Andrea Grillo: Tradicionalizam nema mnogo veze sa stvarnom tradicijom

Liturgičar Andrea Grillo smatra se jednim od misaonih vođa pape Franje u njegovom pristupu pretkoncilskoj liturgiji. Za njega tradicionalisti predstavljaju ideologiju koja gleda unatrag – bez obzira na to koliko ispovijedaju svoju lojalnost Rimu.

Andrea Grillo: O đakonatu otvorenom i za žene. Pismo Massimu Nardellu

Andrea Grillo: Pokušaj pogledati ono što se nije dogodilo u svetom redu, već u ženidbi. Zašto je ritual prstenja, koji je 350 godina bio samo jedan, onaj koji suprug stavlja na prst svoje supruge, 1969. godine postao „razmjena prstenja“? Zbog antropocentričnog pomaka? Ili zato što smo mukotrpno izborili da muškarac i žena, a ne samo muškarac i žena, imaju jednaka prava u obitelji? Zašto ne podereš svoju odjeću zbog ovog gubitka tradicije?

Andrea Grillo: Pastoralna narav Koncila preobrazila je Crkvu

Andrea Grillo: Pastoral je postao konfliktan onoga časa kada se Crkva poistovjetila s antimodernim društvenim poretkom. Pogledajte raspravu koja se vodila o kinematografiji 1930-ih i 1940-ih. Smatralo se da je to raspad svih uvriježenih običaja. No unutar 20 godina sve su župe dobile i kino. Isto se mora reći i za borbu koja se u 19. stoljeću vodila protiv „željeznica“ ili „električnog svjetla“. Ne postoje „suvremeni trendovi“ nego preobrazba svijeta, koja je započela u 19. stoljeću, a koju je Crkva stvarno počela prihvaćati nakon Drugog vatikanskog koncila.

Pristup žena zaređenoj službi

„Crkva se zaustavila na viziji žene koja je vezana za ideologiju srednjovjekovne sociologije“, rekao je Andrea Grillo tijekom predstavljanja. „Napustiti te zastarjele kategorije ne znači izgubiti evanđelje nego ga pronaći, otkriti ga na nov način.“

Andrea Grillo: Blagoslov je jezik blagosti

Andrea Grillo je profesor teologije na Papinskom institutu za liturgiju Svetog Anselma u Rimu. S njim je o novom dokumentu o blagoslovima za Rai razgovarao Pierluigi Mele

Andrea Grillo: Novo Povjerenstvo o đakonicama i budućnost tradicije

Otkad smo, enciklikom Pacem in terris, formalno prihvatili da je javna uloga žene za Crkvu “znak vremena”, iz kojeg Crkva može i mora učiti, čitavo proučavanje prošlosti nikada ne može nadomijestiti novost ovog novog stanja, započetog u devetnaestom stoljeću i uspostavljanog desetljećima barem u znatnom dijelu svijeta.