Svatko tko u propovijedi prvenstveno želi iznijeti vlastita gledišta, zlorabi propovijed, kaže regensburški homiletičar Thomas Vogl u intervjuu za katholisch.de. Savjetuje budnost promatrajući zajednicu te govori o zadaći homilije.
Ranije ove godine, jedan je đakon žestoko kritiziran jer je trivijalizirao holokaust na pogrebnom obredu. Uvijek se vode sporovi oko upitnosti sadržaja propovijedi. Koliko se daleko može ići u propovijedi? Regensburški homiletičar Thomas Vogl u intervjuu govori o granicama propovijedi i granici koja je svojstvena sustavu. S njim je razgovarao Christoph Paul Hartmann.
Gospodine Vogl, što bi vjernik trebao učiniti kada čuje da propovjednik govori čudne stvari na propovjedaonici?
Najbolje je tražiti izravan razgovor i dati povratnu informaciju. Tada se vjerojatno može razjasniti ili se nejasnoće mogu čak i eliminirati. U svakodnevnom životu obično se ne morate baviti konstelacijama koje su relevantne za kazneno pravo. Naravno, različiti su naglasci u interpretacijama Svetoga pisma ili u njemu sadržanih apela ili poticaja. Osobni razgovor je definitivno bolji od ustajanja na bogoslužju i vikanja stop.
Zašto?
Ako netko želi izraziti proturječje, treba imati na umu da nije sam u liturgiji i da ne poznaje mišljenja i stavove drugih prema onome što je rečeno. Na bogoslužju mogu sjediti ljudi s vrlo različitim pozadinama i očekivanjima. Neki dolaze upravo zbog propovijedi, drugi žele proslaviti liturgiju i opustiti se. To se također mora imati na umu, jer proturječje može poremetiti ili čak povrijediti duhovne potrebe ovih ljudi. A tu su svakako i drugi oblici prosvjeda: tihi odlazak s mise ili jednostavno nedolazak sljedeći put – to propovjednik svakako primjećuje. U svakom slučaju, savjetovao bih da se uspostavi kontakt očima s vjernicima i obrati pažnja na njihov govor tijela te da propovjednik bude osjetljiv na ovu vrstu rezonancije. On također na kraju mise ili liturgijskog slavlja može stati na izlazu iz crkve i biti pristupačan. Zatim postoji i povratna informacija. To je vrlo vrijedno i konstruktivno za propovjednike.
Koliko se daleko može ići u propovijedi? Postoje li pravila?
Polazište i temelj za propovijed su svetopisamski tekstovi koje daje liturgija. Homilija bi trebala biti oblikovana ovim tekstovima, ona bi trebala pustiti Božju riječ da djeluje, produbiti je i učiniti razumljivom, potaknuti prisutne da nastave raditi na tome. Osim toga, naravno, mogu biti i tematske propovijedi, na primjer o određenoj prigodi u crkvenoj godini, o aktualnostima u Crkvi, društvu i politici. Međutim, propovijed ne bi smjela biti glasnogovornik osobnih mišljenja koja ovo nadilaze ili su čak u suprotnosti s temeljnim zakonom.
No mogu se i kombinirati ove stvari. Na primjer, koristiti božićnu propovijed za vrijeđanje seksualnih manjina. Postoji li homiletska sloboda izražavanja?
U određenom smislu naravno postoji sloboda izražavanja, jer propovijed je ipak osobno bavljenje tekstovima. Propovjednik, međutim, treba uzeti u obzir okruženje: Propovijed je dijaloški događaj koji nastavlja Božji dijalog s nama ljudima kroz njegovu Riječ, ali formalno u događaju ostaje monolog i nije usmjeren na izravni dijalog i diskurs. Tko prejednostavno iznosi kontroverzne teze, ostavlja slušatelja na miru. Ne postoji opcija povratne informacije svojstvena sustavu. Postavlja se i pitanje: Koja je svrha toga? Radi li se doista još uvijek o duhovnom odnosu ili je više riječ o osobnom profiliranju? Svatko tko propovijed koristi samo za prenošenje vlastitih teoloških ili političkih stavova na puk, zlorabi propovijed.
Dakle, propovijed općenito nije mjesto za izražavanje kontroverznih tema?
Ne bih to rekao, jer Isus je također imao kontroverzna obilježja. No, nije to činio radi kontroverze, već kako bi skrenuo pozornost na veće značenje svog poslanja. Njegov cilj je bio intenzivirati odnos ljudi s Bogom i pokazati što Bog zapravo želi od ljudi. Ali kada je riječ o polarizirajućim propovijedima, nemam dojam da se to događa s ovakvim stavom.
Koliko se često valja prilagoditi publici? Mora li se reći nešto o liberalnoj migracijskoj politici u desničarskom selu i nešto o katoličkoj bračnoj doktrini u lijevo orijentiranom alternativnom gradu?
Apsolutno, jer su te teme i pitanja na stolu. Ako ih prešutite, neće nestati. Spor u propovijedi može biti početak. Ton čini glazbu: Treba ostati pošten i ne varati ljude kada su u pitanju neki sadržaji crkvenog nauka. Kada je riječ o ovakvim temama, morate biti otvoreni za sagledavanje drugih perspektiva i razgovor s njima. Ali radi se i o tome da osoba kao predstavnik Crkve također pokaže da podržava određene stavove. To može značiti učiniti razvoj i srž učenja mogućim. Ali i zastupati stavove koje mi kao kršćani moramo usvojiti u našem društvu. Uvijek ima kritika da propovijed ne smije biti politična. Ali to nije točno: biti kršćanin također znači zastupati vrednote koje nam je povjerila Isusova poruka, a to uvijek uključuje i pozicioniranje u svijetu. Važno je te stavove svjedočiti jednako ljubazno i uvjerljivo kao i sam Isus, ali ih i prenositi te stvarati otvorenost i prostor za raspravu i produbljivanje (katholisch.de; fratellanza.net).