Svemir nije prevelik za ljudski rod, niti premašuje dosege znanosti niti sposobnosti ljudskoga uma,
130. obljetnica rođenja Georges Lemaîtrea (1864.- 1966.)
Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac
Jedno od najizazovnijih pitanja za teologiju je razumijevanje njenog odnosa prema kozmologiji, što potiče duboka razmišljanja o vremenu, prostoru i beskonačnosti. Papa Ivan Pavao II. je istaknuo važnost ovog odnosa u svom govoru na konferenciji „Granice kozmologije“ u Rimu 1985. godine:
„Prirodne znanosti, a posebno kozmologija, omogućuju nam da postanemo svjesni našeg istinskog položaja unutar fizikalne stvarnost, u prostoru i vremenu. Što više znamo o fizikalnoj stvarnosti, o povijesti i strukturisvemira, o osnovnoj građi materije i procesima koji su temelj materijalnog svijeta, to dublje razumijemo neizmjernost Božje tajne i bolje shvaćamo našu vlastitu tajnu – naš izvor i sudbinu“.
Važno je naglasiti da kršćanska objava i teologija stvaranja ne teže rješavanju kozmičkih zagonetki. Dok kršćansko učenje o stvaranju uvodi koncepte poput beskonačnosti, prostora i vremena, ono pruža odgovore usmjerene više na filozofsku nego na fizikalnu razinu. U kršćanstvu materijalni svijet služi kao pozadina pozadina za duhovnu poruku, a biblijski tekstovi oblikuju razumijevanje svemira kroz teološke i filozofske prizme. Međutim, suvremena kozmološka istraživanja, koja se bave pitanjima poput podrijetla i složenosti svemira, nisu u sukobu s teologijom stvaranja, niti negiraju teološke istine. Vjera u Boga, stoga, nije ograničena samo na ljudsku egzistenciju i povijest, već se proteže i na kozmos i njegovu povijest, noseći sa sobom kozmičku dimenziju.
Suvremene spoznaje u fizici čestica, astrofizici i astronomiji dovele su do vrlo uzbudljivih tumačenja glede postanka svemira. Većina kozmologa danas podržava teoriju takozvanog Velikog praska (Big Banga), sliku koja opisuje evoluciju svemira koja počinje od jednog (pra)stanja materije beskonačne gustoće i temperature. Kozmolozi danas rutinski opisuju kako je svemir izgledao nakon Velikog praska i to počevši od 10-43 sekundi, pa na dalje, te nastanak dvanaest diskretnih (kvantiziranih) subatomskih čestica i četiri temeljnih sila. Za znanost postoji dakle vanjska granica do koje sežu spoznaje o svemiru. S Big Bang teorijom povezuje se tzv. kozmička „singularnost“ (jedincatost): granično stanje beskonačne gustoće u kojem se gubi prostorno vremenski sustav. Gotovo nitko, od znanstvenika, danas više ne sumnja da postoji svijet, koji je posljedica gigantske eksplozije, koja se je dogodila pred otprilike 13,8 milijardi godina.
Povijest kozmologije Velikog praska počinje 1927. godine zahvaljujući velikom belgijskom fizičaru i katoličkom svećeniku, pioniru astrofizike, Georges Lemaîtreu (1894. – 1966.), čija se stotrideseta obljetnica rođenja obilježava ove godine. Lemaître je kao znanstvenik i svećenik iznimno zanimljiva osoba. Srednje školovanje završio je u isusovačkoj gimnaziji, gdje je prvi put osjetio Božji poziv da postane svećenik. No, zbog financijskih problema obitelji odlazi studirati strojarstvo na Katoličkom sveučilištu u Louvainu. Nakon završetka studija neko vrijeme radi kao rudarski inženjer. Karijeru prekida u kolovozu 1914. zbog njemačke invazije na Belgiju te u 21. godini života odlazi kao dobrovoljac u belgijsku vojsku, gdje četiri godine svjedoči o stravičnim rovovskim bitkama.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata studira matematiku i filozofiju, te 1920. stječe doktorat iz matematike s ocjenom „summa cum laude“. U tom trenutku čvrsto odlučuje postati svećenik i odlazi na studij teologije. Kao bogoslov u slobodno vrijeme proučava Opću teoriju relativnosti, koju je 1917. formulirao Albert Einstein. Za svećenika je zaređen 1923. godine pod duhovnim vodstvom glasovitog kardinala Desire Merciera, koji mu, s puno razumijevanja, odobrava nastavak bavljenjem znanošću. Nakon zaređenja Lemaître odlazi, uz financijsku potporu belgijske vlade, na daljnji studij fizike, najprije u Englesku na Sveučilište u Cambridgeu kod glasovitog sir Arthura Eddingtona., a zatim u SAD na Harvard Sveučilište i Massachusetts Institut za Tehnologiju ( MIT). Godine 1927., nakon stjecanja drugog doktorata. vraća se u Belgiju i na Katoličkom sveučilištu u Louvainu postaje profesor matematike. Njegova je intelektualna podloga bila, dakle, jedinstvena. Školovanje mu je bila sinteza filozofije i teologije povezana s inženjerstvom, matematikom i fizikom.
