Izravnu vezu imeđu svećeničke bezbračnosti i seksualnog zlostavljanja istraživači na zapadu nisu pronašli, a ne vide je ni naši sugovornici svećenici, teolozi, pa ni seksolog. Presudan je faktor, vjeruju, moć, odnosno klerikalizam.
Branimir Pofuk, Obzor
Prošlog je tjedna nadbiskup Mate Uzinić nizom istupa, uključujući i vrlo otvoren razgovor za Ozbor, u fokus javnosti doveo bolnu temu zlostavljanja unutar Katoličke crkve. Budući da smo se nakon toga odlučili za propitivanje celibata, na koji se, uz neke iznimke, obvezuju svi katolički svećenici, svojim sugovornicima, među kojima je i nadbiskup Uzinić, postavili smo pitanje: vidite li izravnu uzročno-posljedičnu vezu između svećeničkog celibata i seksualnih zlostavljanja unutar Katoličke crkve?
– Smatram da ne postoji izravna poveznica između celibata kao takvog i seksualnih frustracija i seksualnih zlostavljanja. Koliko mi je poznato iz dosadašnjih istraživanja zlostavljanja u zapadnim zemljama, ni mnogi neovisni istraživači ne vide tu poveznicu – odgovorio nam je nadbiskup Uzinić.
Netko će sigurno pomisliti da drukčiji odgovor nismo mogli ni očekivati od jednog katoličkog biskupa, a takvog je mišljenja, koje je više puta izrazio, i sam papa Franjo.
“Jedan od uzroka pedofilije (u Crkvi) nisu ni homoseksualci kao žrtveni jarac promašenog morala ni celibat, nego klerikalizam, bahatost i zloupotreba duhovne moći”, napisao je prošle nedjelje u svojoj kolumni u Večernjem listu (https://www.vecernji.hr/vijesti/seksualni-predatori-u-habitu- institucionalizirali-su-grijeh-sebi-u-korist-1683651) i Dalibor Milas, katolički svećenik i teolog.
Da je u pojavi različitih oblika seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja unutar Rimokatoličke crkve presudan faktor moći, odnosno zloupotreba moći i povjerenja koje proizlazi iz “uzvišenog” statusa klerika (pa i na temelju činjenice celibata) naspram “nemoćnih”, slabijih, nezaštićenih i ranjivih osoba, misli i teolog Otto Raffai. Ni njegova supruga teologinja Ana Raffai ne dovodi seksualna zlostavljanja u izravnu vezu sa svećeničkim celibatom navodeći naslov jednog članka o toj temi u njemačkom kršćanskom časopisu Publik Forum: “Vladanje nad drugima pomoću Boga, uzimanjem Boga kao alata za svoju vlast”. Dakle, i ovi supružnici teolozi, koji svoju kršćansku vjeru i poziv žive u vlastitoj obitelji, s djecom i unučadi, te vrlo aktivnim bavljenjem mirotvorstvom, kao mnogo veći problem od celibata vide klerikalizam.
Baš poput nadbiskupa Uzinića, koji to ovako elaborira:
– Seksualno zlostavljanje od strane svećenika i drugih osoba u Crkvi više objašnjava zloporaba pristupu savjesti, odnosno najintimnijem dijelu ljudskog bića. Problem je često nerealna i preuveličana slika o svećenicima, kao i klerikalizam, bilo da ga potiču svećenici ili laici. Klerikalizam, kako kaže papa Franjo “nedvojbeno izlaže posvećene osobe opasnosti da izgube poštovanje prema svetoj i neotuđivoj vrijednosti svake osobe i njezine slobode”. Kada se svećenička služba shvaća kao moć, a ne kao velikodušno služenje, to “za posljedicu ima da se drži kako se pripada grupi koja ima sve odgovore i više ne treba slušati i nema što naučiti” (Christus vivit, 98). Ono što treba nastaviti istraživati jesu ne samo seksualno zlostavljanje nego i duhovničko, potom zloupotrebe moći i savjesti te otkriti koji su sustavni uzroci, na čemu se već radi u Katoličkoj crkvi na zapadu. No kada je riječ o sustavnim uzrocima, poznati stručnjak za zaštitu maloljetnika Hans Zollner nedavno je izjavio da ne bi trebalo vjerovati da postoje automatizmi u smislu čarobnih rješenja, poput ukidanja obveznog svećeničkog celibata, s kojima bi kao sve trebalo biti u redu. Slobodno izabran celibat koji se živi čestito može biti izvor velikog blagoslova. Jednako kao i dobar i skladan brak. Osobno to tako doživljavam.
