nakon toga Grci nestaju i više se ne spominju. No, ustvari, Isus taj zahtjev malobrojnih Grka shvaća ozbiljno i iza toga vidi znak potrebe pogana da ugledaju lice onoga Boga kojega on naviješta. Potraga za viđenjem Boga koju Isus preusmjeruje (re-orijentira), ustvari utječe i na sam Isusov život. Isus u tome vidi dolazak časa kada će se on radikalno morati okrenuti k sudbini pšeničnog zrna koje mora umrijeti da bi dalo ploda. Isusove riječi govore o nutarnjem nemiru, o njegovoj nutarnjoj borbi sa samim sobom. Njegovo je srce uznemireno. Na obzoru on vidi tijek njegova života. Isus se boji i nemiran je. Javlja se napast da se izbjegne taj čas: “Što da kažem: ‘Oče, izbavi me iz ovoga časa?'”. Ta nutarnja dilema razrješava se upućivanjem na izvornu volju, na izvornu svrhovitost: “No, zato dođoh u ovaj čas.” Isus se ne obeshrabruje, ne napušta situaciju, ne okreće se nazad, ne odustaje od ustrajnosti, već učvršćuje želju koja ga od početka potiče i koja se učvršćuje u njegovu hodu. U hod vlastita života Isus integrira i samu smrt. To znači ispuniti želju kroz hod. Poziva i druge koji su sve ostavili radi njega da isto čine. “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom”.
Isusa se može vidjeti dok ga se slijedi; prepoznaje ga se slijedeći ga. To je re-orijentacija želje i hoda. Svatko od nas odabire oblik života za koji vjeruje da će u njemu pronaći puninu sreće i smisla, nakon čega prolaze godine i mi otkrivamo da ćemo u takvom načinu života umrijeti, uviđamo da svemu dolazi kraj bez da smo možda iskusili onu sreću i puninu kojima smo se prvotno bili ponadali. To u nama rađa nostalgiju, žaljenje, osjećaj da smo u svemu pogriješili. Možda se u nama rađa osjećaj da bi bilo drugačije da smo odabrali nešto drugo, da bismo se drugdje mogli ostvariti. Osjećamo se osuđenima na nesretnu svakodnevicu, zbog koje osuđujemo druge, život, svijet. No možda bi nam pomogla barem trunka samokritičnosti i realne svijesti o samima sebi. Možda nisu drugi ti koji su nas razočarali. Možda nije oblik života uzrokom mojeg nezadovoljstva. Možda sam tome nezadovoljstvu razlog ja. Piše Rilke: “Ako ti se svakodnevni život učini jadnim, nemoj ga optuživati. Radije optuži samoga sebe. Priznaj da nisi u stanju uočiti i priznati njegovu vrijednost. Uistinu, za onoga koji stvara ne postoji nijedno siromašno ili nevažno mjesto”. Radi se o tome da valja ponovo naučiti gledati, re-orijentirati naš pogled, vidjeti onako kako Isus gleda. No kako to Isus vidi? Isus vidi pšenično zrno koje pavši na zemlju umire: tako se u starini za zrno pšenice smatralo da, kako bi izraslo u drvo, mora najprije umrijeti i uskrsnuti. Isus simbolički gleda zrno i vidi u njemu samoga sebe, vlastitu muku, smrt i uskrsnuće. U tome zrnu on nalazi nužnost vlastita uzdignuća. Radi se o re-orijentaciji našega načina gledanja. “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod”. Postoji određeni dinamizam smrti koji rađa životom. To je dinamizam ljubavi i trpljenja koje ona nosi sa sobom. Kaže nam se da postoji još bolnija smrt od one fizičke, a to je samoća. „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo.“ Postoji bolnija smrt od one fizičke, a to je samoća na koju sami sebe osuđujemo onda kada se odvajamo od drugih i slijedimo vlastiti put, bez susretanja drugih. Postoji životvorna smrt zato što ona čini da zrno raste, pretvarajući ga u nešto drugo. Zrno se pretvara u klas, biljka sposobna roditi plodom. Taj proces nastajanja može nas plašiti jer ga možemo zamijeniti za smrt. Ustvari radi se o umiranju jer nismo više oni od prije, nismo više zrno već nešto drugo. Zbog toga se može donijeti i odluka da se ostane ondje gdje jesmo i da se ne mijenjamo. Možemo izabrati da ne želimo rasti, da ne želimo sazrijevati, da živimo život koji je jedno usporeno umiranje.
Postoji i pripuštanje samoći, ostajanje u smrti samoće, solipsizma, narcizima. Tu se, jedna naspram druge, javljaju dvije vrste smrti, negativna i pozitivna: strah od toga da se u samima sebi promijenimo, što nas ostavlja u samoći i što znači pravu smrt; prihvaćanje promjene samog sebe, a to je smrt koja daje ploda u onoga koji se, prihvaćajući promjenu, otvara životu rađajući plodovima. Plod te smrti je davanje: postaje se sposobnim dati nešto više. Trpljenje uzrokovano gubitkom postaje radošću davanja. Radi se o tome da i od kritičnih i bolnih trenutaka učinimo priliku da zahvatimo u dubinu, ispod površine ovoga što proživljavamo. Ne radi se o tome da bježimo, da mijenjamo vanjštinu, već da se ide u dubinu samih sebe. Naime, čovjek se ne utapa u dubini već na površini (Monastero di Bose).
Prijevod s talijanskoga: Marko Medved (Fratellanza.net).