Timothy Radcliffe: ‘U nadi protiv svake nade’

Donosimo cjelovite tekstove duhovnih razmatranja koja je dominikanski brat i bivši poglavar Reda propovjednika Timothy Radcliffe održao sudionicima opće skupštine Biskupske sinode, okupljenima na duhovnoj obnovi u „Fraterna Domus“, Sacrofano. Prva meditacija nosi naslov „U nadi protiv svake nade“, a izrečena je u nedjelju ujutro, 1. listopada 2023. godine.

Meditacija br. 1

„U nadi protiv svake nade“

Kad me Sveti Otac zamolio da propovijedam za ovu duhovnu obnovu, osjećao sam se vrlo počašćenim, ali i nervoznim. Vrlo sam svjestan svojih osobnih ograničenja. Ja sam star – bijelac – Zapadnjak – i muškarac! Ne znam što je gore! Svi ovi aspekti mog identiteta ograničavaju moje razumijevanje. Stoga vas molim za oprost zbog nedostatnosti mojih riječi.

Svi smo radikalno nepotpuni i trebamo jedni druge. Karl Barth, veliki protestantski teolog o katolicima je napisao „i/i“. Na primjer, Sveto pismo i tradicija, vjera i djela. Priča se da ga je nazvao „prokletim katoličkim ‘i’“, „das verdammte katholische ‘Und’“. Zato molim da kada slušamo jedni druge i kad ne budemo suglasni sljedećih tjedana, često možemo reći „Da, i…“ umjesto „Ne“! Ovo je sinodski hod. Naravno, ponekad je neophodno i „Ne“!

U drugom današnjem misnom čitanju sveti Pavao kaže Filipljanima: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni“ (Filipljanima 2,2). Ovdje smo zajedno jer nismo ujedinjeni u srcu i umu. Velika većina onih koji su sudjelovali u sinodskom procesu bila je iznenađena radošću. Mnogima je to prvi put da ih je Crkva pozvala da govore o svojoj vjeri i nadi. Ali neki među nama se boje ovog puta i onoga što je pred nama. Neki se nadaju da će se Crkva drastično promijeniti, da ćemo donijeti radikalne odluke, primjerice o ulozi žene u Crkvi. Drugi se plaše upravo tih promjena i boje se da će to dovesti samo do podjela, pa i raskola. Neki od vas radije ne bi bili ovdje. Jedan mi je biskup rekao da se molio da ne bude izabran da dođe ovamo. Njegova je molitva bila uslišana. Mogli biste biti poput sina iz današnjeg evanđelja koji u početku nije htio u vinograd, ali onda odlazi!

U ključnim trenucima, u evanđeljima uvijek čujemo ove riječi: „ne bojte se“. Sveti Ivan nam govori da „savršena ljubav izgoni strah“. Počnimo stoga s molitvom da Gospodin oslobodi naša srca od straha. Za neke je to strah od promjena, za druge da se ništa neće promijeniti. „Ali jedino čega se moramo bojati je sam strah“(1).

Naravno da svi imamo strahove, ali nas je sveti Toma Akvinski učio da je hrabrost odbiti robovati strahu. Valja nam uvijek biti osjetljivi na strahove drugih, posebno onih s kojima se ne slažemo! „Poput Abrahama, krenuli smo ne znajući kamo idemo“ (usp. Hebrejima 11,8). Ali oslobodimo li svoja srca straha, bit će puno ljepše nego što možemo zamisliti.

U ovoj obnovi vodit će nas meditacija o preobraženju. Ovo je obnova, povlačenje, koje Isus daje svojim najbližim učenicima prije nego što se odvaže na prvu sinodu života Crkve, dok zajedno (syn-hodos) koračaju prema Jeruzalemu. To povlačenje je bilo neophodno jer su se bojali zajedničkog puta. Do tada su proputovali uzduž i poprijeko sjeverni Izrael. Ali je u Cezareji Filipovoj Petar priznao da je Isus Krist. Tada ih Isus poziva da pođu s njim u Jeruzalem, gdje će on patiti, umrijeti i uskrsnuti od mrtvih. Oni to ne mogu prihvatiti. Petar ga pokušava spriječiti. Isus ga naziva „Sotonom“, „neprijateljem“. Mala zajednica je paralizirana. Stoga je Isus vodi na goru. Poslušajmo izvještaj svetog Marka o tome što se dogodilo.

Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu“. Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. (Marko 9,2-8)

Ta obnova im daje hrabrost i nadu da koračaju. Ne ide uvijek dobro. Odmah potom ne uspijevaju osloboditi dijete od zlog duha. Svađaju se tko je veći. Krivo shvaćaju Gospodina. Ali su na putu s krhkom nadom.

Tako se i mi pripremamo za sinodu čineći duhovnu obnovu na kojoj, poput učenika, učimo slušati Gospodina. Kad krenemo na put, za tri dana, nerijetko ćemo biti poput onih učenika i krivo ćemo se razumjeti, pa i prepirati. Ali Gospodin će nas voditi naprijed, prema smrti i uskrsnuću Crkve. Također molimo Gospodina da nam da nadu: nadu da će ova sinoda dovesti do obnove Crkve, a ne do podjela; nada da ćemo postati bliži jedni drugima kao braća i sestre. To je naša nada ne samo za Katoličku crkvu, nego i za svu našu krštenu braću i sestre. Ljudi govore o „ekumenskoj zimi“. Nadamo se ekumenskom proljeću.

Također se okupljamo u nadi za čovječanstvo. Budućnost se čini mračnom. Ekološka katastrofa prijeti da uništi naš dom. Ovog su ljeta požari i poplave progutale svijet. Mali otoci počinju nestajati pod morem. Milijuni ljudi su na ulicama, bježeći od siromaštva i nasilja. Stotine ljudi utopilo se u Mediteranu, nedaleko odavde. Mnogi roditelji odbijaju rađati djecu u svijetu koji se čini osuđenim na propast. U Kini mladi ljudi nose majice s natpisom „mi smo posljednja generacija“. Okupimo se u nadi za čovječanstvo, posebno u nadi za mlade ljude.

Ne znam koliko je roditelja na sinodi, ali hvala vam što brinete za našu budućnost. Nakon teškog vremena u Južnom Sudanu, na granici s Kongom, odletio sam natrag u Britaniju, sjedeći pokraj bebe koja je bez prestanka vrištala osam sati. Sramim se priznati da sam imao ubilačke misli! Ali nema divnije svećeničke službe od odgoja djece i pokušaja otvaranja njihovih umova i srca obećanju života. Roditelji i učitelji su službenici nade.

Okupljamo se stoga u nadi za Crkvu i za čovječanstvo. Ali ovdje leži poteškoća: imamo kontradiktorne nade! Pa kako se možemo zajedno nadati? U tome smo slični učenicima. Jakovljeva i Ivanova majka nadala se da će njezini sinovi sjediti slijeva i zdesna Gospodina u slavi i tako smijeniti Petra; postoji suparništvo čak i u najužem krugu Isusovih prijatelja. Juda se vjerojatno nadao pobuni koja će otjerati Rimljane. Neki od njih su se možda jednostavno nadali da neće biti ubijeni. Ali nastavljaju koračati zajedno. Kakvu zajedničku nadu možemo imati?

Na Posljednjoj večeri dobili su nadu koja nadilazi sve što su mogli zamisliti: Kristovo tijelo i njegova krv, novi savez, vječni život. U svjetlu ove euharistijske nade, sve su se njihove proturječne nade morale činiti ništavnim, osim Judi, koji je očajavao. To je ono što je sveti Pavao definirao kao „u nadi protiv svake nade“ (usp. Rimljanima 4,18), u nadi koja nadilazi svaku našu nadu.

I mi smo okupljeni poput učenika na Posljednjoj večeri, a ne kao politička rasprava koja se natječe za pobjedu. Naša je nada euharistijska. Prvi put sam osjetio što to znači 1993. u Ruandi, kada su problemi tek počinjali. Planirali smo posjetiti naše sestre dominikanke na sjeveru, ali nam je belgijski veleposlanik rekao da ostanemo doma. Zemlja je gorjela. Ali bio sam mlad i lud. Sada sam star i lud! Toga dana vidjeli smo strašne stvari: bolnički odjel pun male djece koja su izgubila udove od mina i bombi. Jedno dijete je izgubilo obje noge, ruku i oko. Otac je sjedio kraj njega i plakao. Otišao sam plakati u grm u pratnji dvoje djece, oboje su skakutali na jednoj nozi.

