Telefon je radi čovjeka, a ne čovjek radi telefona. U vremenu u kojemu se stalna dostupnost gotovo smatra moralnom obvezom, možda ponovno trebamo otkriti da tišina, granice i povlačenje nisu sebičnost, nego jedan od uvjeta ljudske i duhovne slobode. Nismo stvoreni za život pod stalnim pritiskom dostupnosti.
Branko Jurić
Živimo u vremenu u kojemu je čovjek gotovo uvijek dostupan. Telefon je u džepu, na stolu, uz krevet, na poslu i za obiteljskim stolom. Nikada nismo imali toliko mogućnosti za komunikaciju, a možda nikada nismo tako malo odlučivali o tome kada ćemo komunicirati.
Zvuk poruke ili poziva dovoljan je da prekinemo razgovor, misao, molitvu ili posao. Ne zato što se dogodilo nešto doista važno, nego zato što smo se naviknuli da ono što dolazi izvana ima prvenstvo nad onim što upravo činimo.
Tako se neprimjetno mijenja odnos čovjeka prema vlastitu vremenu. Telefon više nije samo sredstvo kojim se služimo. Postaje netko tko određuje ritam dana. Ne provjeravamo ga zato što smo odlučili nešto učiniti, nego zato što se bojimo da smo nešto propustili. Ne odgovaramo zato što je odgovor neophodan, nego zato što nas uznemiruje pomisao da netko čeka.
I možda upravo tu treba ponovno čuti Isusovu rečenicu: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“ (Mk 2,27). Isus ne dokida subotu. Vraća je njezinoj svrsi. Ono što je čovjeku dano radi života ne smije postati sustav koji život zarobljava.
Isto se može reći o tehnologiji: telefon je radi čovjeka, a ne čovjek radi telefona. Informacija je radi čovjeka, a ne čovjek radi informacije. Komunikacija je radi odnosa, a ne odnos radi neprekidne komunikacije.
Nije sve što znamo nešto na što moramo reagirati
Jedna od iluzija digitalnoga vremena jest poistovjećivanje informacije s važnošću. Nešto se pojavilo na zaslonu, dakle zahtijeva pozornost. Netko je nazvao, dakle moramo odgovoriti. Stigla je poruka, dakle odgovor kasni.
Ali informacija nije isto što i znanje, a znanje nije isto što i mudrost. Možemo tijekom dana primiti stotine podataka i ostati nesposobni razlikovati ono što je važno od onoga što je samo novo. Možemo znati što se događa na drugom kraju svijeta, a ne primijetiti što se događa u čovjeku koji sjedi pred nama.
Kršćansko razlučivanje zato nije rezervirano samo za velike životne odluke. Ono se događa i u banalnosti svakodnevice: treba li se sada javiti? Mora li se na ovo odgovoriti odmah? Je li ovo doista moja odgovornost? Može li netko drugi riješiti taj problem?
Kršćanska odgovornost ne znači reagirati na sve. Ona znači prepoznati na što smo doista pozvani odgovoriti. To je osobito važno ljudima koji nose odgovornost za druge. Voditelj koji odgovara na svaki poziv i odlučuje o svakoj sitnici možda ostavlja dojam velike predanosti. Ali dugoročno stvara sustav u kojemu nitko više ne odlučuje bez njega. On postaje usko grlo vlastite ustanove, zajednice ili obitelji.
Povjerenje znači dopustiti drugima da nose dio odgovornosti. A zdravo vodstvo ne očituje se u tome da sve prolazi kroz jednoga čovjeka, nego da ljudi oko njega rastu u sposobnosti prosuđivanja i djelovanja.
Kada zvuk telefona više nije neutralan
Postoji trenutak kada zvonjava prestane biti samo zvuk. Čovjek čuje telefon i prije nego što se javi već osjeti napetost. Tko zove? Što se dogodilo? Koji novi problem treba riješiti? Hoće li ponovno uslijediti sukob, zahtjev, loša vijest? To iskustvo ne mora značiti da je čovjek slab ili nedorastao odgovornosti. Ponekad jednostavno znači da je predugo živio u stanju stalne pripravnosti. Tijelo je naučilo da zvonjava može značiti novi teret prije nego što je um uopće saznao o čemu je riječ.