Rješavajući Einsteinove relativističke jednadžbe, 1927. godine Lemaître je prvi zaključio da svemir nije statičan, već da se širi. Formulirao je zakon, kasnije nazvan Hubbleov zakon, koji matematički izražava da je brzina udaljavanja međusobno udaljenih galaksija proporcionalna njihovoj međusobnoj udaljenosti. U okviru tog zakona Lemaître je također prvi procijenio tzv. Hubbleovu konstantu. Ovo otkriće da svemir nije statičan predstavlja jedan je od najznačajnijih trenutaka u znanosti 20. stoljeća. Iste godine, tijekom boravka Einsteina u Bruxellesu na glasovitoj Solvayevoj konferenciji fizičara, na kojoj je bila prisutni najveći svjetski fizičari poput Niels Bohra, Wernera Heisenberga, Max Borna, Paula Diraca, Marie Curie i mnogih drugih, Lemaître uspio privući Einsteinovu pažnju, te mu iznijeti svoju teoriju dinamičnog svemira. Einstein je reagirao pomalo agresivno i odgovorio: „Vaši proračuni su točni, ali vaše je nerazumijevanje fizike odbojno.”
Einstein je kasnije priznao da je njegovo odbijanje dinamičnog modela svemira bila njegova najveća pogrješka u životu. Razlog nije izravno povezan s razgovorom s Georgesom Lemaîtreom, ali se može pretpostaviti da je Lemaîtreov rad mogao odigrati neku ulogu u ovom Einsteinovom teoretskom preobraćenju. Lemaître je gajio veliko divljenje prema Albertu Einsteinu, znanstveniku i misliocu, kojeg je smatrao jednim od „najplemenitijih umova čovječanstva”.
Međutim, 1927. godine Lemaître još nije razmišljao o vremenskom početku svemira. Nešto kasnije, 1931. godine, je kao prvi znanstvenik povezao kozmologiju s kvantnom fizikom i zaključio da svemir, koji se širi, mora imati vremenski početak. Izjavio je:
„Ako se vratimo unatrag kroz vrijeme, naći ćemo sve manje i manje kvanta, sve dok ne dođemo to točke gdje je sva energija svemira bila koncentrirana u nekoliko ili čak u jedinstvenom kvantu. … Ako je svijet započeo s jednim kvantom, pojmovi prostora i vremena u početku bi potpuno izgubili smisao; tek bi počeli imati smisleno značenje kada bi se originalni kvant podijelio na dovoljan broj kvanta. Ako je ova pretpostavka točna, početak svijeta dogodio se malo prije početka prostora i vremena“.
Mnogi znanstvenici, često s ateističkim uvjerenjima, odbojno su gledali na ovu tvrdnju. Čak ni Lemaitreov mentor, Arthur Eddington (1882. – 1944.), nije bio sklon prihvatiti novu teoriju. Lemaître je bio žestoko kritiziran, a mnogi su mu predbacivali da je njegova teorija Velikoga praska teološki motivirana. Smatrali su je pseudoznanstvenom hipotezom koja uključuje ideju o konačnosti svemira, odnosno o njegovom Stvaranju u jednome trenutku.
Moguće je da su Lemaîtreove početne ideje bile djelomično potaknute religijskim razmišljanjima, ali njegova teorija je kasnije znanstveno potvrđena. Na kraju je i sam Einstein postao zagovornikom Lemaîtreove hipoteze o praatomu. Britanski znanstvenik Fred Hoyle (1915. – 2001.), zagovornik tzv. stacionarne teorije svemira, koja tvrdi da se zbog međusobnog udaljavanja galaksija u svemiru stalno stvara nova zamjenska materija, pa se svemir neprekidno obnavlja i nikada zapravo nije počeo postojati, isprva je 1950. podrugljivo nazvao Lemaîtreovu teoriju Big Bang. No, nakon što je Lemaîtreova teorija potvrđena izraz „Veliki prasak” postao je uobičajen termin za opisivanje početka svemira.
Lemaître je bio daleko ispred svog vremena također i u tvrdnji da nisu kozmička zbivanja proizvela samo elemente, koji sada čine galaksije, već i tzv. pozadinsko zračenje koje putuje prema Zemlji od prvih trenutaka stvaranja. Godinama su znanstvenici pokušavali otkriti to zračenje bez uspjeha, sve dok nisu 1965. godine, godinu dana prije nego što je Lemaître umro, dvojica mladih američkih radioastronoma, Penzias i Wilson, pronašli uporan šum u svojim antenama koji nisu mogli objasniti. Stručnjaci sa Sveučilišta Princeton identificirali su to kao prahistorijsko zračenje, koje je još Lemaître predvidio. Otkriće „odjeka stvaranja” smatra se također jednim od najvažnijih događaja u povijesti znanosti. Profesor Odon Godart, Lemaîtreov nasljednik u Louvainu, obavijestio je Lemaîtrea o tome dok je on bio teško bolestan u bolnici.