Otišli smo kod sestara, ali što da kažem? Pred takvim besmislenim nasiljem nema riječi. Tada sam se sjetio riječi Gospodinovih: „Ovo činite meni na spomen.“ Povjereno nam je nešto da radimo. Za vrijeme Posljednje večere činilo se da nema budućnosti. Očigledno je pred njima bilo samo neuspjeh, patnja i smrt. I u tom najmračnijem trenutku, Isus je učinio gestu koja je imala najviše nade u povijesti svijeta: „Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje. Ovo je moja krv, koja se za vas prolijeva.“ To je nada koja nas poziva nadilazeći svaku podjelu.

Jedan od moje braće u istočnoj Ukrajini otišao je služiti misu za neke sestre koje su se upravo selile. Sve je bilo spakirano. Kao patenu nisu mogli ponuditi ništa drugo osim crvenog plastičnog tanjura. Napisao je: „Ovako nam je Bog pokazao da je s nama. ‘Ti sjediš u podrumu, vlažnom i pljesnivom, ali ja sam s tobom – na dječjem crvenom plastičnom tanjuriću, a ne na zlatnoj pateni.’“ To je euharistijska nada sadašnjeg sinodalnog hoda. Gospodin je s nama.

Nada euharistije tiče se onoga što nadilazi našu imaginaciju, knjige Otkrivenja: „Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iz glasa: ‘Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!’“ (Otkrivenje 7, 9-10.). To je nada koju su učenici ugledali na gori u Preobraženom Gospodinu. Ona čini sukob između naših nada nevažnim, gotovo apsurdnim. Ako smo doista na putu prema Kraljevstvu, je li doista važno hoćete li se svrstati uz tzv. tradicionaliste ili progresiste? Čak i razlike između dominikanaca i isusovaca postaju beznačajne! Stoga ga poslušajmo, siđimo s planine i nastavimo koračati s povjerenjem. Najveće darove dobit ćemo od onih s kojima nismo suglasni ako ih imamo hrabrosti poslušati.

Tijekom našeg sinodskog putovanja možda ćemo se zapitati zaključujemo li nešto. Mediji će vjerojatno zaključiti da je to samo gubljenje vremena, samo riječi. Gledat će hoće li se donijeti hrabre odluke o četiri ili pet vrućih tema. Ali činilo se da učenici te prve sinode, koračajući prema Jeruzalemu, nisu ništa postigli. Čak su pokušali spriječiti da slijepi Bartimej ozdravi. Činili su se beskorisnima. Kad se silno gladno mnoštvo okupi oko Isusa, učenici pitaju Gospodina „Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?“. Isus ih pita što imaju, samo sedam kruhova i nekoliko riba (usp. Marko 8, 1-10). To je više nego dovoljno. Ako u ovoj sinodi velikodušno damo ono što imamo, to će biti više nego dovoljno. Gospodar žetve providjet će.

Uz naš samostan u Bagdadu nalazi se dom za napuštenu djecu svih vjera koji vode sestre Majke Terezije. Nikada neću zaboraviti malu Nuru, staru oko osam godina, rođenu bez ruku i nogu, koja je mlađu djecu hranila žlicom koju je držala u ustima. Možda se pitate koja je svrha malih djela dobrote u ratnoj zoni. Čine li ikakvu razliku? Nije li to kao da stavljate flastere na trulo tijelo? Provodimo male akcije i prepuštamo Gospodaru žetve plodove koje želi. Danas smo ovdje okupljeni na blagdan svete Terezije iz Lisieuxa. Rođena prije 150 godina, poziva nas da slijedimo njezin „mali put“ koji vodi u Kraljevstvo. Rekla je: „Zapamtite da ništa nije trivijalno u Božjim očima.“

U Auschwitzu je talijanski Židov Primo Levi svaki dan od Lorenza dobivao koricu kruha. Napisao je: „Vjerujem da dugujem Lorenzu što sam danas živ; ne toliko zbog njegove materijalne pomoći, već zbog toga što me stalno podsjećao, svojom prisutnošću, svojim vrlo tihim i lakim načinom da bude dobar, da još uvijek postoji pravedan svijet izvan našeg, nešto i netko još uvijek čist i cjelovit, nepokvaren a nedivlji […]; nešto što je vrlo teško definirati, daleka mogućnost dobra, zbog kojega je ipak vrijedilo sačuvati se […]. Zahvaljujući Lorenzu, nikad nisam zaboravio da sam i sam čovjek“(2). Ta mala porcija kruha spasila mu je dušu.