– To nikada nije bila tema mojih istraživanja i znanstvenog rada, ali ne, ne vidim izravnu vezu između svećeničkog celibata i seksualnog zlostavljanja, ima tu mnogo drugih faktora – rekao nam je i seksolog Aleksandar Štulhofer, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osoba koja ni na koji način nije povezana s Crkvom. Isto potkrepljuje i nekoliko znanstvenih radova inozemnih sveučilišta i stručnih časopisa koji se bave temom svećeničkog zlostavljanja, a koje nam je prof. Štulhofer kao vrlo korisnu građu probrao iz vlastite arhive i poslao.
Ipak, tema celibata u Katoličkoj crkvi, sama za sebe, i dalje je važna i aktualna. Pritom treba napomenuti da mislimo u prvom redu na celibat koji Katolička crkva propisuje i zahtijeva od svih svojih svećenika. Kao i u drugim velikim religijama, i u kršćanstvu oduvijek postoje ljudi koji se odriču svjetovnog načina života, uključujući i odricanje od spolnih odnosa i zasnivanja obitelji. Zbog mandatornog celibata za sve svećenike u zapadnom katoličkom svijetu razlikovanje redovništva i “običnog” svećenstva je zamagljeno, dok istočne crkve, uključujući pravoslavne, jasno razlikuju svećenike za koje se zaređuju oženjeni muškarci i monahe.
Na pitanje može li zamisliti u Katoličkoj crkvi oženjene svećenike i vidi li u tome moguće prednosti, nadbiskup Uzinić odgovara: – To nije teško zamisliti jer već imamo takvih primjera da se zaređena služba i brak može dobro živjeti. Katolička crkva istočnog obreda predviđa mogućnost ređenja oženjenih za svećenike, a Benedikt XVI. uveo je iznimke i za rimski obred, posebno za anglikanske svećenike koji su postali katolički. Papa Franjo nedavno je ponovio da je u zapadnoj Crkvi celibat disciplinarno pitanje, odnosno vremeniti ili privremeni propis, za razliku od svećeničkog ređenja, koje je trajno. U tom smislu jasno je da se pitanje obveze celibata može revidirati. Možda bi to moglo suzbiti pretjerano uveličavanje slike o svećeniku. Mislim da ima mjesta i za one koji bi i dalje odabirali celibat i za one koji bi izabrali brak. Dobar primjer su i trajni đakoni koji su u Katoličkoj crkvi ponovno uspostavljeni nakon Drugog vatikanskog koncila. Mi u Hrvatskoj i u gotovo cijeloj Europi već dulje vrijeme osjećamo da nedostaje svećenika s obzirom na pastoralne potrebe. U svijetu je općenito sve manje mladića koji žele postati svećenicima, nerijetko i zbog obveze celibata.
Nekima to zaista nije nimalo lako. Postoje situacije u kojima je prioritet da ljudi imaju euharistiju, ona ima veću vrijednost od celibata, čiju pak vrijednost ne propuštam prepoznati i jako cijeniti. Ovi razlozi svakako ne trebaju biti prvi i jedini za preispitivanje ekskluzivne poveznice između ređenja i obveze celibata, pogotovo jer Crkva odavno naučava jednako dostojanstvo osoba koje žive celibat “poradi kraljevstva nebeskoga” i osoba koje žive u braku. Crkva cijeni oba načina života i smatra ih vrijednima na svoj način. No eventualnu drukčiju odluku glede obveze celibata može donijeti papa zajedno s cijelom Crkvom, kao i odluku o đakonicama, o kojima je u Vatikanu uspostavio dva povjerenstva, a o čemu se također govori u našem sinodskom hodu.
