Timothy Radcliffe: ‘Duh Istine’

Donosimo cjelovite tekstove duhovnih razmatranja koja je dominikanski brat i bivši poglavar Reda propovjednika Timothy Radcliffe održao sudionicima opće skupštine Biskupske sinode, okupljenima na duhovnoj obnovi u „Fraterna Domus“, Sacrofano. Posljednja šesta meditacija nosi naslov „Duh Istine“, a izrečena je u utorak 3. listopada 2023. godine.

Meditacija br. 6

„Duh Istine“

Učenici vide slavu Gospodnju i svjedočanstvo Mojsija i Ilije. Sada se usuđuju sići s gore i koračati do Jeruzalema. U današnjem evanđelju (Lk 9,51-56) vidimo ih na putu. Susreću Samarijance koji im se suprotstavljaju jer idu u Jeruzalem. Trenutna reakcija učenika je prizivanje vatre s neba i njihovo uništenje. Pa, upravo su vidjeli Iliju i to je ono što je on učinio Baalovim prorocima! Ali Gospodin ih prekorava. Još uvijek nisu shvatili put na koji ih Gospodin vodi.

Tijekom sljedeća tri tjedna mogli bismo biti u iskušenju da prizovemo vatru s neba na one s kojima nismo suglasni! Naše društvo je ispunjeno gorućim bijesom. Gospodin nas poziva da odagnamo takve destruktivne porive s našeg sastanka.

Ovaj sveopći bijes izvire iz straha, ali ne trebamo se bojati. Gospodin je obećao Duha Svetoga koji će nas uputiti u svu istinu. Noć prije nego što je umro, Isus je rekao: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi“ (Ivan 16,12–13).

Kakve god sukobe imali na putu, sigurni smo u ovo: Duh istine vodi nas u svu istinu. Ali ovo neće biti lako. Isus upozorava učenike: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.“ Petar u Cezareji Filipovoj nije mogao podnijeti čuti da Isus mora trpjeti i umrijeti. Ove posljednje večeri prije Isusove smrti, Petar nije mogao podnijeti istinu da će zanijekati Isusa. Biti uveden u istinu znači čuti stvari koje su neugodne.

Koje su to istine s kojima se danas teško suočavamo? Bilo je duboko bolno suočiti se s razmjerima seksualnog zlostavljanja i korupcije u Crkvi. Činilo se kao noćna mora iz koje se čovjek nada probuditi. Ali ako se usudimo suočiti s ovom sramotnom istinom, istina će nas osloboditi. Isus obećava da ćete „imati bol, ali će se vaša bol pretvoriti u radost“ (r. 20), kao u porođajnim bolovima žene koja rađa. Ovi dani Sinode ponekad će biti bolni, ali ako se pustimo voditi Duhu, bit će to porođajne muke preporođene Crkve.

Ovo je naše svjedočanstvo o društvu koje također bježi od istine. Pjesnik T. S. Eliot rekao je: „Ljudska vrsta ne može podnijeti mnogo stvarnosti[1]“. Jurimo prema ekološkoj katastrofi, ali naši se politički lideri uglavnom prave da se ništa ne događa. Naš je svijet razapet siromaštvom i nasiljem, ali bogate zemlje ne žele vidjeti milijune naše braće i sestara koji pate i traže dom.

Zapadno društvo se boji suočiti s istinom da smo ranjiva smrtna bića, muškarci i žene od krvi i mesa. Bježimo od istine o našem tjelesnom postojanju, pretvarajući se da se samo možemo identificirati kako želimo, kao da smo samo umovi. Kultura otkazivanja znači da se ljudi s kojima se ne slažemo moraju ušutkati, spriječiti da govore, upravo kao što su učenici htjeli prizvati vatru na Samarićane koji nisu dočekali Isusa. Koje su to bolne istine s kojima se naša braća i sestre s kontinenata boje suočiti? Nije na meni da kažem.

Ako se usudimo biti iskreni o tome tko smo, smrtno ranjiva ljudska bića, braća i sestre u Crkvi koja je oduvijek bila herojska i pokvarena, govorit ćemo s autoritetom svijetu koji još uvijek gladuje za istinom čak i kad se boji da je nedostižna. Za to je potrebna hrabrost, koja je za Akvinskog bila fortitudo mentiis, snaga uma da se stvari vide onakvima kakve jesu, da se živi u stvarnom svijetu. Pjesnikinja Maya Angelou rekla je: „Hrabrost je najvažnija od svih vrlina, jer bez hrabrosti ne možete dosljedno prakticirati nijednu drugu vrlinu[2].“

Kad se sveti Óscar Romero vratio kući u El Salvador, imigracijski službenik je rekao: „Evo istine.“ Bio je iskren pred smrću. Sjedeći na klupi, upitao je prijatelja, boji li se umrijeti. Prijatelj je rekao da ne. Romero je odgovorio: „Ali ja da. Bojim se umrijeti.“ Ta je istinoljubivost učinila njegovo mučeništvo tako lijepim. Otkad je pogledao unakaženo tijelo svog prijatelja isusovca Rutilija, znao je što ga čeka. Kada je ubijen, pronađeno je da mu je tijelo bilo prekriveno znojem. Čini se da je vidio čovjeka koji ga je htio ubiti i nije pobjegao.

