Ljudsko je dostojanstvo temeljno načelo katoličkog socijalnog nauka. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. započinje afirmacijom urođenog ljudskog dostojanstva, čineći ga značajnim, premda osporavanim aspektom sekularne, ali i teološke etike.
Tina Beattie
Iako crkveno učenje dosljedno brani ljudsko dostojanstvo u smislu socijalne pravde kao i osobnog morala, u posljednjih nekoliko desetljeća ono se sve više fokusira na seksualnu i reproduktivnu etiku. Papa Franjo dijeli zabrinutost svojih prethodnika zbog takvih pitanja, ali je početkom pontifikata u intervjuu s isusovcem p. Antoniom Spadarom rekao da je Crkva postala “opsjednuta” fokusom na pojedinačna pitanja poput pobačaja, homoseksualnih brakova i kontracepcije. On proširuje fokus na promicanje ekološki uključivog koncepta dostojanstva, za kojeg smatram da predstavlja važan i pravodoban razvoj nauka.
Pristupajući ovoj temi, valja nam imati na umu razliku između intrinzičnog i ekstrinzičnog dostojanstva. Neophodno dostojanstvo odnosi se na prirodu našeg bića. Ljudska osoba obdarena je jedinstvenim dostojanstvom koje dolazi time što je stvorena na Božju sliku, sa sposobnošću racionalnosti i slobode koja se ne priznaje nijednoj drugoj vrsti. Bog svim ljudima daje “beskrajno dostojanstvo” (Evangelii Gaudium, 178) i “nitko nam ne može oduzeti dostojanstvo koje nam je dodijeljeno [Kristovom] bezgraničnom i nepromjenjivom ljubavlju” (EG, 3). Izražavajući protivljenje moderne Crkve smrtnoj kazni, Franjo kaže da “ni ubojica ne gubi osobno dostojanstvo, a sam se Bog obvezuje da to jamči” (Pismo predsjedniku Međunarodne komisije protiv smrtne kazne, 20. ožujka 2015).
Izvanjsko dostojanstvo odnosi se na to kako živimo. Naše vrednote i način života mogu ga poboljšati ili umanjiti, a vanjske sile mogu ga zloupotrijebiti ili uništiti. Franjo se osvrće na mnoge načine kojima se dostojanstvo podriva ili krši kroz sebičnost, konzumerizam i frenetizam modernog života, iskorištavanjem, zlostavljanjem i marginalizacijom siromašnih te zanemarivanjem i nasiljem prema onima koji su ranjivi – osobito prema nerođenima i starijim osobama. Gaziti dostojanstvo drugoga znači gaziti vlastito dostojanstvo. Vraćanje dostojanstva ključna je tema njegove vizije evangelizacije i promicanja pravde.
Da bismo razumjeli kako Franjo povezuje ljudsko dostojanstvo s ostatkom stvorenoga, mogli bismo razmotriti dostojanstvo rada. To je značajno obilježje katoličkog socijalnog učenja od enciklike Rerum Novarum iz 1891. Pape Lava XIII., no za Franju je usko povezano s dostojanstvom stvorenoga i brigom za okoliš. Na svojoj općoj audijenciji na blagdan svetog Josipa radnika 1. svibnja 2013. (Međunarodni dan radnika) ljudski rad je opisao kao sudjelovanje u Božjem djelu stvaranja kroz naš poziv “njegovati i brinuti se za sva dobra stvorenja”. Metaforički, rad nas “pomazuje” dostojanstvom, ispunjava dostojanstvom, čini nas sličnima Bogu koji je radio te i dalje radi”, rekao je Franjo. Raditi na kreativan, ekonomski pravedan i ekološki odgovoran način izraz je ljudskog dostojanstva i sudjelovanja u Božjem djelu stvaranja, dok ekonomski uvjeti koji proizvode nezaposlenost, eksploataciju, prisilnu migraciju, beskućništvo, ropski rad, trgovinu ljudima i degradaciju okoliša predstavljaju kršenje dostojanstva.
Ovaj navod, preuzet sa susreta Franje i članova udruženja Znanost i život 30. svibnja 2015. godine, dobro sažima Papino inkluzivno razumijevanje ljudskog dostojanstva: “Kada govorimo o čovječanstvu, nikada ne smijemo zaboraviti razne napade na svetost ljudskog života. Pošast pobačaja napad je na život. Prepuštanje braće i sestara da umru na brodovima u tjesnacu na Siciliji napad je na život. Umiranje na poslu jer se ne poštuju minimalni sigurnosni standardi je napad na život. Smrt od pothranjenosti napad je na život. Terorizam, rat, nasilje, kao i eutanazija. Voljeti život znači uvijek se brinuti o drugome, željeti mu najbolje, njegovati i poštivati njegovo transcendentno dostojanstvo”.
