U vazmenom vremenu iz časopisa Zvona prenosimo – u dva dijela – promišljanja o Uskrsu češkog svećenika i teologa Tomáša Halíka, iz knjige „Noć ispovjednika: kršćanska vjera u doba neizvjesnosti“. Tekst je za Zvona prevela Bruna Velčić.
Opasnosti sekularnog i pobožnog optimizma
Unatoč jedinstvenosti pojedinačnih ljudskih priča, nakon godina prakse kao ispovjednik otkrio sam određene teme koje se ponavljaju. Kroz mnoštvo pojedinačnih ispovijesti, koje su zaštićene pečatom apsolutne diskrecije, ispovjednik dolazi u dodir s nečim što je općenitije i zajedničko svima, nečim što leži ispod površine pojedinačnih života i pripada svojevrsnom „skrivenom licu vremena“, njihovom „unutarnjem naštimavanju“.
Osobito kada pratite mlade ljude na njihovom duhovnom putovanju, imate pristup svojevrsnom seizmografu koji vam omogućuje da u određenoj mjeri izmjerite nadolazeće potrese i promjene u svijetu, ili Geigerovom brojaču koji prepoznaje razinu duhovne i moralne kontaminacije unutar društva u kojem živimo. Ponekad mi se čini — iako sam vrlo racionalno nastrojen i imam snažnu averziju prema pomodnom mutnom svijetu okultnih predosjećaja i spiritualističkog tapkanja po stolu — da događaji koji naknadno izbiju na površinu i potresu svijet, poput ratova, terorističkih napada, pa čak i prirodne katastrofe, imaju neku analogiju ili čak slutnju u unutarnjem svijetu ljudi i unaprijed su nagoviješteni promjenama u duhovnim životima mnogih pojedinaca i „raspoloženju vremena“.
U tom smislu, dakle, moje veliko “ispovjedno iskustvo“ utječe na moj pogled na suvremeno društvo. Stalno ga uspoređujem s onim što pišu moji profesionalni kolege: filozofi, sociolozi, psiholozi i teolozi, kao i povjesničari i novinari. U vrijeme kada se zlo na upečatljiv način globalizira, a naš ljudski intelekt nije u stanju dovoljno shvatiti te fenomene, a kamoli spriječiti ih, čini se da su male šanse za ponovno oživljavanje optimizma modernog doba. Naša je epoha definitivno post-optimistička.
Optimizam je, kako ga ja razumijem, uvjerenje da je „sve u redu“ i naivna sklonost vjerovanju da će nešto osigurati da će stvari biti sve bolje i bolje – da, i ako u ovom trenutku ne živimo u „najboljem od svih mogućih svjetova“, uskoro ćemo postići taj optimum. To spasiteljsko „nešto“ na što se oslanja optimizam može biti znanstveno-tehnološki napredak, moć ljudskog intelekta, revolucija, društveni inženjering, razne sheme koje smišljaju „inženjeri ljudskih duša“ ili pedagoški i društveni eksperimenti društvene reforme – to je sekularna verzija optimizma. Ali postoji i religiozna verzija optimizma, koja se sastoji od oslanjanja na posvećenog redatelja koji nas kao deus ex machina izvlači iz naših problema, jer, na kraju krajeva, imamo pouzdane alate (sve što trebamo je „vjerovati svom snagom“ i održavati „molitvene križarske ratove“) čime Ga možemo navesti da nepogrešivo udovolji našim zahtjevima.
I sekularni i „pobožni“ optimizam podjednako odbacujem, zbog njihove naivnosti i površnosti te zbog njihove neskrivene težnje da budućnost (a možda i Boga) uklope u naše ograničene vizije, planove i percepcije o tome što je dobro i pravo. Dok je kršćanska nada otvorenost i spremnost na traženje smisla u onome što dolazi, u pozadini ove karikature naslućujem uvrnutu pretpostavku da mi ipak uvijek unaprijed znamo što je za nas najbolje.
