Bild: © picture-alliance/akg-images
Povodom spomendana svetog Tome Akvinskog (28. siječnja) te u spomen na isusovca Rudolfa Brajčića († 13. siječnja 2007.)
Krešimir Cerovac
„Ponizna a ujedno živa duha, lakog i dobrog pamćenja, besprijekorno čista života, odan jedino istini, preobilan Božjom i ljudskom znanošću, suncu nalik, ogrijao je zemlju zrakom svojih kreposti te ju napunio sjajem svojega nauka.“- papa Lav XIII. o svetom Tomi Akvinskom u enciklici „Aeterni patris“.
Gilbert Keit Chesterton, pisac i filozof, obraćenik s anglikanske vjere na katolicizam, jednom je primijetio kako se svako doba divi upravo onom svecu koji mu najviše proturječi. Današnje društvo, udaljeno od kršćanskih korjena, često nije sposobno prepoznati vrijednost svetaca. Ipak, kad bi se vjernici upitali koji bi se svetac najviše sučeljavao s duhom današnjeg doba, izbor bi zasigurno pao na „anđeoskog učitelja“ – svetog Tomu Akvinskog (1225. – 1274.), jednog od najvećih i najsvjetljivih i najbistrijih umova u povijesti Katoličke crkve, čiji blagdan Crkva slavi 28. siječnja.
Papa Pio V. proglasio je 1567. godine svetog Tomu Akvinskog doktorom Crkve, svrstavajući ga tako uz bok velikana poput svetog Augustina od Hipona i sv. Grgura Velikog. Time je jasno dao do znanja da je Akvinac autoritet kojem se katolici mogu s povjerenjem obratiti u pitanjima nauka o Bogu i čovjekovoj konačnojsvrsi. Osim što je bio teolog, Toma Akvinski zauzima i istaknuto mjesto među najvećim zapadnim filozofimaa. Papa Lav XIII. u enciklici „Aeterni Patris“(„Jedinorođeni Sin vječnog Oca“) iz 1879. naglasio kako „za filozofa nema ništa korisnijega negoli marljivo istraživati tajne prirode te se dugo i mnogo baviti studijem prirodnih znanosti.“
Sveti Toma je u svojim djelima pokazao upravo tu širinu interesa za prirodne znanosti. Papa Lav XIII. ističe da je Akvinac „posvetio široku pozornost upoznavanju prirode“ i da je dokazao kako „između sigurnih i prihvaćenih podataka nove fizike i filozofijskih principa (stare) škole nema nikakvog pravog protuslovlja.“ Sveti Toma, kako ističe Jacques Maritain u knjizi „Anđeoski naučitelj“, „bolje od ikoga drugoga tumači pravu narav mistične mudrosti i brani je od svih njenih krivotvorina.“
Maritain naglašava da je sveti Toma „nadasve apostol umnosti“, i to je razlog „zbog čega ga trebamo smatrati apostolom modernoga doba.“ Njegova svetost kako kaže Maritain, nije obična – to je „umna svetost“.
Zanimljivo je da je sveti Toma u svom razmatranju „O razlozima vjere“ dopunio poznatu rečenicu iz Prve Petrove poslanice, napisavši: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade i vjere koja je u vama.“
Umetnuo je dodatak „i vjere“, jer je smatrao da nada pretpostavlja vjeru. Stoga je potrebno obrazlagati i nadu i vjeru: „Kršćanska se vjera pak poglavito sastoji u ispovijedanju Svetog Trojstva i osobito se diči križem Gospodina našega Isusa Krista, jer „besjeda križa“, kako kaže Pavao, „ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja“.
