Renomirani češki teolog Tomáš Halík održao je 6. veljače u Pragu duhovni uvod u Kontinentalnu sinodsku skupštinu. Njegov govor, izvorno izrečen na engleskom jeziku, prevodimo u cijelosti.
Na početku njihove povijesti, kada su kršćane pitali što je novo u njihovoj praksi, je li to nova religija ili nova filozofija, odgovorili su: to je put.
To je način nasljedovanja onoga koji je rekao: Ja sam Put.
Toj su se viziji kršćani kroz povijest stalno vraćali, osobito u kriznim vremenima.
Zadaća svjetske Sinode biskupa je anamneza. Treba se podsjetiti, oživjeti i produbiti dinamički karakter kršćanstva. Kršćanstvo je bilo put u početku, a tako će biti sada i zauvijek. Tako je bilo na početku, tako mora biti sada i zauvijek. Crkva je kao zajednica hodočasnika živi organizam, što znači da treba uvijek biti otvorena, mijenjati se i razvijati. Sinodalnost, zajednički hod (syn hodos), znači stalnu otvorenost Božjemu Duhu, po kojem uskrsli, živi Krist živi i djeluje u Crkvi. Sinoda je prilika da zajedno slušamo što Duh danas govori Crkvama.
Sljedećih dana zajedno ćemo razmišljati o prvim plodovima puta oživljavanja sinodalnog karaktera Crkve na našem kontinentu. To je kratak dio dugog putovanja. Ovaj mali, ali važan fragment povijesnog iskustva europskog kršćanstva potrebno je smjestiti u širi kontekst, u šaroliki mozaik globalnog kršćanstva budućnosti. Moramo jasno i razumljivo reći što europsko kršćanstvo danas želi i može učiniti kako bi odgovorilo na radosti i nade, žalosti i tjeskobe cijelog našeg planeta – ovog planeta koji je danas na mnogo načina međusobno povezan, a istovremeno podijeljen i na mnoge načine globalno ugrožen.
Susrećemo se u zemlji dramatične religijske povijesti. To uključuje početke reformacije u 14. stoljeću, vjerske ratove u 15. i 17. stoljeću te žestoke progone Crkve u 20. stoljeću. U zatvorima i koncentracijskim logorima hitlerizma i staljinizma kršćani su se učili praktičnom ekumenizmu i dijalogu s nevjernicima, solidarnosti, dijeljenju, siromaštvu, „znanosti križa“. Ova je zemlja prošla kroz tri vala sekularizacije kao rezultat socio-kulturoloških promjena: „blagu sekularizaciju“ („soft secularization“) u brzom prijelazu iz agrarnog u industrijsko društvo; teško nasilnu sekularizaciju (hard violent secularization) pod komunističkim režimom; i drugu „blagu sekularizaciju“ („soft secularization“) u prijelazu iz totalitarnog društva u krhku pluralističku demokraciju u postmodernom dobu. Upravo nas transformacije, krize i iskušenja izazivaju da pronađemo nove putove i prilike za dublje razumijevanje onoga što je bitno.
Papa Benedikt, prilikom posjeta ovoj zemlji, prvi je izrazio ideju da bi Crkva trebala, poput Jeruzalemskog hrama, formirati „Predvorje pogana“. Dok sekte prihvaćaju samo one koji su potpuno vjerni i predani, Crkva mora držati otvorenim prostor za duhovne tražitelje, za one koji, iako se u potpunosti ne identificiraju s njezinim učenjima i praksama, ipak osjećaju neku bliskost s kršćanstvom. Isus je izjavio: „Tko nije protiv nas, za nas je.“ (Mk 9, 40); upozoravao je svoje učenike na revnost revolucionara i inkvizitora, na pokušaje da glume anđele Posljednjeg suda te da prerano odvajaju žito od kukolja. Čak je i sveti Augustin tvrdio da su mnogi od onih koji misle da su vani zapravo unutra, a mnogi koji misle da su unutra zapravo su vani.
