Hrvatska biskupska konferencija objavila je početkom 2024. na svojim mrežnim stranicama usvojeni priručnik Talijanske biskupske konferencije (CEI) pod nazivom: „Početna formacija u vremenu zlouporaba i zlostavljanja“. U nastavku donosimo dio naslovljen „Svećenički narcizam i nerealna očekivanja“
S velikim realizmom mora biti naglašen suprotan proces, onaj autoritet koji nije nastao iz suosjećanja (com-passione), ili koji ne izražava suosjećajno (com-passionevole) srce Vječnog.
a) Razni oblici klerikalizma
Oni koji se pripremaju za službu (i autoritet) suosjećanja moraju stoga biti tako formirani da jasno shvate što vodi u suprotnom smjeru, čak i na suptilan i naizgled bezopasan način, kao što su različiti oblici svećeničkog narcizma (liturgijski, pastoralni, teološki, relacijski, crkveni, medijski…) i klerikalizma. Klerikalizma kao mentaliteta onih koji misle da „biljeg svetog reda ne stavlja do nogu drugih (poput Isusa u cenakulu), nego radije na pijedestal moći“[1]. I zapravo kao „abnormalnog načina shvaćanja autoriteta u Crkvi“[2] koji, čini se, ne štedi nikakav izraz poziva: dakle kao „neevanđeoskog“ načina poimanja crkvene uloge prezbitera, kao „karikature i izopačenosti“ službe biskupa. Te se opasnosti moraju čuvati i đakoni. Ona može i „posvećene osobe izložiti riziku gubitka poštovanja prema svetoj i neotuđivoj vrijednosti svake osobe i njezine slobode“[3].
Na osobit se način, da bi se suprotstavilo klerikalizmu, mora obratiti pozornost (i naučiti obratiti pozornost) na opasnu instrumentalno-kompenzacijsku uporabu (ili „zlouporabu“) svećeničke uloge, ili svetoga, od strane onih koji nemaju ispravan identitet, ili na smrtonosnu mješavinu – u pozvanome u svećeničku službu – između niskog samopoštovanja i opasno uzbudljivog osjećaja obdarenosti „svetom moći“. I na korelaciju, opet, između slabog osjećaja osobnog identiteta/pozitivnosti i situacija ovisnosti/afektivne ranjivosti, što je često u počecima priča o zlostavljanjima[4].
Zbog toga je potrebno učiniti da na vidjelo izađu i da se provjere, kako bi se na vrijeme, tijekom prve formacije, ispravili i pročistili snovi i očekivanja, želje i iluzije o vlastitoj ministerijalnoj budućnosti mladog kandidata koje su više ili manje nesvjesne prirode, nerijetko nerealističnog i nimalo evanđeoskog tipa. Često su u tim nerealnim očekivanjima već prisutne premise budućeg zlostavljačkog i zlorabljujućeg stila.
b) Slika Boga
I slika Boga može uvesti u ovu instrumentalizirajuću logiku, poput onog izvjesnog osjećaja ili ideje o „svemogućem“ Bogu, više karakteriziranom moći nego ljubavlju, do točke da se na neki način legitimira tumačenje svećeničke uloge u odgovarajuću liniju moći. Često se čini da se kod zlostavljača događa taj čudni, nekontrolirani i krajnje perverzni prijelaz: od navodne božanske svemoći do svemoćnog ljudskog delirija.
Temeljna je, dakle, i „teološko-doktrinarna“ pozornost na sliku Boga (i na kvalitetu čina vjere u suštini) u umu i srcu onih koji se pripremaju svjedočiti istinski božanski autoritet, tj. suosjećajnu ljubav, kao što je neophodna edukacija u školi Božje riječi koja svakodnevno pročišćava tu sliku, kako bi bila suobličena onoj koju nam je objavio Isus, na osobit način na križu.
c) Edukacijska odgovornost
Problemi s kojima se suočavamo, sa svojim dramatičnim implikacijama i posljedicama, zahtijevaju značajnu formacijsku pozornost za smisao edukacijske odgovornosti, posebno prema maloljetnicima. Svećenik je, kao i oni koji se posvećuju u različitim oblicima posvećenoga života, zapravo pozvan biti odgojitelj i živjeti, nanovo, unutar samo po sebi asimetričnog odnosa, autentični autoritet, onaj odraslog koji teži rastu drugih i njihovoj slobodi, poštuje njihov misterij i sa suosjećanjem prihvaća ograničenja. Autoritet je to koji svećeniku i posvećenoj osobi omogućuje da se u potpunosti ostvari poziv na očinstvo i majčinstvo, čineći njihov život i svaku relaciju plodnom (hbk.hr; fratellanza.net).
[1] M. Semeraro, Discernere e formare per prevenire. Sugli abusi nella Chiesa, u „La Rivista del Clero italiano“, 10 (2018), 652. Nastavlja kardinal Semeraro: Klerikalni mentalitet je mentalitet onih koji pretpostavljaju da „svećenički status uključuje takvu svetost da subjekta čini imunim pa i glede obdržavanja Božjih zapovijedi“.
[2] Isto.
[3] Sve su to izrazi pape Franje, objavljeni u G. Lebri, Clericalismo, u „SettimanaNews“ 24. rujna 2020. Zapravo treba istaknuti i iskušenje laičkog klerikalizma, to jest, potrebno je ne pasti u iskušenje podržavanja servilnog pristupa nekih laika, koji na taj način žele stupiti u poseban odnos sa zaređenim službenikom, uživati posebne povlastice.
[4] Oni koji sebe ne cijene dovoljno posebno će trebati pozitivne poruke koje dolaze izvana. Za takve ljubav i zaljubljivanje, ili u svakom slučaju interes za vlastitu osobu od strane drugoga, daleko nadilaze čisto emocionalnu (ili seksualnu) činjenicu, budući da kažu da… „nisam toliko beznačajan“, „ako postoji neko tko me voli, znači da nekome nešto značim“. Ova ovisnost o dobrohotnosti drugih često stvara posebnu emocionalno-seksualnu ranjivost.