Papa Franjo 4. listopada otvara Biskupsku sinodu o sinodalnosti Crkve. Po prvi put ondje će moći glasovati i svećenici i laici. Thomas Schwartz sudjeluje kao gost i opisuje svoja očekivanja.
Thomas Schwartz, Christ in der Gegenwart 40/2023
Prema papi Franji, sinodalnost je „konstitutivna dimenzija Crkve“ – a ipak očito postoje poteškoće s njom. Nitko zapravo ne zna što posve znači za Crkvu u cjelini i za pojedine razine i dimenzije crkvenog života Papina izjava iz njegovog govora na 50. obljetnicu Biskupske sinode 2015. godine.
Temeljna nesigurnost u pogledu pojma i značenja „sinodalnosti“ i „sinodalne Crkve“ u početku je za mene nastala kada je Franjo prije dvije godine pozvao cijeli Božji narod da sudjeluje u globalnom crkvenom sinodskom procesu. A sada, neposredno prije početka skupa 275 biskupa izaslanika ili onih koje je Papa imenovao te još 100 drugih zaređenih i nezaređenih sudionika u Vatikanu, na skupu koji mnogi nazivaju „Svjetskom Sinodom“, postoji velika nesigurnost i skepticizam.
To posebno vrijedi s obzirom na brojne kritičke i negativne glasove koji su se mogli čuti već unaprijed. Neki opisuju sastanak kao „debatni klub bez autoriteta“ (Hubert Wolf) ili čak kao „pseudodemokratsku iluziju“ (Volker Reinhardt). Ovim kritičarima, koji smatraju da Sinodi nedostaje sposobnost ili volja za reformu, pridružuju se predstavnici sasvim različitih crkvenih spektara. Američki kardinal Burke i njegovi tradicionalistički sljedbenici pokušavaju sinodalni proces u cjelini oklevetati kao „Pandorinu kutiju“ čija će provedba srušiti temelje Crkve.
Što sad? – u iskušenju je čovjek zapitati se pred ovom raznolikom kritikom. Predstavlja li „put u sinodsku Crkvu“ koji je započeo papa Franjo nekakvo univerzalno crkveno Potemkinovo selo, iza čijih fasada nema ničega osim vrućeg zraka ili prazne gnjavaže? Ili je to početak kraja rimokatoličke, hijerarhijski ustrojene i klerikalno vođene Crkve?
Ništa od toga. Sinodalnost, kako ju Papa shvaća i kako bi se trebala prakticirati na Sinodi, nije rječita a nemoćna „buka“, niti će biti dvorana revolucije kriptoprotestanata koji samo čekaju da dokrajče Katoličku crkvu.
Jedno treba biti jasno: Sinoda nema nikakve veze s parlamentarizmom i demokracijom. Svatko tko to od nje očekuje ili čak zahtijeva (i onda se jeftino i glasno žali na njezin neuspjeh) ili nije razumio zapravo teološku, a ne društveno-političku ili moćno-ustrojstvenu namjenu rimskog susreta ili ju je svjesno ignorirao radi druge namjene. Nema sumnje: postoji žurna potreba da se u Crkvi raspravlja i odlučuje o strukturama, pitanjima poštovanja i sudjelovanja svih kršćana, kao i o pitanjima društvene uključivosti. Dovoljno su žurne te potrebe i ne smiju se izgubiti iz vida.
No Sinoda prvo želi napraviti korak unatrag i prije svega nastoji definirati okvir za buduće rasprave i odluke. Odluke koje nedvojbeno treba donijeti trebaju biti integrirane u duhovni proces i usmjerene prema jasnom cilju: ojačati poslanje Crkve u svijetu. Zadaća je Sinode istraživati i otkrivati načine kako se to poslanje Crkve može bolje i vjerodostojnije ostvarivati u budućnosti. Sastoji se od naviještanja evanđelja svemu stvorenju, kako je to Drugi vatikanski koncil formulirao u svojoj konstituciji o Crkvi (Lumen gentium 1). U Instrumentum Laboris, radnom dokumentu Sinode, ovo poslanje se uzima kao središnje pitanje: „Kako možemo još više postati znak i instrument jedinstva s Bogom i jedinstva cijelog čovječanstva?“ To je gotovo doslovni citat iz crkvene koncilske konstitucije.