Crkva je misterij; znamo gdje je Crkva, ali ne znamo gdje ona nije.
Vjerujemo i ispovijedamo da je Crkva otajstvo, sakrament, znak (signum) – znak jedinstva svega čovječanstva u Kristu. Crkva je dinamičan sakrament, ona je put do tog cilja.
Potpuno ujedinjenje je eshatološki cilj koji se u potpunosti može ostvariti tek na kraju povijesti. Tek tada će Crkva biti potpuno i savršeno jedna, sveta, katolička i apostolska. Tek tada ćemo vidjeti i zrcaliti Boga u potpunosti, upravo onakvog kakav jest.
Zadaća Crkve je zadržati želju za tim ciljem uvijek prisutnom u ljudskim srcima, a u isto vrijeme oduprijeti se iskušenju da se bilo koji oblik Crkve, bilo koje društveno stanje, bilo koje religijsko, filozofsko stanje ili znanstveno znanje smatra kao konačno i savršeno.
Uvijek moramo razlikovati konkretni oblik Crkve u povijesti od njezina eshatološkog oblika; to jest, moramo razlikovati Crkvu na putu, Crkvu koja se bori (ecclesia militans), od proslavljene Crkve na nebu (ecclesia triumphans).
Smatrati Crkvu usred povijesti savršenom ecclesia triumphans vodi u trijumfalizam, opasan oblik idolopoklonstva. Štoviše, „ecclesia militans“, ako ne odoli iskušenju trijumfalizma, može postati grešna militantna institucija.
S poniznošću priznajemo da se to više puta događalo u povijesti kršćanstva. Ova tragična iskustva sada nas dovode do čvrstog uvjerenja da je poslanje Crkve biti izvor duhovnog nadahnuća i preobrazbe, poštujući u potpunosti slobodu savjesti svake ljudske osobe i odbacujući svaku upotrebu sile, svaki oblik manipulacije.
Poput političke moći, moralni utjecaj i duhovni autoritet također se mogu zlorabiti, kao što su nam pokazali skandali seksualnog, psihičkog, ekonomskog i duhovnog zlostavljanja u Crkvi, osobito zlostavljanja i iskorištavanja najslabijih i najranjivijih.
Trajna zadaća Crkve je misija. Misija u današnjem svijetu ne mogu biti „reconquista“, izraz nostalgije za izgubljenom prošlošću, ili prozelitizam, manipulacija, pokušaj guranja tražitelja u postojeće mentalne i institucionalne okvire Crkve. Umjesto toga, te granice moraju biti proširene i obogaćene upravo iskustvima tražitelja.
Ako uzmemo zaozbiljno načelo sinodalnosti, onda se poslanje ne smije shvaćati kao jednostran proces, nego kao praćenje u duhu dijaloga, traženja međusobnog razumijevanja. Sinodalnost je proces učenja u kojem ne samo poučavamo, nego i učimo.
Poziv da se unutar hrama Crkve otvori „Predvorja pogana“, kako bi se integriralo one koji su u traženju, bio je pozitivan korak na putu sinodalnosti u duhu Drugoga vatikanskog koncila. Danas, međutim, moramo ići korak dalje. Nešto se dogodilo cijelom hramskom zdanju Crkve i to ne smijemo zanemariti.
Prije svog izbora na Petrovu stolicu, kardinal Bergoglio podsjetio je na riječi Svetoga pisma: Isus stoji na vratima i kuca. Ali danas, dodao je, Isus kuca iznutra. Želi van i mi ga moramo u tome slijediti. Moramo nadići naše sadašnje mentalne i institucionalne granice kako bismo prije svega išli ususret siromašnima, marginaliziranima, onima koji pate. Crkva mora biti poljska bolnica – ovu ideju pape Franje treba dalje razvijati. Poljska bolnica mora imati potporu Crkve koja zna dati stručnu dijagnozu (čitati znakove vremena); prevenciju (jačanje imunološkog sustava protiv zaraznih ideologija kao što su populizam, nacionalizam i fundamentalizam); dugotrajnu terapiju i ozdravljenje (uključujući proces pomirenja i zacjeljivanje rana nakon razdobljâ nasilja i nepravde).