Te posljednje noći Isus je upozorio svoje učenike da će, ako pripadaju njemu, pravom trsu, biti orezani kako bi mogli donijeti više roda. U ovoj sinodi možemo osjetiti da smo orezani! To je zato da bismo mogli donijeti više ploda. To može značiti da smo lišeni iluzija i predrasuda koje imamo jedni o drugima, naših strahova i uskih ideologija. Orezani od našeg ponosa.

Jedan od moje mlade braće potaknuo me da progovorim osobno u ovom trenutku, iako oklijevam to učiniti. Prije nekoliko godina imao sam opsežnu operaciju raka čeljusti. Trajala je sedamnaest sati. Bio sam u bolnici pet tjedana, nisam mogao ni jesti ni piti. Često zbunjen gdje sam i tko sam. Bio sam lišen dostojanstva i potpuno ovisan o drugim ljudima čak i za najosnovnije potrebe. Bio je to užasan rez. Bio je to i blagoslov. U tom trenutku bespomoćnosti nisam mogao tvrditi da sam važan, da sam išta postigao. Bio sam samo još jedna bolesna osoba u krevetu na odjelu bez ičega za dati. Nisam mogao ni moliti. Tada su mi se oči malo više otvorile za potpuno besplatnu, nezasluženu ljubav Gospodnju. Nisam mogao učiniti ništa da to zaslužim i bilo je prekrasno što to nisam morao učiniti.

Duh je u svakome od nas, zajedno nas vodi u svu istinu. Zaredio me veliki biskup Butler, jedina osoba na Drugom vatikanskom koncilu koja je govorila savršenim ciceronskim latinskim! Volio je govoriti „Nemojmo se bojati da bi istina mogla ugroziti istinu“[3]. Ako je ono što drugi kaže doista istina, to ne može ugroziti istinu koju cijenim. Moram otvoriti svoje srce i um prostranstvu božanske istine. Ako vjerujem da ono što drugi kaže nije istina, moram to naravno reći, s dužnom poniznošću. Na njemačkom ima lijepa riječ Zwischenraum. Ako ja to razumijem, to znači da je punina istine u prostoru između nas dok razgovaramo. Božja se tajna uvijek otkriva u prazninama, od praznog prostora između krila kerubina na Kovčegu saveza, do praznog groba.

Sukob naizgled nespojivih istina može biti bolan i ljutit. Razmislite o izvještaju svetog Pavla o njegovom sukobu sa svetim Petrom u Antiohiji kako je rečeno u Poslanici Galaćanima: „A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih“ (2,11). Ali dali su jedan drugome desnu ruku zajedništva, a Sveta Stolica u obojici gleda utemeljitelje! Bili su ujedinjeni u smrti kao mučenici.

Moramo tražiti načine da govorimo istinu tako da je druga osoba može čuti, a da se ne osjeća poniženo. Sjetite se kada je Petar sreo Isusa na obali, u 21. poglavlju Ivanova evanđelja. Posljednje večeri prije Isusove smrti, Petar se hvalio da voli Gospodina više od svih ostalih. Ali nedugo nakon toga tri puta se odrekao Gospodina, što je bio najsramotniji trenutak u njegovom životu. Na obali, Isus ga ne udara neuspjehom. Pita nježno, možda sa smiješkom, tri puta: „Voliš li me više od ovih drugih?“ S beskrajnom nježnošću, tri puta pomaže Petru da poništi svoje trostruko nijekanje. Izaziva ga da se suoči s istinom sa svom nježnošću ljubavi. Možemo li jedni druge izazivati tako nježnom istinoljubivošću?

Američka pjesnikinja Emily Dickinson daje dobar savjet: „Tell all the truth but tell it slant – Success in Circuit lies“ („Recite svu istinu, ali recite je iskosa – uspjeh leži u krugu“). Oprostite što citiram poeziju. Može to biti tako teško prevesti. Njezina poenta je da se ponekad istina najsnažnije kaže kada se to čini neizravno, tako da drugi može čuti. Ako nekome kažete da je patrijarhalni dinosaur, vjerojatno mu neće pomoći! Naravno, ponekad će i dalje biti bolno. Ali papa Franjo je rekao: „Govorite istinu čak i ako je neugodno[4].“

To će od svih nas zahtijevati određeni gubitak kontrole. Isus kaže Petru: „Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš. A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga“ (Ivan 21,18-19).