Dakle, vjernik treba uvijek biti spreman objasniti zašto vjeruje u ono što vjeruje. U spomenutom djelu sveti se Toma obraća antiohijskom pjevaču i upozorava na nešto što se danas često zanemaruje ili čak i ne razumije: „U raspravama s nevjernicima ο člancima vjere ne smiješ pokušavati da vjeru dokazati nužnim razlozima. To bi naime bilo na uštrb uzvišenosti vjere, čija istina nadvisuje ne samo ljudske, nego i anđeoske pameti. Mi pak tim istinama vjerujemo jer ih je sam Bog objavio.“
Prema tome, vjernici, kada je riječ o člancima vjere, ne trebaju težiti dokazivanju vjere, već njezinoj obrani. To podrazumijeva da se vlastita uvjerenja mogu braniti s gledišta razuma. Sveti Toma pritom ističe važnu razliku: „Blaženi Petar ne kaže „uvijek spremni za dokazivanje“, nego „za odgovor“, tj. da se razumski pokaže kako ono što katolička vjera ispovijeda nije neistinito.“
U suvremenim kozmološkim razmatranjima iznimno je zanimljivo shvaćanje svetog Tome Akvinskog o stvaranju materijalnog svijeta. Ključ Akvinčeve raščlambe leži u razlici koju naglašava između stvaranja i promjene: stvaranje nije promjena (creatio non est mutatio). Za Tomu, stvaranje predstavlja metafizičku ovisnost svega stvorenog o Stvoritelju. Prirodne znanosti promatraju svijet kroz prizmu stvari koje se mijenjaju – od subatomskih čestica do nakupina galaksija. Dokle god postoji promjena, mora postojati i nešto što tu promjenu uzrokuje. Stari su filozofi imali pravo, kad su tvrdili da iz ničega ne proizlazi ništa, ako se pod „proizlazi“ podrazumijeva promjena. Božje stvaranje, međutim, predstavlja radikalno uzrokovanje cjelokupne stvarnosti. Riječ je o ontološkom, a ne nužno vremenskom početku svemira.
Uzrokovati da nešto postoji ne znači proizvesti promjenu na nečemu već postojećem; stvaranje nije djelovanje na postojećem ili s postojećim materijalom. Ne postoji prethodna materija niti bilo kakva mogućnost (primjerice vakuum!), koja se transformira ili pretvara u stvoreno. Kad bi za stvaranje nove (s)tvari, postojalo nešto prethodno, što bi bilo iskorišteno u stvaralačkom činu, tada onaj koji stvara ne bi bio potpun uzrok nove stvari. Međutim, Božje stvaranje predstavlja potpuno uzrokovanje. Bog ne uzima ništa i ne oblikuje ga u nešto – Bog stvara iz ničega – „ex nihilo“, što znači iz apsolutno ništa. U tome se krije misterij Božjeg stvaranja, dok se Božja čuda zbivaju u okviru materijalnog svijeta.
Toma Akvinski jasno razlikuje postanak svemira od njegovog vremenskog početka. Početak je vremenski događaj, dok se postanak odnosi na dublju, ontološku dimenziju stvaranja. Stvaranje „ex nihilo“ ima dva značenja – filozofsko i teološko. Filozofsko značenje podrazumijeva da je Bog, bez upotrebe materijalnog uzroka, stvorio sve stvari koje postoje i koje se od Njega radikalno razlikuju, iako u potpunosti ovise o Njegovoj uzročnosti. Teološko značenje dodaje i shvaćanje da stvoreni svijet ima vremenski početak. Još je 1215. godine IV. lateranski sabor svečano naglasio da je Bog sve stvorio „iz ničega“ i da se stvaranje dogodilo „ab initio temporis“ – na početku vremena. Tvrdnja da Bog stvara ex nihilo izraz je Božje svemoćne slobode. Božji stvaralački čin u potpunosti je slobodan; materija, prostor, vrijeme, pa čak i prirodni zakoni, proizlaze iz Božjeg neuvjetovanog izbora. Bog ništa ne treba izvan sebe, a Njegovo djelovanje nije ograničeno niti uvjetovano nečim prethodno postojećim ili suvječnim s Njime. Sve stvoreno je konačno, dok je jedino Bog beskonačan.
Beskonačnost podrazumijeva da je Bog nemjerljiv, neshvatljiv, svemoguć, te da nije ograničen niti zarobljen svemirom i čovječjim vremensko prostornim svijetom. Važan aspekt Božje beskonačnosti je Njegov odnos prema prostoru i vremenu. Božja beskonačnost u odnosu na prostor očituje se u savršenstvu Božjeg Bića kojim On transcendira (nadilazi) sva prostorna ograničenja, a istovremeno je prisutan u svakoj točki prostora u svojoj punini (imanentnost, odnosno sveprisutnost). Božja imanentnost ne izražava se samo kroz Njegovu prisutnost u svijetu, već i kroz Božju spoznatljivost i bliskost.