Za tu vrlo osjetljivu zadaću Crkvi su žurno potrebni saveznici – na svom putu ne smije biti sama, to je zajednički put (syn hodos). Ne smijemo pristupati drugima s nadutošću i ohološću onoga koji posjeduje istinu. Istina je knjiga koju još nitko od nas nije pročitao. Mi nismo posjednici istine, nego smo ljubitelji istine i ljubitelji Jedinog koji može reći: Ja sam Istina.
Isus na Pilatovo pitanje nije odgovorio nekom teorijom, nekom ideologijom ili nekom definicijom istine, nego je dao svjedočanstvo za istinu koja nadilazi sve doktrine i ideologije; objavio je istinu koja se događa, koja je živa i osobna. Samo Isus može reći: Ja sam Istina. I istodobno kaže: Ja sam put i život.
Istina koja ne bi bila živa i ne bi bila put više bi bila nalik nekoj ideologiji, pukoj teoriji. Ortodoksija (pravovjerje) mora biti združena s ortopraksom – pravilnim djelovanjem.
Ne smijemo zaboraviti ni treću, dublju dimenziju življenja u istini. To je ortopatia, ispravna strast, želja, unutarnje iskustvo – duhovnost. Upravo nas prije svega po duhovnosti – duhovnom iskustvu pojedinih vjernika i cijele Crkve – Duh postupno uvodi u svu istinu. Te tri dimenzije trebaju jedna drugu.
Dok ortodoksija (ispravne ideje) može biti intelektualno privlačna, bez ortoprakse (ispravno djelovanje) je neučinkovita, a bez ortopatije (ispravno osjećanje) hladna je, neosjetljiva i površna.
Nova evangelizacija i sinodalna preobrazba Crkve i svijeta predstavljaju proces u kojem moramo naučiti klanjati se Bogu na nov i dublji način – u Duhu i Istini.
Ne treba nas plašiti to što neki oblici Crkve umiru: „ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12, 24).
Ne trebamo tražiti Živoga među mrtvima. U svakom razdoblju povijesti Crkve moramo se vježbati u umijeću duhovnog razlučivanja, raspoznavajući na stablu Crkve koje su grane žive, a koje pak suhe i mrtve.
Trijumfalizam, klanjanje mrtvom Bogu, mora biti zamijenjen poniznom kenotičkom ekleziologijom. Život Crkve sastoji se u sudjelovanju u paradoksu Uskrsa: trenutku sebedarja i samonadilaženja (autotranscendencije), preobrazbe smrti u uskrsnuće i novi život.
Očima vjere možemo vidjeti ne samo kontinuirani proces stvaranja (creatio continua). U povijesti – a prije svega u povijesti Crkve – također možemo vidjeti stalne procese utjelovljenja (incarnatio continua), patnje (passio continua) i uskrsnuća (ressurectio continua).
Uskrsno iskustvo prve Crkve sadrži iznenađenje da uskrsnuće nije uskrsnuće prošlosti, nego radikalna preobrazba. Imajmo na umu da je i očima onih koji su mu bili najbliži i najdraži bilo uskraćeno prepoznati uskrsloga Krista. Marija Magdalena ga je prepoznala po glasu, Toma po ranama, hodočasnici iz Emausa po lomljenju kruha.
I danas važan dio kršćanske egzistencije predstavlja pustolovina traženja Živoga Krista, koji nam se predstavlja u mnogim iznenađujućim, ponekad anonimnim oblicima. Dolazi kroz zatvorena vrata straha; osjećamo da nam nedostaje kad se zaključamo u strah. Dolazi nam kao glas koji govori našem srcu; ne primjećujemo ga ako dopustimo da nas zagluši buka ideologija i promidžbenih reklama. Pokazuje nam se u ranama našega svijeta; ignoriramo li te rane, nemamo pravo reći s apostolom Tomom: Gospodin moj i Bog moj! On nam se pokazuje kao stranac na putu za Emaus; ne možemo ga susresti ako nismo voljni lomiti kruh s drugima, pa i s nepoznatima.