U Papinom razmišljanju, sinodalnost ima duboko duhovni i jednako ekumenski – koji uključuje sve ljude – karakter. Sinodalnost se stoga može shvatiti samo kao neka vrsta duhom vođenog, tj. u pravom smislu riječi duhovnog puta otkrivanja prema svim ljudima.
Izraz „put otkrivanja“ („Entdeckungsreise“) pažljivo je odabran, jer nas Instrumentum Laboris uvijek iznova podsjeća da se ovdje ne nalaze nacrti rezolucija. Konzultacije bi radije trebale biti usmjerene na uzimanje novih putova na koje Božji Duh poziva Crkvu i time otvaraju „horizonte nade“. Bez nade nema poslanja. Na putove otkrivanja ne ide se u stavu straha ili malodušnosti. Neophodni su otvorenost, znatiželja i volja za učenjem. Samo oni koji se nadaju probijaju se do novih obala.
Sinodalni proces je proces susreta. Prije svega, riječ je o putu susreta s Bogom. Zato Sinoda po prvi put počinje trodnevnom duhovnom obnovom. Susret s Bogom, u riječi Svetoga pisma i u slavlju sakramenata, trebao bi biti temelj na kojemu postaje moguć ljudski susret: najprije između sudionika Sinode, a potom s ciljem poslanja Crkve među Božji narod i cijelo čovječanstvo. Susret je mnogo više od običnog međusobnog sastanka. Susret znači duboko osoban događaj koji se sastoji od prepoznavanja i uvažavanja druge osobe.
Medij susreta je dijalog. Da bi dijalog bio uspješan, potrebna je otvorenost srca, empatija i spremnost na suosjećanje s drugom osobom. Dijalog ne znači da se na kraju svi moraju usuglasiti. Umjesto toga, to je znak uspješnog susreta kada se dijalog doživljava kao obogaćujući, posebno kada se ostaje u neusuglašenosti. Dakle, on je ono što je belgijski dominikanski redovnik i dobitnik Nobelove nagrade za mir Dominique Pire opisao na sljedeći način: „Dijalog znači gledati izvan granica vlastitih uvjerenja i, tijekom trajanja dijaloga, dijeliti srce i um drugoga, bez gubljenja ičega svoga kako bismo razumjeli, prosuđivali i cijenili ono što je uistinu dobro i korisno u međusobnim mislima, osjećajima i djelima.”
Ne samo da je naše društvo, nego je i Crkva pogođena opasnim gubitkom sluha. Preplavljeni smo bukom iz različitih izvora, koja dugoročno narušava, ako ne i potpuno ubija našu vlastitu „sposobnost da čujemo i govorimo“ (Willi Lambert). Postoji opasnost da vlastite riječi budu samo mehanička protureakcija na razgovor i uvjeravanje i da više ne budu izraz najdublje srži osobe. Istodobno, ponekad imam dojam da smo skloni odaslati puno više poruka nego što ih primimo i onda te odaslane riječi pomiješati s našim kršćanskim poslanjem.
Slušanje je, s druge strane, stav primanja. Poziva na duhovni put pražnjenja kako bi se ispunio riječima i mislima drugih, a ne svojima. Ovdje je riječ i o Božjoj riječi koju nam upućuje. Često je dovoljno tih: ide poput lahora prema nama umjesto da bude glasan i grmi. Slušanje zahtijeva tišinu, dopuštanje riječima drugih da se izgovore, čak i ako ih zapravo ne želimo čuti ili ih (još) ne možemo razumjeti. Prihvaćamo ih – čak i u slučaju neslaganja – bez da odmah ponovno kažemo „da, ali“. Tek tada takve riječi mogu početi djelovati na nas, pozivajući nas na razlučivanje kao način da tražimo ono što zajednica – a ne samo posebni interesi – donosi i jača i drži na okupu.