Ova referenca na transcendentno dostojanstvo tema je koja se ponavlja. U svom obraćanju Europskom parlamentu u rujnu 2014. godine, Franjo je objasnio da to “znači apelirati na ljudsku narav, na našu urođenu sposobnost razlikovanja dobra od zla, taj ‘kompas’ duboko u našim srcima, kojeg je Bog utisnuo u sve stvoreno”. To je implicitno odbacivanje modernog sekulariziranog etosa u kojem dostojanstvo gubi svoju povezanost s božanskom transcendencijom i prirodnim zakonom te postaje isključivo ljudski atribut autonomnog racionalnog subjekta.
U katoličkoj tradiciji postoje dvosmislenosti u pogledu dostojanstva ne-ljudskih stvorenja, ali Franjo u službeno crkveno učenje unosi cjelovito razumijevanje “unutarnjeg dostojanstva svijeta” [engl. “the intrinsic dignity of the world”] (Laudato Si’, 115). Odbacujući “pretjerani antropocentrizam” modernosti (LS, 116), on nastoji popraviti “mrežu odnosa” u stvorenome, koja je oblikovana po uzoru na postojane odnose božanskih osoba (LS, 240). U svom obraćanju Ujedinjenim nacijama u New Yorku u rujnu 2015. govorio je o “unutarnjoj vrijednosti” svih stvorenja te je rekao da postoji “istinsko pravo na okoliš”.
Da bismo cijenili doktrinarni značaj ove izjave, mogli bismo usporediti encikliku Populorum Progressio Pape Pavla VI. 1968. s Laudato Si’. Iako su njih dvojica slični u kritici nepravde, prvi predstavlja “čovjeka” kao kontrolnu i iskorištavajuću prirodu u svijetu koji se kao takav prije svega razumijeva u smislu društveno-političkih odnosa. Franjo utemeljuje pravdu na dubljem i bogatijem tlu prirodnog okoliša kao Božjeg stvorenja, u franjevačko-tomističkoj viziji koja se uvelike oslanja na pravoslavnu teologiju i na raznolike kulturološke perspektive koje nude biskupske konferencije širom svijeta.
Franjino viđenje dostojanstva nadahnjujući je poziv za život u jednostavnosti i radosti koji se njeguje ljepotom stvarenoga, ljubavlju prema bližnjemu i međusobnom povezanosti čitavog života. No neka pitanja ostaju. U više navrata potvrđuje dostojanstvo žena, ali vanjsko dostojanstvo žena još uvijek je ugroženo našim isključivanjem na temelju našeg spola iz mnogih službi katoličkog učenja i sakramentalne službe. Poštivanje slobode savjesti koja je od ključne važnosti za ljudsko dostojanstvo (usp. Dignitatis Humanae i Gaudium et Spes) sputava celibatarska muška hijerarhija preuzimajući autoritet nad najintimnijim aspektima ženskih spolnih i reproduktivnih sposobnosti. Crkveno je učenje zadnjih godina afirmiralo dostojanstvo homoseksualnih osoba, ali postoji i znatna dvosmislenost u pogledu toga koliko se to dostojanstvo poštuje kada je u pitanju seksualna ljubav. Neizrečene osude “rodne ideologije” vjerojatno ne poštuju dostojanstvo transrodnih i interspolnih osoba.
Ipak, Franjo je postavio Crkvu na putanju promjena i on sam priznaje da je ovo neuredan i konfliktan proces. On obogaćuje povijesno i kulturološki kontekstualiziranu teologiju Drugog vatikanskog koncila uvodeći u nju mistični, sakramentalni zagrljaj dostojanstva čitavog Božjeg stvorenja. Ova “cjelovita ekologija” ima duboke implikacije na načine na koje izražavamo naše društvene, političke i osobne odnose – našu “ljudsku ekologiju” (LS, pogl. 4). Govoriti o “intrizičnom dostojanstvu svijeta” znači pozvati na dublje razumijevanje što to znači biti čovjek, živjeti u miru jedni s drugima, solidarno s onima koji su marginalizirani, siromašni i ranjivi te u odnosu sa svim stvorenjima koji s nama sudjeluju u tajanstvenoj ljepoti vrlo dobrog Božjeg stvaranja.
Izvor: A Pope Francis Lexicon (ur. Cindy Wooden – Joshua McElwee, 2018., str. 44-47.)
Tina Beattie profesorica je katoličkih studija i direktorica Istraživačkog centra Digby Stuart Research Centre for Religion, Society and Human Flourishing i Catherine of Siena College at the University of Roehampton u Londonu. Njezini glavni istraživački interesi su područja sakramentalne teologije, marijanske teologije, roda i katoličkog socijalnog nauka.