Ako sinoda ima dinamiku molitve više nego parlamenta, tražit će od svih nas neku vrstu prepuštanja kontrole, čak i neku vrstu umiranja. Dopustiti Bogu da bude Bog. U Evangelii Gaudium, Sveti Otac je napisao: „nema veće slobode od te da dopustimo da nas Duh vodi, odričući se pokušaja da planiramo i kontroliramo sve do najmanje pojedinosti. Umjesto toga dopustimo njemu da nas on prosvijetli, vodi i usmjerava naše korake, da nas vodi gdje god hoće“ (280). Prepuštanje kontrole ne znači ne raditi ništa! Budući da je Crkva u tolikoj mjeri bila struktura kontrole, ponekad su potrebne snažne intervencije kako bismo dopustili Duhu Svetom da nas odvede ovdje gdje nikada nismo ni pomislili ići.

Imamo duboki instinkt da držimo kontrolu, zbog čega se mnogi boje sinode. Na Pedesetnicu je Duh Sveti snažno sišao na učenike koji su bili poslani na kraj svijeta. Ali umjesto toga, apostoli su se nastanili u Jeruzalemu i nisu htjeli poći. Bio je potreban progon da ih se izbaci iz gnijezda i pošalje dalje od Jeruzalema! Tvrda ljubav! Iznad mog ureda u Santa Sabini svake godine ptice vjetruše grade svoje gnijezdo. Došlo je vrijeme kada su njihovi roditelji izbacili mlade ptiće iz gnijezda, tako da su morali odletjeti ili propasti. Sjedeći za svojim stolom, mogao sam vidjeti kako se bore da ostanu u zraku! Duh Sveti nas ponekad izbaci iz gnijezda i natjera nas da poletimo! Panično mlataramo, ali letjet ćemo!

U Getsemaniju Isus predaje kontrolu nad svojim životom i povjerava ga Ocu. Ne kao što ja hoću! Kad sam bio mladi fratar, u zajednici je bio francuski dominikanac koji je bio svećenik radnik. Išao je u Indiju služiti najsiromašnijima među siromašnima, a došao je u Oxford poučavati bengalski. Pitao sam ga što namjerava učiniti: „Kakav je tvoj plan?“ Odgovorio je: „Kako da znam dok mi siromah ne kaže?“

Kao mladi provincijal posjetio sam dominikanski samostan koji je bio pri svom kraju. Ostale su samo četiri starije sestre. Bio sam u pratnji prijašnjeg provincijala Petera. Kad smo redovnicama rekli da se budućnost samostana čini vrlo neizvjesnom, jedna od njih je rekla: „Ali Timothy, naš dragi Gospodin ne bi dopustio da naš samostan umre, zar ne?“ Peter je odmah odgovorio: „Sestro, dopustio je da njegov sin umre.“ Dakle, možemo pustiti stvari da umru ne u očaju, već u nadi, da damo prostora za novo.

Sveti Dominik je pokušao predati kontrolu nad Redom braći jer je svako od njih primio Duha Svetoga. Dakle, biti vođen Duhom Svetim znači biti oslobođen kulture kontroliranja. U našem društvu vodstvo nije ništa drugo nego držanje ruku na polugama moći. Papa sveti Ivan XXIII. šalio se govoreći Bogu svake večeri: „Papa sada mora ići spavati, a ti, Bože, moraš paziti na Crkvu nekoliko sati.“ Kao što je on tako dobro razumio, vodstvo ponekad znači prepuštanje kontrole.

Instrumentum Laboris nas poziva da napravimo „preferencijalnu opciju za mlade“ (npr. B.2.1.). Svake se godine sjetimo da je Bog došao k nama kao dijete, novorođenče. Povjerenje u mlade sastavni je dio kršćanskog vodstva. Mladi nisu tu da zauzmu mjesta nas starih nego da rade ono što mi ne možemo zamisliti. Kad je sveti Dominik poslao svoje mlade novake da propovijedaju, neki su ga redovnici upozorili da će ih izgubiti. Dominik je odgovorio: „Pouzdano znam da će moji mladići izaći i vratiti se, da će biti poslani i da će se vratiti, ali vaš će mladići biti zatvoreni i još uvijek će izlaziti“.[5]

Biti vođen Duhom u svu istinu znači napustiti sadašnjost, vjerovati da će Duh roditi nove institucije, nove oblike kršćanskog življenja, nove službe. Tijekom posljednja dva tisućljeća, Duh Sveti je djelovao u stvaranju novih načina postojanja Crkve, od pustinjskih očeva i majki do redovničkih zajednica u trinaestom stoljeću, čak i isusovaca tijekom protureformacije! Do novih crkvenih pokreta u prošlom stoljeću. Moramo pustiti Duha Svetoga da kreativno djeluje u našoj sredini s novim načinima postojanja Crkve koje sada ne možemo zamisliti, ali možda mladi mogu! Slušajte ga, reče glas na gori. To uključuje slušanje mladih u kojima Gospodin živi i govori (Matej 11,28).