Što se tiče prednosti osoba u braku koje bi bili svećenici, nadbiskup Uzinić vjeruje da bi takav život dobio na toj kvaliteti u smislu dijeljenja istih životnih izazova i problema s kojima se nose obitelji. – No takav bi život nosio i organizacijske poteškoće s kojima bi se bilo teže nositi. Bečki pastoralni teolog Paul Zulehner kaže da za Crkvu eventualno ređenje oženjenih ne bi značilo da bi imala manje, nego drukčije probleme. Jasno je da i ljudi u celibatu i ljudi u braku imaju poteškoća. Kad je riječ o svećeničkom ređenju oženjenih, čini mi se zanimljivim prijedlog južnoafričkog biskupa i misionara Fritza Lobingera koji je navodio i papa Franjo, a koji među ostalim predlaže svećeničko ređenje više prokušanih obiteljskih ljudi isključivo u župi iz koje potječu, koji bi bili organizirani u svojevrsnu ekipu pa bi time trebali imati više vremena i za vlastitu obitelj – kaže.
Takva razmišljanja imaju uporište u Novom zavjetu, u poslanicama apostola Pavla (Korinćanima, Timoteju, Titu), koji na nekim mjestima preporučuje, ali nipošto ne naređuje svim crkvenim službenicima život u djevičanskom stanju, dok na drugima u izboru predvodnika kršćanskih zajednica daje prednost upravo oženjenim muškarcima, vjernima jednoj ženi i obitelji, koji dobro skrbe o vlastitom domu, što je dobra preporuka da će se znati brinuti i za crkvenu zajednicu kao veliku obitelj.
Osobno, nadbiskup Uzinić celibat promatra kao nešto dragocjeno i zato misli da ga ne treba odbaciti upozoravajući da je kandidatima za svećeništvo potrebno pružiti adekvatnu duhovnu i psihološku pripremu za takav način života.
– Nemam, međutim, ništa protiv toga da to bude slobodna odluka samo onih koji ga prepoznaju kao svoju karizmu, a da se za svećenike mogu rediti i oni koji već žive vjeran i skladan brak – nastavlja nadbiskup upozoravajući i na negativne posljedice nepridržavanja celibata.
– Za one koji dvolično žive svoje svećeništvo, kršeći celibat, bolje je da ne budu svećenici jer je takav život izvor frustracija i za njih i za druge oko njih, uključujući i one s kojima su u vezi. Osobito je to frustracija za djecu svećenika, ako je imaju. Zato je Crkva zauzela stav da je onim svećenicima koji imaju djecu primarnije vršiti očinske i supružničke nego svećeničke obveze. I potiče ih da napuste svećeništvo kako bi se mogli posvetiti svojoj djeci i partnerici te izgraditi vlastitu obitelj. Kao Crkva, osobe koje nisu uspjele u obećanju celibata ne smijemo ostaviti po strani ili diskriminirati, nego njima i njihovim obiteljima valja pružiti prihvat i zaštitu. Osim toga, kada govorimo općenito o celibatu, čini mi se da neke osobe u njemu vide priliku da pobjegnu od neprihvaćenosti u društvu, nerijetko i zbog pritiska obitelji, rodbine i društva da trebaju sklopiti brak, a to ne žele. To može biti i zbog homoseksualnosti i zbog drugih razloga. Smatram da bilo koja vrsta bijega ne smije biti motiv za odabiranje svećeništva, koje se mora izabrati u potpunoj slobodi – zaključuje nadbiskup, po običaju i u ovoj temi otvoreniji za razgovor od većine svojih hrvatskih kolega u biskupstvu.
Premda najzadrtiji i fundamentalistički raspoloženi katolički konzervativci stvaraju drukčiji dojam, činjenica je da Katolička crkva i u Hrvatskoj danas više ne oklijeva kad je riječ o izazovima svećeničkog i redovničkog, jednako kao i bračnog života konzultirati znanost i struku.