Crkva kao „signum“, sakramentalni znak, simbol je onog „sveopćeg bratstva“ koje je eshatološki cilj povijesti Crkve, povijesti čovječanstva i cjelokupnog procesa stvaranja. Vjerujemo i ispovijedamo da je signum eficiens – učinkovito sredstvo tog procesa ujedinjenja. A da bi se to postiglo, potrebno je spojiti kontemplaciju i djelovanje (contemplatio i actio).
To zahtijeva „eshatološku strpljivost“ sa svetim nemirom srca (inquietas cordis), koji može prestati samo u Božjem zagrljaju na kraju vremena. Molitva, adoracija, slavljenje euharistije i „politička ljubav“ međusobno su spojivi elementi procesa pobožanstvenjenja, kristifikacije svijeta.
Politička diakonia stvara kulturu blizine i solidarnosti, empatije i gostoljubivosti, međusobnog poštivanja. Gradi mostove među pripadnicima različitih naroda, kultura i religija. Politička diakonia je istodobno čin služenja Bogu, dio one metanoje u kojoj ljudska i interpersonalna stvarnost bivaju preobrađeni, dajući joj božansko svojstvo i dubinu.
Crkva sudjeluje u preobrazbi svijeta ponajprije evangelizacijom, što je njezino glavno poslanje. Plodnost evangelizacije krije se u inkulturaciji, živom i dubokom ukorjenjivanju vjere u jednu živu kulturu, u način na koji ljudi misle i žive. Sjeme riječi mora biti zasađeno u dobro tlo na odgovarajućoj dubini. Evangelizacija bez inkulturacije je puka površna indoktrinacija.
Europsko kršćanstvo smatra se paradigmatskim primjerom inkulturacije: u europskoj kulturi kršćanstvo je postalo dominantna snaga. Postupno su se, međutim, pojavile mane i sjene te vrste evangelizacije. Od prosvjetiteljstva u Europi smo svjedočili stanovitoj „ekskulturaciji“ kršćanstva, sekularizacije kulture i društva. Proces sekularizacije nije prouzročio nestanak kršćanstva, kako su neki očekivali, nego njegovu preobrazbu. Neki elementi evanđeoske poruke koje je Crkva bila zanemarila za vrijeme svoje sprege s političkom moći ugrađeni su u sekularni humanizam. Drugi vatikanski koncil pokušao je okončati „kulturološke ratove“ između katolicizma i sekularnog moderniteta i dijalogom integrirati upravo te vrijednosti (primjerice, naglasak na slobodi savjesti) u službeno crkveno učenje.
Prva rečenica konstitucije Gaudium et spes zvuči kao bračni zavjet: Crkva je suvremenom čovjeku obećala ljubav, poštovanje i vjernost, solidarnost i prijemčivost za njegove radosti i nade, za njegove žalosti i tjeskobe.
Međutim, na tu je udvornost slabo uzvraćeno. Za „modernog čovjeka“ Crkva je bila prestara i neprivlačna mlada. Usto, blagonaklonost Crkve prema kulturi moderne došla je u vrijeme kad je moderna bila na izdisaju. Kulturna revolucija iz 1968. vjerojatno je predstavljala ujedno i vrhunac i svršetak razdoblja moderne. Godina 1969., godina u kojoj je čovjek kročio na Mjesec i kada je izumom mikroprocesora započelo internetsko doba, može se smatrati simboličnim početkom novog, postmodernog doba. To je doba posebno obilježeno paradoksom globalizacije: s jedne strane gotovo univerzalna povezanost, a s druge radikalna pluralnost.