Mnogo je već napisano o naivnosti sekularnog optimizma (prosvjetiteljskoj vjeri u „napredak“ kao lijeka za sve) i o njegovu neuspjehu. Međutim, želio bih zauzeti stav i protiv „religioznog optimizma“ — jeftine vjere, iskorištavanja tjeskobe i sugestibilnosti ljudi za manipulatorsku „pogodbu s Bogom“ i pružanja pojednostavljenih „pobožnih“ odgovora na složena pitanja. Moje je duboko uvjerenje da naše krize ne smijemo tajiti. Ne smijemo ih micati niti im izmicati. I ne smijemo im dopustiti da nas prestraše. Tek kada prođemo kroz njih možemo biti „preoblikovani“ u stanje veće zrelosti i mudrosti.
Paradoks pobjede kroz apsurdni poraz
Kriza svijeta koji nas okružuje, uključujući i „krize religije“ (bilo da se pod tim podrazumijeva pad utjecaja i stabilnosti tradicionalnih religijskih institucija, sve manja uvjerljivost postojećih sustava religioznih tumačenja svijeta i vjere ili osobne krize u „duhovnom životu“) golemi su prozori mogućnosti koje nam je Bog otvorio. To su izazovi „da se izvezemo na pučinu“. Buđenje upravo takvog stava prema životu – ne izbjegavanje kriza, nego uzimanje svoga križa – smatram jednim od najvrjednijih doprinosa kršćanstva.
Kršćanstvo nije primarno „sustav dogmatskih tekstova“, već metoda, način, put. Put koji slijedi onoga koji nije izbjegao ni getsemanski mrak, ni Veliki petak, ni „silazak u pakao“ Velike subote.
Svaki se kršćanin naslušao mnoštva razmišljanja i propovijedi na temu uskrsnih događanja, no je li Uskrs doista postao ključ za razumijevanje našega života i današnjeg stanja Crkve? Za mnoge od nas „križ“ ima tendenciju evocirati čisto osobne probleme, kao što su bolest i starost. Bojim se da je ideja da mnogo toga u nama samima, unutar Crkve, unutar naše vjere i unutar naših uvjerenja mora „umrijeti“, biti razapeto, kako bi se napravilo mjesta za Uskrsloga, prilično strana mnogim kršćanima.
Kada ispovijedamo uskrsnu vjeru, u čijem je središtu paradoks pobjede kroz apsurdni poraz, zašto se toliko bojimo vlastitih poraza — uključujući i očigledne slabosti kršćanstva u današnjem svijetu? Ne govori li nam Bog kroz ove stvarnosti, slično kao što je govorio kroz događaje kojih se spominjemo čitajući pripovijest o Uskrsu? Da, oblik religije na koji smo navikli doista „odumire“. Povijest religije i povijest kršćanstva sastoje se od razdoblja krize i razdoblja obnove; jedina religija koja je uistinu mrtva je ona koja se ne mijenja, ona koja je ispala iz tog ritma života.
Nije slučajno da su kršćanski mislioci koje bismo mogli nazvati „teolozima paradoksa“ – poput svetog Pavla, Augustina, Pascala ili Kierkegaarda – svi živjeli u presudnim trenucima povijesti vjere, a kroz svoja su tumačenja bili sposobni ukazati na „znakove vremena“ i otvoriti nove prostore za život vjere: Pavao u trenutku kada se rano kršćanstvo rastalo od judaizma; Augustin usred turbulencija nakon pada Rima; Pascal u preokretima koji su iznjedrili moderni svijet: i Kierkegaard kada se ovaj svijet masovnog građanskog kršćanstva modernog doba konačno počeo raspadati.