„Bio sam podjednako zainteresiran za istinu s gledišta Spasenja kao i za istinu s perspektive znanstvenog saznanja. Činilo mi se da su to bile dvije staze prema istini i odlučio sam slijediti obje”,
tumačio je Lemaître svoj pristup odnosu znanost – teologija. Papa Pio XII. bio je oduševljen teorijom Velikog praska, te je 1951. je izrekao mišljenje da Lemaîtreova teorija dokazuje Božje stvaranje materijalnog svijeta. No, Lemaître je upozorio Papu da ne koristi takve dokaze, obrazlažući da njegova teorija nije povezana s religijom, ali da također nije s njom ni u kontradikciji:
„Koliko ja mogu vidjeti, takva teorija ostaje potpuno izvan bilo kojeg metafizičkog ili vjerskog pitanja. … Ona je u suglasju s Izaijom, koji govori o skrivenom Bogu, skrivenom čak i na početku svemira.“.
Godine 1936. papa Pio XI. imenovao je Lemaîtrea članom Papinske akademije za znanost, a papa Ivan XXIII. ga je 1960. imenovao predsjednikom te ugledne ustanove i na toj je dužnosti ostao sve do smrti.
Sveti Ivan Pavao II. je u mnogim prigodama naglašavao da Crkva, zbog svoje misije naviještanja, uvijek mora težiti za produbljivanjem vjerskih sadržaja putem teologije, koristeći postignuća filozofske i znanstvene misli određenog doba. Upozoravao je da teologija uvijek mora biti povezana sa suvremenom kulturom, ako želi ispravno obavljati svoju dužnost: posredovati Božju objavu ljudima u određenom vremenu i prostoru. Snažno je zagovarao sučeljavanje teološkog viđenja sa suvremenim spoznajama prirodnih znanosti.
Zanimljivo je što je i Lemaître razmišljao o tome:
„Filozofija i teologija, ako se izoliraju od znanstvenih spoznaja, pretvaraju se u zastarjeli samozatvoreni sustav ili postaju opasna ideologija.“
S druge strane, svjestan da mnogi njegovi kolege znanstvenici čine grube pogrješke kad govore o religiji, Lemaître im je predlagao da prođu osnovni tečaj iz teologije, kako bi shvatili da fundamentalizam nije isto što i povijesno kršćanstvo. Skretao im je pozornost na to da je i teologija znanost, koja se koristi istraživanjem, logikom, raspravom i provjerom hipoteza.
Nema sumnje je da je Georges Lemaître dao neprocjeniv doprinos suvremenom svijetu. Svojim radom uspostavio je temeljnu povezanost između Teorije opće relativnosti i kozmologije. Glasoviti fizičar, nobelovac, Paul Dirac (1902. – 1984.) je rekao:
„Mjera za veličinu znanstvene ideje je u kojoj mjeri potiče razmišljanje i otvara nove linije istraživanja. U tom pogledu Lemaîtreovu kozmologiju možemo ocijeniti najvećim kalibrom.”
Godine 2014., 120 godina nakon njegovog rođenja i 13,5 milijarde godina nakon nastanka svemira, Georgesu Lemaîtreu je odana počast dajući njegovo ime europskom svemirskom teretnjaku. Među teretom, koji je dostavljen Međunarodnoj svemirskoj postaji bila je slika Georgesa Lemaîtrea, koju su astronauti na postaji potpisali. Fotografija je zatim vraćena na Zemlju kao dokaz znanstvenikove ostavštine.
Najveći dar koji je George Lemaître pružio Crkvi i katoličkoj vjeri jest svjedočanstvo, koje je dao kao katolički svećenik živeći svakodnevni život uma i duha, te istovremeno obavljajući svoje svećeničke dužnosti kao istaknuti znanstvenik. Bio je jedinstven na mnoge načine. Njegov život ukazuje na činjenicu da Gospodin čini velika djela kad netko vjeruje u Boga, dajući i predaje mu svoj život kao cjelovit dar. Belgijski znanstvenik Odon Godart (1913. – 1996.), koji je proučavao Lemaîtreov znanstveni opus, a koji se ne svodi samo na spomenute rezultate iz 1927. i 1931. godine, napisao je:
„Veliki angažman u znanosti i znanstvenom radu nije umanjio Lemaîtreovu vjersku strast, koja ga je dovela do svećenstva. Bio je iznimno dobar svećenik, prožet kršćanstvom na mnogo dubljim razinama od vanjskih formalnosti. Živio je srž kršćanstva, što znači, prije svega, učinkovitu primjenu ljubavi prema bližnjemu u djelovanju“ (fratellanza.net).