Tamna strana globalizacije danas se pokazuje u svom punom svjetlu. Dovoljno se sjetiti globalnog širenja nasilja: od terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 2001. godine, preko državnog terorizma ruskog imperijalizma i današnjeg ruskog genocida u Ukrajini, pandemije zaraznih bolesti, uništavanja prirodnog okoliša, pa do rastakanja moralne klime kroz populizam, lažne vijesti (fake news), nacionalizam, politički radikalizam i vjerski fundamentalizam.
Teilhard de Chardin bio je jedan od prvih proroka globalizacije, koju je nazvao „planetarizacijom“, odražavajući njezino mjesto u kontekstu sveukupnog razvoja kozmosa. Teilhard je tvrdio da vrhunac procesa globalizacije neće proizići iz svojevrsnog automatizma razvoja i napretka, već iz svjesnog i slobodnog okretanja čovječanstva prema „jednoj sili koja ujedinjuje, a ne uništava“. On je tu snagu vidio u ljubavi kako je ona shvaćena u evanđelju. Ljubav je samoostvarenje kroz autotranscendenciju.
Mislim da se taj odlučujući trenutak zbiva upravo sada i da zaokret kršćanstva prema sinodalnosti, preobrazba Crkve u dinamičnu zajednicu hodočasnika može utjecati na sudbinu čitave ljudske obitelji. Sinodalna obnova može i treba biti poziv, poticaj i nadahnuće svima da zajedno koračamo, da zajedno rastemo i sazrijevamo.
Ima li europsko kršćanstvo danas hrabrosti i duhovne snage odvratiti prijetnju „sukoba civilizacija“, pretvarajući proces globalizacije u proces komunikacije (povezivanja), dijeljenja i uzajamnog obogaćivanja, u jedan „civitas ecumenica“, školu ljubavi i „univerzalnog bratstva“?
Kad je pandemija koronavirusa ispraznila i zatvorila crkve, pitao sam se je li taj „lockdown“ proročko upozorenje. Tako bi uskoro mogla izgledati Europa ako naše kršćanstvo ponovno ne oživi, ako ne shvatimo što danas „Duh govori Crkvama“.
Ako Crkva želi pridonijeti preobrazbi svijeta, ona se sama mora trajno preobražavati: ona mora biti „ecclesia semper reformanda“. Da bi reforma, promjena oblika, na primjer nekih institucionalnih struktura, urodila dobrim plodovima, mora joj prethoditi i pratiti je revitalizacija „krvotoka“ tijela Crkve, a to je duhovnost. Nije moguće fokusirati se samo na pojedine organe, a zanemariti brigu o onome što ih spaja i ulijeva im Duh i život.
Danas mnogi „ribari ljudi“ osjećaju nešto slično onom što su osjećali ribari iz Galileje na obalama Genezaretskog jezera kad su prvi put susreli Isusa: „Mučismo se cijelu noć i ništa ne ulovismo“. U mnogim europskim zemljama crkve, samostani i bogoslovije zjape prazni ili poluprazni.
Isus nam govori isto ono što je rekao i iscrpljenim ribarima: Pokušajte ponovno, izvezite na pučinu. Pokušati ponovo ne znači ponavljati stare greške. Potrebni su upornost i hrabrost da se napusti plićak i ode u duboke vode.
„Zašto se bojite, malovjerni?“, kaže Isus u svim olujama i krizama.
Vjera je hrabro putovanje u dubinu, putovanje preobrazbe (metanoia) Crkve i svijeta, zajedničko putovanje (syn-hodos) sinodalnosti.
Put je to od paralizirajućeg straha (paranoia) do metanoje i pronoje, dalekovidnosti, razboritosti, razlučivanja, otvorenosti budućnosti i prijemljivosti za Božje izazove u znakovima vremena.
Neka naš susret u Pragu bude hrabar i blagoslovljen korak na ovom dugom i zahtjevnom putu (fratellanza.net).