U Rimu je 29. listopada završila XVI. Opća skupština biskupske sinode na kojoj je sudjelovalo 365 članova, prvi put s pravom glasa bile su i 54 žene, a na skupštini je sudjelovalo i 70 članova koje je pozvao papa Franjo. Među njima i direktor Renovabisa, karitativne organizacije Katoličke crkve u Njemačkoj, svećenik Thomas Schwartz s kojim je u Rimu za HRT razgovarala Anđela Jeličić Krajcar
Profesore Schwartz, kako biste opisali svoje sudjelovanje na Sinodi?
Obzirom da nisam biskup, za mene je ovo prvo sudjelovanje, i doista posebno iskustvo. Bili smo za jednim stolom, licem u lice, i morali smo se licem u lice suočiti s problemima i temama ove Sinodske skupštine. Vjerujem da je i za biskupe ovo bilo duboko iskustvo: morali su pažljivo slušati ljude izvan njihova uobičajenog konteksta. To je bilo iskustvo ljubaznosti i slušanja. Ponekad i iscrpljujuće, jer ne možete spavati tijekom predavanja, morate pažljivo pratiti što vam vaš partner u razgovoru u Duhu govori. Svaki sudionik tijekom ova četiri tjedna sinode reći će vam isto, da je to bilo jako intenzivno iskustvo, govoriti na taj način o važnim temama.
Koja je bila vaša specifična uloga tijekom sinode?
Sveti Otac me pozvao kao takozvanog „invitato speciale“, „posebnog uzvanika“ – koji može govoriti i s punim pravom sudjelovati u radu, ali nema dužnost – nazvat ću to dužnošću – glasovanja. Mogao sam pripremiti glasovanje, ideje o kojima smo se složili, ali bio sam izvan njega, iako sam bio prisutan tijekom glasanja. S jedne strane to je bilo ugodno, jer nisam imao tu odgovornost, no i vrlo teško, jer sam svojim stavovima morao ranije uvjeriti biskupe i sudionike koji su imali pravo glasa.
Hoće li po vašem mišljenju ova faza Sinode donijeti veće promjene u Crkvu?
Neće na kratke staze, no naša Crkva postoji već 2000 godina, i mi ne računamo u mjesecima i godinama, već u razdobljima od 10 i 100 godina. No, mislim da će događaji prvog dijela Sinode, do drugog dijela slijedeće godine, doista dugoročno promijeniti lice naše Crkve. Mi sada učimo, ne samo u ovog dvorani, nego u cijeloj Crkvi, što znači sinodalnost: to je novi način donošenja odluka, ne kao u parlamentu, ne kao u demokraciji. Mi smo hijerarhija, ne možemo glasati kako bi većina odlučivala o manjini, već moramo doći do zajedničkog konsenzusa. Do odluka ne dolazimo kao u parlamentu, već u duhovnoj skupštini, po svojevrsnom duhovnom redu. Slušamo jedni druge, i pitamo Duha Svetoga da nam pomogne razlučiti što osoba koja govori doista želi reći. Tada se možemo fokusirati na zajednička pitanja, koja nas pomiču naprijed. Ovaj način stvaranja odluka moramo naučiti svi u Crkvi. Pred nama je zanimljiv posao za cijelu Crkvu, pa i Hrvatsku Crkvu, ne samo za biskupe, već i za župe. Novi način bivanja Crkvom.
Čini se da se radi o doista dubokom iskustvu, koje te duboko mijenja?
Doista te mijenja, jer nije poput društvenog života. U društvu, možeš imati svoj stav i pronaći većinu koja će poduprijeti tvoje mišljenje. U Crkvi – imaš svoj stav, no moraš iznaći istinu u vlastitom stavu, kao i istinu u tuđem stavu, vođeni Duhom Svetim, u traženju zajedničkog puta za budućnost Crkve.
Ako usporedimo njemački Sinodalni put s ovom Sinodom biskupa – možemo uočiti određene sličnosti ali i razlike?
Najveća sličnost je u temama: govorili smo o zlostavljanju, o ulozi žena, o ljudima koji osjećaju da su marginalizirani u Crkvi, LGTBQ+, queer, itd… rastavljeni i ponovno vjenčani, bivši svećenici, bivši redovnici, siromasi. Imamo puno zajedničkih tema, no način donošenja odluka, način razgovora je potpuno drugačiji, puno je manje suprotstavljanja, nema fokusa na donošenje odluka, već na proces sazrijevanja odluka. To će biti od velike koristi i za njemačku Crkvu, za njen daljnji hod.
Sinoda je pokazala da moramo opet ponavljati nauk Drugog Vatikanskog koncila. Iznenađuje li Vas to?
Kao svećenik koji je cijeli svećenički život proveo s učenjem Drugog vatikanskog koncila, bio sam iznenađen činjenicom da neke stvari moramo ponavljati. No, tada sam shvatio da je Drugi Vatikanski koncil ponudio toliko bogatih darova, kroz svoje dokumente, koje je doista vrijedno ponoviti. Prije nego budemo trebali Treći Vatikanski koncil, moramo aktivirati i biti vođeni učenjem Drugog vatikanskog koncila.
Trud pape Franje oko veće transparentnosti i borba protiv svakog oblika zlostavljanja poznati su na razini cijele Crkve. Kako ih percipiraju u Crkvi u Njemačkoj?
Ovaj trud pape Franje dočekan je otvorenih ruku i otvorenih vrata. Jako smo sretni da se Sveti Otac doista trudi u stvaranju transparentnije Crkve. Užasan skandal zlostavljanja nije se dogodio samo u Njemačkoj, ili na Zapadu, Irskoj i Americi, već i u Srednjoj i u Istočnoj Europi. Stoga smo sretni da se prvi put u crkvenoj povijesti ovaj skandal naziva pravim imenom: to je zločin protiv čovječnosti, zločin počinjen od predstavnika Crkve, zloporabom moći, putem klerikalističkog pogleda na Crkvu, kojeg trebamo nadvladati (radio.hrt.hr; fratellanza.net).