Ulomci iz predavanja pod naslovom „33 teze o Crkvi u vrijeme velikih promjena“, održanog u Vatikanu, gdje je mons. Tomáš Halík na poziv Dikasterija za biskupe održao predavanje za novoimenovane biskupe (njih oko 320) s pet kontinenata.
Profesor Tomáš Halík za Vatican News: “Za moju teologiju vrlo je važan Isusov krik na križu: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? To je pitanje i to je molitva. Ne samo očajnički krik. Možda bi mnoge naše molitve trebale biti u obliku pitanja, a mnoga naša pitanja u obliku molitava?”
Neki ateisti ističu sljedeći prigovor: „Priprosti kršćani čine dobro samo zato jer se boje da ne završe u paklu, a obrazovaniji kršćani, ako se i ne boje pakla, svejedno se daju zarobiti nekim moralnim zakonima koji su suprotni očovječenju. Ateist pak može biti istinski humanist koji čini dobro radi poštivanja istinskih vrednota“.
Dva fundamentalizma (ateistički i kreacionistički), premda stvoreni kao međusobni antipodi, zapravo su se toliko približili da je to s teološkog aspekta osobito zanimljiv fenomen.
Vjera u Boga, koja se u nezrelom obliku razvila u djetinjstvu, u slabije obrazovanih ljudi nerijetko ostaje na toj razini i u odrasloj dobi, te se tada ponekad zna sljubiti s nacionalizmom, šovinizmom, ksenofobijom i sl.
Vjerujem li u život vječni, s razboritošću i realizmom mogu se ne podvrgavati teroru nasilnih usrećitelja naroda, mogu raditi za bolju budućnost, bolje društvo i bolju Crkvu.
Ukršćanstvu Bog nije Mythos, već Logos.
Na ovaj paradoks možemo odgovoriti na više načina, ovisno o shvaćanju prirode svemoći.
Sintagma po kojoj Karla Marxa u pitanju religije najviše pamtimo jest da je ona “opijum naroda”. Religija, po njemu, odvraća od ovog svijeta i njegova mijenjanja, te upućuje na onostranost i tješi. Ona zato djeluje kao umirujuće i omamljujuće sredstvo, koje stvara iluzornu sreću umjesto zbiljske.
Život se ne dijeli između stvari koje se mogu dokazati izvan svake sumnje i slijepe vjere.