Posljednje riječi svetog Davida, sveca zaštitnika Walesa, bile su: „radi male stvari dobro“. Nadamo se da će sve male stvari koje učinimo na ovoj sinodi uroditi plodom daleko iznad naše imaginacije. Te posljednje večeri Isus se dao učenicima: „Prinosim vam samoga sebe“. Tijekom ove sinode ne dijelimo samo svoje riječi i uvjerenja, nego i sebe, s euharistijskom velikodušnošću. Ako otvorimo svoja srca jedni drugima, dogodit će se prekrasne stvari. Učenici skupljaju sve komade kruha i ribe preostale nakon što su nahranili pet tisuća ljudi. Ništa nije izgubljeno.

Još jedna točka. Petar pokušava spriječiti Isusa da ode u Jeruzalem jer mu to nema smisla. Apsurdno je ići tamo da te ubiju. Očaj nije pesimizam, već užas da više ništa nema smisla. A nada nije optimizam, već povjerenje da će sve što proživimo, sva naša zbunjenost i bol, nekako imati smisla. Imamo pouzdanje, kao što kaže sveti Pavao: „Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“ (1. Korinćanima 13, 12).

Besmisleno nasilje uništava svaki smisao i ubija našu dušu. Kad je sveti Óscar Romero, nadbiskup San Salvadora, posjetio poprište masakra koji je izvela salvadorska vojska, naišao je na tijelo mladića kako leži u jarku: „Bio je samo dijete, na dnu jarka, s licem okrenutim prema gore. Vidjele su se rupe od metaka, modrice od udaraca, osušena krv. Oči su mu bile otvorene, kao da je pitao zašto je mrtav i nije razumio“(3). A ipak je u tom trenutku otkrio smisao svog života i poziv da ga daruje. Da, bojao se do kraja. Njegovo mrtvo tijelo bilo je obliveno znojem dok je gledao u čovjeka koji ga je namjeravao ubiti. Ali više nije bio rob straha.

Nadam se da na ovoj sinodi neće biti nasilja! No, vjerojatno ćemo se često pitati koji je smisao svega toga. Međutim, ako slušamo Njega i slušamo jedni druge, na kraju ćemo razumjeti put naprijed. To je naše kršćansko svjedočanstvo u svijetu koji je često gubio vjeru da ljudski život ima smisla. Shakespeareov Macbeth tvrdi da je život samo „priča koju priča idiot, puna buke i bijesa, koja ne znači ništa“(4). Ali zajedničkom molitvom i razmišljanjem o velikim problemima s kojima se suočavaju Crkva i svijet, svjedočimo našu nadu u Gospodina koji daje smisao svakom ljudskom životu.

Svaka je kršćanska škola svjedočanstvo naše nade u „svjetlo [koje] svijetli u tami, ali ga tama ne obuze“ (Iv 1,5). Dominikanci su u Bagdadu osnovali akademiju čiji je moto “Ovdje nijedno pitanje nije zabranjeno”. Usred ratne zone, škola svjedoči o našoj nadi da glupost nasilja nema posljednju riječ. Homs, Sirija, grad je većim dijelom uništen besmislenim nasiljem. Ali tamo, usred ruševina, otkrili smo katoličku školu. Nizozemski isusovac Franz van der Lugt odbio je otići unatoč prijetnjama smrću. Ustrijeljen je dok je sjedio u vrtu. No pronašli smo starijeg egipatskog isusovca koji je još poučavao. Pripremao je drugu generaciju djece da nastave pokušavati pronaći smisao svojih života. Ovako izgleda nada.

Stoga, braćo i sestre, možda nas dijele različite nade. Ali ako slušamo Gospodina i ako slušamo jedni druge, nastojeći razumjeti njegovu volju za Crkvu i svijet, bit ćemo ujedinjeni u nadi koja nadilazi naše nesuglasice i bit ćemo dirnuti onim kojega je sv. Augustin nazvao „ljepotom tako drevnom i tako novom […] Okusio sam te, i sada sam gladan i žedan tebe. Dirnuo si me i sada gorim od želje za tvojim mirom“(5). Na sljedećem susretu razmotrit ćemo još jedan način na koji se možemo podijeliti, kroz naše razumijevanje vrste doma koji je Crkva (vatican news; ika; fratellanza.net).

S talijanskog preveo: Branko Jurić

Bilješke:
(1) Franklin D. Roosevelt
(2) Survival in Auschwitz, “The Tablet”, 21. siječnja 2006.
(3) Scott Wright, Oscar Romero and the Communion of Saints, Orbis New York 2009., str. 37.
(4) Macbeth, čin V., scena V.
(5) Ispovijesti, lib. VII., čitanje iz Brevijara za njegov blagdan

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.