Biti uveden u istinu nije, kao što smo vidjeli, samo stvar racionalnog argumenta. Mi nismo samo mozgovi. Otvaramo ono što jesmo, našu ranjivu ljudskost, jedni drugima. Sveti Toma Akvinski volio je Aristotelovu izreku Anima est quodammodo omnia: ‘Duša je, na neki način, sve’. Spoznajemo duboko otvarajući svoje biće onome što je drugo. Dopuštamo da nas dodirne i promijeni međusobni susret. Punina istine u koju nas vodi Duh Sveti nije nepristrana spoznaja koja gleda iz daljine. To je više od propozicijskog znanja. Neodvojiva je od preobražavajuće ljubavi (IL A.1 27). Dominikanski način je da kroz spoznaju dolazimo do ljubavi. Franjevački način je reći da kroz ljubav dolazimo do spoznaje. I jedni i drugi su u pravu.

Misterij u koji smo uvedeni je ljubav koja je potpuno bez suparništva. Sve što ima Otac predano je Sinu i Duhu Svetome. Čak i jednakost. Sudjelovati u božanskom životu znači biti oslobođen svakog rivalstva i nadmetanja. To je ta ista božanska ljubav oslobođena svakog suparništva, kojom trebamo ljubiti jedni druge tijekom ove Sinode. Sveti Ivan je napisao: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1. Ivanova 4,20).

Putovanje u puninu istine neodvojivo je od učenja ljubavi. Do duboke promjene doći će samo ako je potraga za razumijevanjem Gospodinove volje upletena u dvostruku spiralu učenja ljubavi prema onima koje smatramo teškima. Ovo će biti teško prenijeti ljudima koji nisu ovdje. Jesu li svi ovi ljudi doista prošli cijeli ovaj put, uz velike troškove, samo da bi ljubili jedni druge? Praktične odluke su naravno neizbježne i neophodne. Ali oni moraju izvirati iz osobne i zajedničke transformacije onoga što jesmo, inače su puka administracija.

Zamislite radost oslobađanja od svakog međusobnog nadmetanja tako da to što glasa više laika ne znači da su biskupi otišli, ili što više žena dobiva autoritet ne znači da muškarci imaju manje, ili što više priznanja primaju naša afrička braća i sestre ne umanjuje autoritet Crkve u Aziji ili na Zapadu.

To od svakoga od nas traži duboku poniznost dok s pouzdanjem čekamo Božje darove. Simone Weil bila je francuska židovska mističarka koja je umrla 1943., koja je na svom putu prema istini došla reći „Vjerujem u Boga, Trojstvo, Otkupljenje, Euharistiju i učenja Evanđelja“[6]. Napisala je da „najdragocjenije darove ne dobivamo tražeći ih već čekajući ih… Ovakav način gledanja je, prije svega, pažljiv. Duša se prazni od svih vlastitih sadržaja kako bi primila ljudsko biće koje gleda, baš onakvo kakvo jest, u svoj njihovoj istini“[7].

Ako dopustimo da nas vodi Duh istine, bez sumnje ćemo raspravljati. Ponekad će biti bolno. Bit će istina s kojima se radije ne bismo suočili. No bit ćemo odvedeni malo dublje u otajstvo božanske ljubavi i upoznat ćemo toliku radost da će nam ljudi zavidjeti što smo ovdje, i čeznut će da prisustvuju sljedećem zasjedanju Sinode! (vatican news; ika; fratellanza.net).

S engleskog preveo: Branko Jurić

Bilješke:

[1] Burnt Norton, The Four Quarters
[2] Convocation, Conrwell, 24. svibnja 2008.
[3] Ne timeamus quod veritas veritati noceat
[4] 25. siječnja 2023.
[5] izd. Simon Tugwell OP, Early Dominicans: selected writings Ramsey N.J., 1982., 91.
[6] S. PÉTREMENT, La vita di Simone Weil, Adelphi, Milano, 2010., 646.
[7] Waiting on God, prev. Emma Crauford, London, 1959., 169.

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.