Tu kršćanska duhovnost ne bi trebala ponuditi jeftinu pouku o tome da čovjek mora „imati više vjere“. Vjera ne ukida činjenicu da smo stvorenja. Nismo svemogući. Ne možemo riješiti svaki problem, biti prisutni na svakome mjestu i odgovoriti na svaki zahtjev. Priznati granicu nije izdaja ljubavi prema bližnjemu. Ponekad je upravo prihvaćanje vlastitih granica uvjet da bližnjega možemo susresti bez gorčine i unutarnjega otpora.
Isus nije bio uvijek dostupan
To možda zvuči gotovo sablažnjivo u kulturi neprekidne dostupnosti, ali ni Isus nije bio uvijek ondje gdje su ga ljudi željeli. Evanđelja ga prikazuju okružena mnoštvom, bolesnicima, učenicima i ljudima koji od njega nešto traže. Ali pokazuju ga i kako se povlači na samotna mjesta i moli (usp. Lk 5,16). Njegova osama nije bijeg od poslanja. Ona je sastavni dio poslanja.
Isus ne dopušta da ritam njegova života određuje samo mnoštvo potreba koje ga okružuju. Njegovo djelovanje izvire iz odnosa s Ocem. To je možda jedna od važnijih evanđeoskih korekcija našega shvaćanja odgovornosti. Ako se i Krist povlačio, odakle nama ideja da je moralna dužnost biti trajno dostupan?
Čovjek koji neprestano daje, a nikada ne prima, prije ili kasnije više nema što dati. Onaj tko stalno sluša druge, a nikada ne ulazi u tišinu, teško će razlikovati njihov glas od vlastitoga straha. Onaj tko neprestano reagira, postupno gubi sposobnost djelovanja iz slobode.
Tišina nije luksuz
U kršćanskoj tradiciji tišina nikada nije bila samo odsutnost zvuka. Ona je prostor u kojemu čovjek ponovno čuje Boga, sebe i stvarnost bez neprekidnoga posredovanja tuđih zahtjeva. Zato bi danas vrijedilo ponovno govoriti i o pravu na nedostupnost. Ne apsolutnom pravu da se nikome ne javimo. Postoje ljudi, službe i situacije koje zahtijevaju odgovornost i dostupnost. Postoje stvarne hitnosti. Ali nije sve hitno.
Postoje, dakako, i ljudi koji se gotovo nikada ne sustežu nazvati. Zovu u svako doba, zbog velikih i malih stvari, često i zbog onoga što bi bez poteškoće moglo pričekati. Pritom se lako stvara nepisano pravilo da njihova potreba samim činom poziva postaje naša obveza. Ali činjenica da je netko odlučio nazvati ne znači da smo mi dužni istoga trenutka biti dostupni. Tuđa hitnost nije uvijek stvarna hitnost, a tuđe očekivanje nije samo po sebi moralna obveza.
Nije sebičnost odrediti vrijeme u kojemu nećemo primati redovite poslovne pozive, izabrati zabranu ometanja. Nije moralni propust isključiti obavijesti. Nije neodgovornost ostaviti telefon u drugoj prostoriji dok razgovaramo s čovjekom koji nam je došao. Nije nedostatak ljubavi odgovoriti na poruku dva sata poslije ako će odgovor tada biti mirniji i razumniji. Sloboda nije samo mogućnost da uzmemo telefon kad god poželimo. Sloboda je i sposobnost da ga odložimo. I upravo tu možda prolazi granica između sredstva i gospodara.
Nije cilj odbaciti tehnologiju. Telefon može povezivati ljude, omogućiti pomoć, prenositi znanje, služiti evangelizaciji i održavati odnose preko velikih udaljenosti. Problem ne počinje onda kada imamo telefon, nego kada više ne možemo zamisliti da nekoliko sati ne znamo što se događa.
Kršćanski život nije život neprekidne reakcije. To je život razlučivanja. Ponekad će ljubav značiti odmah podignuti slušalicu. Ponekad će značiti ne prekinuti čovjeka koji sjedi preko puta nas. Ponekad će značiti odgovoriti sutra. A ponekad jednostavno isključiti telefon, otići u tišinu i priznati da svijet neko vrijeme može postojati i bez našega sudjelovanja.
Jer na kraju pitanje nije koliko smo poziva primili niti jesmo li na svaki odgovorili. Važnije je pitanje što je neprekidna dostupnost učinila s našom sposobnošću da mislimo, molimo, slušamo i ljubimo.
Telefon je izvrstan sluga. Ali vrlo loš gospodar. Telefon je radi čovjeka, a ne čovjek radi telefona (fratellanza.net).