„Najsvetiji od učenih i najučeniji od svetaca!“ (papa Pio XI.)
Krešimir Cerovac
28. siječnja obilježava se blagdan svetog Tome Akvinskog (1225.-1274.), istaknute osobe u katoličkoj teologiji i filozofiji čiji su duboki doprinosi oblikovali ne samo crkveno shvaćanje vjere i razuma nego i intelektualnu tradiciju zapadnog svijeta. Humanist, filozof, teolog, svetac i mističar koji i danas ostaje važan i značajan osobito za filozofiju, teologiju i duhovnost. Anđeoski učitelj nastavlja biti relevantan za cijelu Crkvu: on je crkveni naučitelj i zaštitnik katoličkih škola. Njegova monumentalna djela, posebno Summa Theologiae i Summa contra Gentiles, predstavljaju vrhunac srednjovjekovne teologije i ostaju temeljni tekstovi za proučavanje filozofije i teologije širom svijeta. Njegova misao pokazuje duboku harmoniju razuma i vjere, naglašavajući da istina otkrivena razumom ne može biti u suprotnosti s istinom objavljenom vjerom.
Veliki papa Lav XIII. u enciklici „Aeterni Patris“ (1879.) o svetom Tomi piše: „Ponizna, a ujedno živa duha, lakog i dobrog pamćenja, besprijekorno čista života, odan jedino istini, preobilan Božjom i ljudskom znanošću, poput sunca ogrijao je zemlju zrakom svojih kreposti te ju napunio sjajem svojega nauka.”
Sveti papa Pavao VI. u apostolskom pismu „Lumen Ecclesiae“ (1974.) opisuje svetog Tomu kao apostola istine: „Sveti Toma bio je u središtu vrenja u ljudskim i božanskim znanostima te je pozorno pratio trenutačna politička zbivanja. Bez oklijevanja prihvatio je nove uvjete života u svoje vrijeme i u njima vidio ‘znakove’ onih univerzalnih načela razuma i vjere prema kojima treba ocjenjivati djela ljudi i suditi događajima.”
Sveti papa Ivan Pavao II., sam izvrstan filozof, naziva svetog Tomu „učiteljem misli i uzorom pravoga načina bavljenja teologijom”. Kaže: „U njegovu razmišljanju zahtjevi razuma i snaga vjere pronašli su najdublju sintezu koju je ljudsko mišljenje ikad doseglo, zato što je korjenito čuvao osobitost objave, a da nikada nije ponižavao put koji je vlastit razumu.”
Papa Benedikt XVI. govori o Akvincu kao o izvanrednom uzoru za teologe, a papa Franjo – poput svojih prethodnika -– često citira svetog Tomu Akvinskog u svojim dokumentima: primjerice, u posinodskoj apostolskoj pobudnici „Amoris Laetitia“ (Radost ljubavi) sveti Toma citiran je oko dvadeset puta.
U središtu misli Tome Akvinskoga nalazi se njegovo uvjerenje o skladu između vjere i razuma. Smatrao je da je razum Božji dar koji čovjeku omogućuje istraživanje stvorenoga svijeta i približavanje otajstvima postojanja. Istodobno, vjera nadopunjuje ono što razum ne može u potpunosti obuhvatiti, pružajući božansku objavu kao konačni okvir za cjelovito razumijevanje stvarnosti. Za Gilbert Keith Chestertona, sveti Toma Akvinski nije samo veliki teolog – on je najveći filozof zdravog razuma u povijesti Zapada. Čovjek koji je pokazao da je svijet razumljiv, da je dobar i da se o njemu može govoriti i razumskim i vjerničkim jezikom, bez ikakvog sukoba. Upravo zbog toga Chesterton smatra da je aktualnost Tome Akvinskog veća nego ikada, jer suvremeni svijet sve više gubi uporište u zdravom razumu i objektivnoj istini. U doba relativizma, fragmentacije znanja i krize smisla, tomistička sinteza razuma i vjere postaje ne samo relevantna, već i nužna za obnovu kulture i duha. Chesterton je u svojoj knjizi „The Dumb Ox“ (1933.) – „Nijemi vol“ – opisao svetog Tomu kao mislioca koji je obranio stvarnost, zdravi razum i dostojanstvo razuma u trenutku kada su bili najugroženiji. Ta obrana i danas ostaje naša najsnažnija intelektualni i duhovia oslonac.
Među mnogim temama u djelima sv. Tome Akvinskog istaknuta je njegova široka pozornost posvećena proučavanju prirode. Papa Lav XIII. u enciklici „Aeterni Patris“ naglašava da skolastička filozofija, posebice Toma, nije suprotna napretku prirodnih znanosti: „našoj filozofiji može se samo najvećom nepravdom pripisati suprotstavljanje napretku i razvoju prirodne znanosti. Skolastici su, slijedeći mišljenje svetih Otaca, uvijek držali u antropologiji da se ljudski duh vodi samo kroz osjetljive stvari do spoznaje ne tijelnih i ne materijalnih stvari, pa su dobro shvatili da ništa nije korisnije filozofu od marljivog istraživanja tajni prirode i upornog proučavanja fizičkih stvari.“ U tom kontekstu posebno je zanimljivo Tomino razumijevanje stvaranja i božanske uzročnosti, koje omogućuje izbjegavanje raznih suvremenih pokušaja iskorištavanja prirodoslovnih otkrića za negiranje Božje svemoći, sveznanja i vanvremenosti. Toma čvrsto drži da je Bog univerzalni uzrok bića, koji stvara ex nihilo (iz ničega), bez potrebe za prethodnom materijom.