U današnje vrijeme svjedočimo odumiranju jedne vrste religije (i kršćanstva) koja je nastala u vrijeme prosvjetiteljstva — dijelom pod njegovim utjecajem, a dijelom kao reakcija na njega. Odumire sa svojom epohom: „modernim dobom“. Kao i u mnogim drugim povijesnim trenucima, ovo se stanje vjere može tumačiti „optimistički“ ili „katastrofično“: „optimističko“ tumačenje nudi različita “tehnička rješenja” (povratak na predmodernu religiju ili jeftinu „modernizaciju religije“); katastrofična vizija govori (opet) o konačnoj smrti kršćanstva. Ja pak držim da našu sadašnju krizu trebamo tumačiti kao “uskršnji paradoks”. Otajstvo Uskrsa čini samu srž kršćanstva i upravo u njemu vidim metodu suočavanja s današnjim „problemima kršćanstva“, religije i svijeta u kojem živimo.
Na način analogan „dubinskoj psihologiji“ i „dubokoj ekologiji“, želim predložiti duboku teologiju – to jest onu vrstu teologije koja naglašava „skrivenost Boga“. Ali paradoks vjere nije samo tema teoloških spekulacija; može se i “živjeti” i postati ključ za razumijevanje duhovne situacije i izazova našeg vremena.
„Vazmeno otajstvo“ izvor je snage koja je povjerena ispovjednicima, moći „vezivanja i odrješivanja“ i liječenja rana nanesenih u svijetu zlom i krivnjom. Kad god koristim riječi odrješenja, one koje smatram najvažnijima su: „po smrti i uskrsnuću njegova Sina“. Bez ove „snage Uskrsa“, ispovijed (i cijeli sakrament pomirenja) doista ne bi bio ništa više od onoga kako ga zamišljaju ljudi izvana — prilika za „rasterećenje“, za micanje stvari koje nas pritišću, za ispuštanje pare i traženje savjeta — drugim riječima, nešto što bi lako mogla zamijeniti mudra žena ili kauč psihoanalitičara.
U stvarnosti je sakrament pomirenja nešto sasvim drugo, nešto mnogo dublje: ljekoviti plod uskrsnih događaja. Vijest o uskrsnuću označava trenutak kada evanđelja postaju „radosna vijest“ (euangelion), oslobađajuća poruka spasenja – uskrsnuće koje su čak i učenici u početku smatrali nevjerojatnim i nemogućim. Nije iznenađujuće; definitivno je „nemoguće“, barem u smislu da nešto takvo nadilazi mogućnosti ljudskog djelovanja ili ljudskog razumijevanja. To je radikalno drugačije od svega što smo mi ili bilo koje drugo ljudsko biće iskusili.
Isusovo uskrsnuće u biblijskom i teološkom smislu nije „oživljavanje mrtvaca“, povratak u prijašnje stanje, u ovaj svijet i u ovaj život koji ponovno završava smrću. Autori Novog zavjeta, a posebno najdublji od njih, Pavao, potrudili su se da ne pomiješamo ove stvari. Kristovo uskrsnuće nije još jedno čudo kao što su čuda poznata svakom čitatelju Biblije. Ovaj koncept (slika ili metafora, ako hoćete, jer svi pokušaji da se govori o Bogu oslanjaju se na slike i metafore) znači mnogo više.
Zato ova poruka – evanđelje o uskrsnuću – zahtijeva od nas mnogo radikalniji odgovor od pukog zauzimanja stava o tome što se dogodilo s Isusovim mrtvim tijelom. Prije svega, potrebno je učiniti nešto u vezi s vlastitim životom: i mi moramo doživjeti duboku promjenu, Pavlovim rječnikom „da bismo umrli zajedno s Kristom i živjeli zajedno s njime“. Vjera u uskrsnuće podrazumijeva hrabrost da se „uzme svoj križ“ i odlučnost da se „hodi u novosti života“. Tek kada događaj o kojemu uskrsna pripovijest govori preobrazi naše postojanje, postaje za nas “radosnom vijesti”, riječima koje su „pune života i snage“ (abc.net.au; zvona-ri.org; fratellanza.net).