To su nam potvrdile pročelnica Odjela za psihologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ljiljana Pačić-Turk i voditeljica Centra za promicanje dobrobiti ranjivih osoba dr. sc. Anita Dučkić Sertić.
Centar otvoren prije dvije godine nastao je zahvaljujući suradnji Instituta za antropologiju papinskog sveučilišta Gregoriana, Hrvatskog katoličkog sveučilišta i zaklade Kindermissionswerk “Die Sternsinger” iz Aachena, a na poticaj Druge europske
konferencije na temu Formacija i prevencija – koja je održana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu pod naslovom “Moć kao služenje”. Primarna djelatnost Centra je prevencija, odnosno putem različitih oblika edukacija koje se nude studentima, profesorima, odgojiteljima, djelatnicima u crkvenim i društvenim ustanovama želi omogućiti podizanje svijesti i povećanje osjetljivosti na prepoznavanje nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja te kako postupati kada se nasilje dogodi. Cilj preventivnih programa koji su usmjereni na odrasle jest senzibilizirati najveći broj ljudi za tu temu, usredotočiti se na širenje prevencije zlostavljanja i na individualnoj i na obiteljskoj i na društvenoj razini.
U ciljne skupine edukacijskih programa spadaju osobe koje rade s djecom i ranjivim skupinama, pa i redovnici, redovnice i svećenici, a na studiju psihologije osobit se naglasak stavlja na zaštitu i dobrobit djece i ranjivih osoba, preventivno djelovanje s ciljem zaštite i dobrobiti ranjivih osoba te na empatiju i suosjećanje. Da i u tome prednjači Uzinićeva Riječka nadbiskupija i metropolija, pokazuju i podaci da su prvi modul ponuđene edukacije do sada u prilično velikom broju završili svećenici, nadbiskupijski djelatnici i vjeroučitelji upravo tih crkvenih oblasti.
Kako su nam rekle profesorice Pačić-Turk i Dučkić Sertić, Centar planira nastaviti suradnju s bogoslovijama, redovničkim zajednicama, katoličkim odgojno-obrazovnim institucijama unutar Zagrebačke nadbiskupije i sa svim nadbiskupijama i biskupijama širom Republike Hrvatske, kao i suradnju s katoličkim institucijama u BiH, a planira se i provođenje znanstvenih istraživanja i projekata. Posebno ističu važnost suradnje s Hrvatskom biskupskom konferencijom kako bi svi svećenici, djelatnici nadbiskupija i biskupija, vjeroučitelji i odgojitelji u vjeri pohađali edukacije Centra.
U celibatu, kad bi on bio slobodan izbor, ne vidi problem ni Ana Raffai, ali smetaju joj “pretenzije da se iz celibata/svećeništva radi idolatrija”.
– Mogu zamisliti da netko živi u celibatu i nemam problem s time. Svatko bira svoj život i zašto bi nekome bilo teže nego, recimo, meni živjeti u kvalitetnom braku… Imam problem s praksom nadmoći zbog izbora celibata, kao što mi je strana i ideja da samo svećenik utjelovljuje Krista pred zajednicom. Mislim da smo svi mi slika Božja i sve ovo smo si nakalemili kroz povijest – kaže Ana Raffai. Njoj nije uvjerljiva ni česta argumentacija celibata kao posvećenja pozivu, u smislu da svećenika ne ometaju obitelj i djeca. – Mislim da su obitelj i djeca isto tako mjesta susreta s Bogom – kaže, a prigovara i izostanku razgovora o celibatu “s otvorenim kartama”, odnosno s uvažavanjem činjenice da je u povijesti Crkve važan razlog propisivanja celibata svim svećenicima bio onaj ekonomski, da bi posjedi ostajali u vlasništvu Crkve, a ne da se “rasprčkavaju” na svećeničke obitelji.