Tomino učenje ne zahtijeva metafizičku neodređenost (indeterminizam) u svijetu „ontološke otvorenosti“, niti da se Božji čini moraju „miješati“ s prirodom na način koji bi narušio njezine zakone. Naprotiv, Bog je prvi uzročnik, koji djeluje kroz sekundarne uzroke (prirodu), a prirodne znanosti istražuju upravo te sekundarne uzroke: „Efekti odgovaraju proporcionalno svojim uzrocima. […] Prva uzrokovana stvar je ‘biće’, kako vidimo po njegovoj prisutnosti u svim stvarima. Zato je svojstveni uzrok ‘bića’, jednostavno kao takvog, prvi i univerzalni uzročnik, koji je Bog.“
Kolikogod je dojmljiv napredak prirodnih znanosti od 17. stoljeća nadalje, taj napredak ne osporava Tomina temeljna saznanja o stvaranju. Papa Lav XIII. poziva na pomirenje: „Svaka riječ mudrosti, svaka korisna stvar, tko god je otkrio ili smislio, treba se primiti s voljnim i zahvalnim umom.“
Slično, sv. Ivan Pavao II. ističe da Tomina filozofija „može i mora se nastaviti i ažurirati, ne izdajući njezin duh i temeljne principe, ali uzimajući u obzir moderne znanstvene spoznaje. Pravi napredak znanosti nikad ne može proturječiti filozofiji, kao što filozofija ne može proturječiti vjeri.“
Prema svetom Tomi Akvinskom, stvaranje (creatio) je radikalni uzrok sveukupne stvarnosti. Ono nije tek jedan u nizu događaja, već temeljni razlog opstojnosti svih stvari. Ono što nastaje stvaranjem prethodno nije postojalo i ne nastaje iz nekog već postojećeg materijala. Stvaranje je darivanje bitka (esse). Svaka promjena podrazumijeva nešto što već postoji i poprima novi oblik. Kako Toma navodi: „Ono što je stvoreno nije učinjeno kretanjem ili promjenom. Sve što je stvoreno kretanjem ili promjenom načinjeno je od nečega što je prethodno postojalo.“
Prouzročiti postojanje nečega ne znači izazvati promjenu na nekom subjektu, već utemeljiti samu njegovu opstojnost.
Sveti Toma precizno razlikuje metafizički čin stvaranja od vremenskog početka svemira. Za Tomu, čak i da je svemir vječan (bez početka u vremenu), on bi i dalje bio stvoren jer njegova opstojnost u svakom trenutku ovisi o Bogu. Stoga proučavanje Velikog praska (BigBanga) pripada domeni prirodnih znanosti i nije istovjetno teološkom govoru o stvaranju: Teorija Velikog praska opisuje širenje svemira iz stanja visoke gustoće i temperature. Bez obzira na to promatra li ga se kao apsolutni početak vremena ili samo kao prijelaz u novu fazu povijesti svemira, on ostaje fizikalni događaj. Iako je teorija općeprihvaćena, ona nužno ne rješava pitanje je li svemir imao apsolutni početak. Postoji mogućnost da je eksplozija otprije 14 milijardi godina bila tek početak jedne faze ili dijela svemira, a ne svemira kao cjeline. Znanost proučava kako se svemir mijenja i razvija (Big Bang), dok teologija i metafizika odgovaraju na pitanje zašto svemir uopće postoji (Stvaranje). Čak i da znanost dokaže da svemir nema vremenski početak, to ne bi nimalo umanjilo činjenicu da je on u svakom trenu stvoren i podržavan od strane Prvog uzroka.
Tomina metoda – najprije izlaganje argumenata za i protiv, a tek potom donošenje zaključka – ostaje uzor kritičkog mišljenja. Njegova sposobnost povezivanja filozofije, teologije, morala i društva pokazuje kako se složeni problemi mogu promatrati cjelovito i uravnoteženo. To je osobito važno u današnjem svijetu preplavljenom informacijama, površnim mišljenjem i ideološkim polarizacijama. Aktualnost svetog Tome leži u njegovoj sposobnosti da ponudi jasne alate za razmišljanje primjenjive u filozofiji, pravu, politici i etici. On nas podsjeća da traženje istine zahtijeva ustrajnost, intelektualni napor i otvorenost prema objavi. Sveti Toma Akvinski nije povijesni eksponat – on je živi sugovornik koji nam i danas pomaže razumjeti moral, društvo i naš odnos prema Bogu (fratellanza.net).