U nedavnom intervjuu za Vreme, prof. Vukašin Milićević, svećenik SPC i docent na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, govorio je između ostaloga o odnosu Crkve i države, siromaštvu, pastirskoj blizini narodu, neautentičnosti crkvenih pastira i lidera te o drugim važnim i zanimljivim temama. Vukašin je istaknuo da se ne/poštovanje načela odvojenosti Crkve i države uvijek postavljalo i da će o tome ovisiti hoće li Crkva ići u čelični zagrljaj s državom u kojem, pokopavajući vjeru, gubi samu sebe i postaje okrečeni grob (Isusov pojam iz Novog zavjeta) ili pravoj autentičnosti. Nema tu nekog trećeg puta. Ili smo blizu narodu Božjem ili nismo.
U međuvremenu prof. Milićević je nastupao u još nekim medijima gdje je iznio slične stavove, primjerice na Nova S, a jučer je objavljeno kako je patrijarh SPC prof. Vukašinu Milićeviću ni manje ni više nego zabranio javne nastupe, udarivši ga još nekim kaznama. Autorica Utiska nedelje Olja Bećković nema nikakve dileme da je ova zabrana direktna posljedica Milićevićevog gostovanja u njenoj emisiji. Tu je, između ostalog, bilo riječi i o nesavjesnom i neodgovornom postupanju nekih vladika SPC u vrijeme pandemije korona virusa.
O tome što je ovaj mladi profesor svećenik govorio, vrijedi pročitati spomenuti intervju ili pogledati emisiju Utisak nedelje na kojoj je gostovao. Kao i druge njegove istupe koji se mogu naći po internetu, jer mnogo toga što je rekao može biti korisno za sve pastire i vjernike, bilo pravoslavne, katoličke, protestante ili druge. Ovdje donosimo tri pitanja i tri odgovora iz intervjua za Vreme, kojeg svakako preporučujemo da ga se pročita u cijelosti.
Pitanje: U situaciji gde se skoro pa proizvoljno odlučuje dokle države treba i sme da ide, a dokle Crkva treba i sme, ko je žrtvovan, a ko dobija?
Odgovor: Postoji mnogo socijalnih, političkih i etičkih razloga zbog kojih je neophodno da se što je doslednije moguće sprovede načelo odvojenosti Crkve i države. No, pored ovih postoje i crkveni razlozi. Politička moć i savez sa vlastima, istorija je mnogo puta pokazala, Crkvu su uvek vodili u čelični zagrljaj u kojem je ona gubila samu sebe i pretvarala se u sopstvenu negaciju, u okrečeni grob, da se poslužim novozavetnom slikom, u kojem je sahranjena vera hrišćana koja je umrla jer se zarazila virusom moći. U tom smislu, to što se danas grade hramovi, što tabloidi dele ikonice, što se izdvaja novac iz javnih finansija za crkvene potrebe, sve to ne znači da smo postali crkveniji, da je naša vera postala socijalna stvarnost. Naprotiv, moguće je da stvari stoje upravo suprotno, da nam deklarativna crkvenost služi kao puka pokrivalica za odsustvo stvarnog sadržaja koji bi našu veru, ukoliko je ima, preveo u socijalnu stvarnost. A kada nema stvarne vere, kada nema toga sadržaja, onda ostaju samo interesi konkretnih pojedinaca i grupa i to je ono na čemu su kroz istoriju vazda počivali ti mračni savezi svetovnih i duhovnih vlasti. Postoji jedna dobro poznata anegdota iz crkvene istorije koja govori o tome kakav treba da bude odnos Crkve, a naročito jerarhije, prema državi i društvu i kako se to vera prevodi, kako rekoh, u socijalnu stvarnost. Glavna ličnost je Sv. Vasilije Veliki, jedan od najznačajnijih teologa četvrtog veka. Modest, prefekt Istoka, isleđivao je u ime cara Valensa kesarijskog arhiepiskopa Vasilija kao vodećeg predstavnika protivnika careve verske politike. U carevoj i Modestovoj sviti bilo je mnoštvo episkopa i sveštenika, njihovih pristalica, koji su igrali ulogu svojevrsnog putujućeg crkvenog suda i sabora. Na pretnje konfiskacijom imovine, progonstvom i smrću Vasilije je odgovarao tako hrabro da je razoružani Modest na kraju u čudu uzviknuo kako niko nikada nije tako razgoravarao sa njim. Vasilije je na to, pred mnoštvom episkopa ulizica, odgovorio kratko: “To je zato što se nikada do sada nisi sreo sa episkopom.” No, treba da znamo još nešto: nije samo Vasilijeva hrabrost Modestu i Valensu vezala ruke; oni su znali da iza njega stoji armija siromašnih i odbačenih kojima je Vasilije posvetio Vasilijade, svoje životno delo. A te Vasilijade nisu nikakav teološki spis, već je to bio kompleks naselja za ljude sa društvene margine izgrađen sredstvima Vasilijeve porodice i Kesarijske crkve, naselja u kojima su oni mogli živeti, hraniti se i raditi na način dostojan čoveka.
Pitanje: Dosta davno ste u nekoj emisiji izjavili da je Crkvi potrebno preosmišljavanje. Koje preosmišljavanje bi nam, po vama, trebalo na religijskom i društvenom planu?
Odgovor: Preosmišljavanje koje bi u fokusu imalo pojedinca, a ne kolektive. Jedino istinsko prihvatanje hrišćanske vere je ono lično, iz duboko ličnih razloga i sa duboko ličnim ciljem. Vera pradedovska tu ne pomaže. Takvo preosmišljavanje se može sprovesti kako na religijskom, tako i na društvenom planu. Na društvenom planu ovo znači izgradnju društva čiji je osnovni politički činilac građanin, a ne nekakav ekonomski, etnički ili religijski kolektivitet. Kada je u pitanju religija, ovo znači Crkvu za koju ne postoji ništa što je pretežnije od onoga o čemu govori Evanđelje, a za Evanđelje nema ni Jevrejina, ni Grka, ni Samarjanina, ni roba, ni slobodnoga, a pogotovo nema Srbina, Hrvata, Bošnjaka, Albanca…
Pitanje: Kada tako postavite stvari, vidite li danas tu alternativu?
Odgovor: Naravno da vidim. Evo, danas (1. marta) je u dubokoj starosti umro Ernesto Kardenal, sveštenik, pesnik i sandinista. Uopšte uzev, teologija oslobođenja je verovatno najubedljivija alternativa koju je XX vek ponudio. A ona nije bila prosto priča, već socijalna praksa u najdirektnijem smislu. Pritom, važno je reći i to da je aktuelni papa prošle godine ukinuo zabranu sveštenodejstva koju je Kardenalu izrekao Jovan Pavle II. Dakle, glasovi dopiru i do najviših mesta. E sada, drugo je pitanje kako se postaviti u aktuelnom kontekstu, jer mi živimo u sistemu koji malom koruptivnom intervencijom ima sposobnost da sve usisa u sebe i svaku ideju obesmisli kako bi se održao. Tako, imamo levičare koji sprovode u delo najbrutalniji model kolonijalnog kapitalizma i od toga veoma dobro žive ili patriote koji žive od toga što trguju nacionalnim interesima. Imamo i Crkvu čiji društveni uticaj zavisi od toga koliko je sposobna da apsorbuje patološke sentimente povređenog nacionalnog ponosa. Upravo zato svu pažnju treba usmeriti na sužavanje prostora za tu malu koruptivnu intervenciju, a to se može samo slobodnim javnim delanjem, pri čemu svako treba da počne od sebe.
Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.
Fratellanza umana (31.03.2020.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.