No o mnogim se pitanjima u Crkvi još nedavno nije smjelo ni raspravljati, a sada se, kaže Ana Raffai, barem razgovara čak i o svećeničkom ređenju žena. U njihovoj obitelji pogotovo! S tim u vezi Otto vrlo slikovito i duhovito demantira dominantno, zapravo nadriteološko obrazloženje da je Isus bio muškarac protiveći se patrijarhalnom “čitanju” njegova života.
– Isus je živio u određenom povijesnom razdoblju i kontekstu i ne može se njegovu “muškost” postaviti kao ključni kriterij da samo muškarci budu ređeni za svećenike… U Isusovo je vrijeme postojala i institucija robovlasništva pa smo je ipak ukinuli. Ili, zašto nije obvezno biti tesar, poput Isusa, ako hoćeš biti svećenik? Ili ribar, poput apostola Petra, ili pletač košara poput Pavla… Teologinja Dorothee Sölle govorila je kako treba prenositi žar evanđeoske poruke, a ne pepeo… Smatram da bi
se to trebalo dogoditi i s celibatom – kaže Raffai smatrajući da bi ukinuće obveznog celibata pomoglo reartikulaciji uloge svećenika u budućem razdoblju, kao i pitanja “moći” prezbitera u Rimokatoličkoj crkvi.
Citirajući crkvenog povjesničara Huberta Wolfa, autora knjige “Celibat – 16 teza” iz 2019. godine, Ana upozorava i da je riječ o tradiciji koja je izmišljena pa tako ne bi mogla biti ni prekinuta odustajanjem od obveznog celibata, čime bi se samo “doveo u pitanje i cijeli klerikalni sistem s njegovim prijezirom prema laicima i ženama”.
Novinar i teolog Mario Trifunović, koji živi i radi na relaciji Frankfurt – Zagreb, podsjeća kako rasprave o mogućem ukidanju obveznog celibata uopće nisu nova pojava, a u Njemačkoj traju više od šezdeset godina. No još mnogo ranije, koliko god je to danas teško zamislivo, postojale su i u Hrvatskoj. Trifunović podsjeća na ideje liberalnog katolicizma biskupa Strossmayera i Franje Račkog te na uglavnom zaboravljenu činjenicu da se glasovitim “Zahtijevanjima naroda”, prihvaćenima na Velikoj narodnoj skupštini 25. ožujka 1848. godine u Zagrebu, u nazočnosti 200 svećenika, pored ostalog tražilo i ukidanje celibata.
– Nedavno su njemački biskupi tražili od pape Franje da preispita disciplinu celibata i odobri pojedinačne izuzetke. Taj je prijedlog na Sinodalnom putu u Frankfurtu, na posljednjem zasjedanju njemačkih biskupa, prihvaćen s 95 posto glasova… Inače se na Sinodalnom putu intenzivno raspravljalo o svećeničkom životu i službi s pogledom prema budućnosti, ali uvijek u svjetlu crkvene predaje i novonastalih promjena u suvremenom svijetu. Nikada nitko nije osporavao celibat, naprotiv, istaknut je kao vrijednost – kaže Trifunović, koji osobno također smatra da bi celibat trebao biti izbor, posebno kada Crkvi, u Njemačkoj mnogo više nego u Hrvatskoj, sve više nedostaje svećenika.
– Reforme su jedna od karakteristika Crkve od početka kršćanstva i ona je tijekom povijesti bezbroj puta prilagođavala načine nauka. Zato bi se i na ovo goruće, neriješeno pitanje celibata konačno trebalo bolje odgovoriti – zaključuje Trifunović.
Obvezni celibat katoličkih svećenika i njegovo eventualno ukidanje u svakom slučaju ostaje važna, prije svega unutarcrkvena tema. Ali, osobito u kontekstu problema zlostavljanja, čini mi se prikladno kao zaključak ponuditi i mišljenje crkvenog pravnika Wolfganga F. Rothea, kako nam ga je citirala Ana Raffai: “Konzervativci precjenjuju njegovu neminovnost i sakrosanktnost, dok kritičari precjenjuju njegovu neprirodnost i nepovezanost s ovim današnjim svijetom, sa sadašnjosti” (vecernji.hr; fratellanza.net).