Postoje različiti načini donošenja odluka. Mnoge se odluke pokažu kao rezultat neizgovorenih negativnih i destruktivnih motivacija. Da bi se izbjegla ova opasnost, može pomoći uvođenje Boga u igru. Gdje se čuje njegov glas, gdje se pronalazi njegova volja? Pouzdanje u Božju potporu može nam pomoći da zajedno pronađemo i slijedimo putove prema dobroj budućnosti.
Stvarni susreti i međusobno slušanje bitni su preduvjeti za ovo duhovno otkrivanje i proces donošenja odluka. Samo oni omogućuju slobodne odluke jer se utvrđena očekivanja mogu propitivati i mijenjati. I za Crkvu vrijedi da nije sve crno ili bijelo. Ponekad nove mogućnosti i putovi postaju vidljivi tek na drugi pogled.
Razlučivanje je dokazana metoda ignacijanske duhovnosti, dopuštajući Bogu da djeluje kao kompas za pojedinca i zajednicu, za dobar život. Svjetska Sinoda također se osjeća predana ovom procesu razlučivanja, koji uvijek uključuje razmatranje posljedica odluke za buduću prikladnost. Koje odluke vode Crkvu u paralizirajuću nepomičnost, sumnju, neslogu i podjele? Koji putovi donose suprotno: radost, slobodu, zrelost, mir i dinamiku u životu. Drugim riječima: Što slabi i sprečava Crkvu da vjerodostojno svjedoči o čovjekoljubivom Bogu punom ljubavi? Što je jača za to? Čini mi se da je najvažnija briga ovog prvog zasjedanja Biskupske sinode ući u iskrenu, bratsku razmjenu koja pazi na jedinstvo u različitosti i zajedništvo čak i u slučaju neusuglašenosti.
U tri koraka susreta, slušanja i razlučivanja, Crkva će pronaći nove načine da dopre do ljudi. Kad se članovi Sinode uključe u ovu temeljnu brigu, stvara se međusobno povjerenje, koje se može održati i tamo gdje postoje različiti pogledi na početku spomenuta globalno goruća pitanja. To ne treba zanijekati, nego to treba podnijeti u duhu bratskog zajedništva.Crkva, nažalost, već godinama ne podržava i ne tolerira različita mišljenja. Kao i druga područja društva, ona je prožeta rastućim „nepodnošenjem višeznačnosti“ („Ambiguitätsintoleranz“) – ovako poznavatelj islama Thomas Bauer opisuje nesposobnost suočavanja s kontradiktornim tumačenjima svijeta i značenja. Ali samo će Crkva koja može nositi proturječja bez pokušaja da ih izjednači biti ili ostati održiva za budućnost. Inače će završiti u sukobima i neurozama. Ono što želim i očekujem od Sinode je formuliranje pravila za Crkvu tolerantnu na nejasnoće i postavljanje okvira za jaku, održivu raznolikost u jedinstvu. To je moj „horizont nade“ za Crkvu (herder.de; kta; fratellanza.net).
THOMAS SCHWARTZ, Dr. teol., svećenik je i publicist. Nedavno je objavio „Die Zukunftsformel. Echter Fortschritt braucht Wiederholung“ (zajedno s Haraldom Leschom, Verlag Herder, Freiburg 2022.). Od 2021. generalni je direktor dobrotvorne organizacije Renovabis. Thomas Schwartz sudjelovat će na Svjetskoj sinodi kao gost – i izvještavati iz tjedna u tjedan u “Christ in der Gegenwart”.