Za Tomu Akvinskog je svijet koji je stvoren „ex nihilo“, bez obzira bio vječan ili vremenski konačan, prijemčiv je za znanstveno razumijevanje. Čak i kada bi materijalni svijet postojao beskonačno vrijeme, to ne bi bilo ekvivalentno Božjoj vječnosti. Postojati beskonačno vrijeme znači samo beskonačni slijed događaja unutar stvorenoga vremena. S druge strane, Božja vječnost, kao jedan od izraza Njegove beskonačnosti, ne pripada vremenu, već vječnoj sadašnjosti Njegovog imanentnog života. Bog je apsolutno podrijetlo svega uključujući i vrijeme. Za Tomu, stvaranje nije neki udaljeni, jednokratan događaj, već trajno, neprestano, uzrokovanje postojanja svega što postoji (creatio continua). Svaka stvar, ostavljena sama sebi i odvojena od uzroka svoga postojanja bila bi apsolutno ništa. Ne postoji razlika između izvornog čina stvaranja i Božjeg trajnog uzročnog djelovanja. Toma naglašava da sve stvari pale u nepostojanje da ih ne podržava Božja svemoć. U svom djelu „De potentia Dei“, Toma Akvinski ističe da je djelovanje kojim Bog stvara, a zatim održava svemir, jedno te isto djelovanje. Bog istom stvaralačkom snagom kojom je sve stvorio neprekidno održava postojanje svega stvorenog, sprječavajući ga da se vrati u tamu ništavila.
Stvaranje ex nihilo i creatio continua dva su komplementarna načina tumačenja središnjeg teološkog pogleda da je Bog Stvoritelj ujedno transcendentan (onostran) i imanentan (ovostran) u odnosu na sve stvoreno. Uzdržavanje svijeta ne znači da Bog uvijek iznova stvara sva bića u svakom trenutku, već se radi o produženju Božjega stvaralačkog čina. Taj čin nije podložan ovozemaljskim kategorijama vremena i prostora, jer je riječ o Božjem djelovanju koje nadilazi prostor i vrijeme, ali se očituje unutar vremensko-prostornih okvira. Kad bi Bog prestao stvarati, stvoreno bi prestalo postojati. Stoga bi i vječni svemi – čak i kad ne bi imao vremenski početak, kao što Crkva naučava – i dalje bio u potpunosti ovisan o Bogu u pogledu svog postojanja.
Što je motiv Božjeg stvaranja svijeta? Božja svemogućnost sama po sebi ne objašnjava zašto bi svemogući Bog uopće stvarao. Da bi se razumio motiv Božjeg stvaranja, mora se prihvatiti da je Bog ne samo svemoguć, već i beskonačno dobar i ljubav. Upravo je Božja ljubav temeljni pokretač stvaranja. Svijet postoji kao dar Božje ljubavi. Stvaranje nije samo stvaranje iz ničega (ex nihilo), već je prvenstveno stvaranje iz ljubavi (ex amore Creatoris), kako naglašava II. vatikanski sabor. U samom činu stvaranja, Bog izražava svoju beskrajnu ljubav i žeđ za davanjem.
„Kao apostol uma, kao naučitelj istine i obnovitelj intelektualnosti nije sveti Toma pisao za XIII. stoljeće, već za naše doba“, primjećuje Jacques Maritain, te dodaje: „Njegovo je doba duha koji vlada stoljećima. On je suvremen pisac, suvremeniji od sviju naših mislilaca.“
Sveti Toma Akvinski je svoj cijeli život posvetio sintezi katoličke filozofije i teologije. No s 48 godina starosti prestao je pisati. Upitan zašto to čini odgovorio je: „Došao je kraj mojim radovima. Sve što sam napisao čini mi se da je poput slame nakon stvari koje su mi bile objavljene.“
Pred 752 godina, na blagdan svetog Nikole, 6. prosinca, imao je viziju Krista, koji mu je rekao: „Dobro si pisao o meni, Toma. Koju nagradu želiš od mene za svoj rad?“ – „Ništa drugo doli tebe, Gospodine!“, odgovorio mu je. Tri mjeseca kasnije prešao je u vječni život.
„U njegovom razmišljanju zahtjevi razuma i snaga vjere pronašli su najdublju sintezu koju je ljudsko mišljenje ikad doseglo, zato što je korjenito čuvao osobitost objave, a da nikad nije ponižavao put koji je vlastit razumu“,
naglasio je sveti Ivan Pavao II. u enciklici „Fides et ratio“ (Vjera i razum). Stoga je potrebno naglašavati iznimni značaj „anđeoskog učitelja“, a što će onda „pomoći da se vjernici dublje osvijeste o dubini i iskrenosti vjere do kojih se dolazi kad se vjera poveže s razmišljanjem i kad ga ne odbacuje“ („Fides et ratio“).
P. S. Autor je u pisanju ovog teksta koristio razmišljanja isusovca Rudolfa Brajčića, željeći čitateljima probližiti jednu problematiku o kojoj se danas nedovoljno govori (fratellanza.net).