Tonino Bello, trideset godina kasnije. Drugi i posljednji, lica koja valja otkriti i milovati

Biskupija Molfetta-Ruvo-Giovinazzo-Terlizzi prisjeća se svog biskupa koji je preminuo 20. travnja 1993. misom koju će u 19 sati u katedrali predvoditi kardinal Matteo Zuppi, predsjednik Talijanske biskupske konferencije, izvještava Vatican News.

Sukobi i svi ratovi, rekao je don Tonino Bello, „nalaze svoje korijene u zamagljivanju lica“. „A mi koji dijelimo Kruh jedinstva i mira“, dodao je papa Franjo prije pet godina na misi u luci Molfetta, nakon molitve na Toninovom grobu – „pozvani smo ljubiti svako lice, otirati svaku suzu, biti uvijek i posvuda graditelji mira“. U ovoj 2023. godini, kada se obilježava trideseta obljetnica smrti biskupa Tonina Bella, proglašenog časnim slugom Božjim u studenom 2021., njegova biskupija Molfetta, razmišlja o „ponovnom otkrivanju lica“. U četvrtak 20. travnja u 19 sati euharistijsko slavlje u katedrali u Molfetti predvodit će kardinal Matteo Maria Zuppi, nadbiskup Bologne i predsjednik Talijanske biskupske konferencije.

U spomen na ovog voljenog pastira, za vatikanske medije govori don Vito Bufi, ravnatelj pastoralnog ureda biskupije Molfetta, koju sada vodi biskup Domenico Cornacchia, koji je 2018., za 25. obljetnicu smrti don Tonina Bella, ugostio papu Franju. Don Vito je bio bogoslov u regionalnoj bogosloviji kada je 1982. don Tonino kao župnik Tricase stigao u Molfettu sa svojim Fiatom 500, dan nakon imenovanja, kako bi se susreo s Crkvom koja mu je bila povjerena. Biskup ga je 16. svibnja 1987. u katedrali zaredio za svećenika, a posljednjih mjeseci Toninova života, od 11. veljače do 20. travnja 1995., don Vito, koji je tada bio zadužen za pastoral mladih, s ostalim svećenicima odlazi u biskupov dom, gdje su pred bolesničkim krevetom slavili mise. S don Vitom je za Vatican News razgovarao Alessandro Di Bussolo.

Kakva su Vaša sjećanja na posljednje dane života don Tonina Bella? Kako je on doživio bolest i tako prerani kraj svog zemaljskog puta?

Sjećam se da je početkom siječnja biskup u dogovoru s obitelji odlučio otići u svoju kuću, jer se bolest pogoršavala. I tako je odlučeno da don Tonino ode u Alessano, u svoje rodno mjesto. Nakon nekoliko tjedana, sjećam se da je bio 11. veljače 1993., odlučio sam otići k njemu jer sam bio uvjeren da nedugo nakon toga više neću imati priliku razgovarati s njim, budući da se bolest pogoršavala. A tog je dana don Tonino donio odluku da zajedno sa svojom obitelji ponovno napusti svoj dom i vrati se u Molfettu. Sjećam se da je početkom siječnja biskup u dogovoru s obitelji odlučio otići u svoju kuću, jer se bolest pogoršavala. I tako je odlučeno da don Tonino ode u Alessano, u svoje rodno mjesto. Nakon nekoliko tjedana, sjećam se da je bio 11. veljače 1993., odlučio sam otići k njemu jer sam bio uvjeren da nedugo nakon toga više neću imati priliku razgovarati s njim, budući da se bolest pogoršavala. A tog je dana don Tonino donio odluku da zajedno sa svojom obitelji ponovno napusti svoj dom i vrati se u Molfettu. I kad sam otišao k njemu, bio je u krevetu, bio je vrlo sretan što me vidi i pitao je mene, mladog svećenika, je li ispravno donijeti tu odluku, jer mi je rekao, kao što je kasnije rekao svim ljudima u Molfetti, da je napravio ovaj izbor jer je odlučio umrijeti u biskupiji koja je bila njegova zaručnica. Od tog sam trenutka svaki dan odlazio k njemu u Molfettu, u episkopat. Ponekad smo zajedno slavili svetu misu, ponekad je on bio taj koji je tijekom homilije iznio neke misli za razmatranje, ali najčešće smo mi svećenici bili ti koji smo mu, predvodeći euharistiju, ponudili misao propovijedi, upravo zato što je imao malo snage. Više nije imao mogućnost predvoditi. Bio je u krevetu i predvodili smo euharistiju sa stolićem pokraj kreveta u njegovoj sobi. Tako do kraja. Najljepša stvar bila je upravo misa krizme, 8. travnja, prije smrti, smogao je tjelesne i duhovne snage reći biskupiji koju je služio, kako ju je jako volio i kako je sretan što će umrijeti za Crkvu koju je od početka volio.

A osobno sjećanje na godine naučavanja Vašeg prvog biskupa? Kako ste ga upoznali najprije kao bogoslov, a zatim kao mladi svećenik, zaređen po njegovim rukama?

Pohađao sam drugu godinu regionalne bogoslovije, dakle bila je 1982. i don Tonino je stigao u Molfettu. Već me je dirnuo prvi izbor koji je napravio kao biskup, a to je da ne čeka posjet svećenika, bogoslova ili laika u Tricaseu gdje je bio župnik, već nas je zamolio da ostanemo u Molfetti i on je bio taj koji je došao tog dana nakon sastanka sa svojim Fiatom 500 u Molfettu i susreo Crkvu koja mu je bila povjerena. Tako da je već to za mene, mladog bogoslova, bila važna i također neuobičajena gesta, koja mi je dala shvatiti da će ovaj biskup biti vrlo blizak ponajprije nama bogoslovima, svećenicima i cijeloj mjesnoj Crkvi. U godinama u kojima sam ja bio svećenik, a on biskup – on me zaredio u katedrali 16. svibnja 1987. – u tim sam godinama od njega imenovan ravnateljem biskupijskog Ureda za pastoral mladih i s njim smo organizirali mnoge inicijative za mlade ljude. Bio je vrlo blizak mladima, kako onima koji su pohađali župe, razne udruge, Katoličku akciju, skaute, ali i onima koji su bili daleko od vjere. Mlade koji nisu vjerovali privlačio je njegov govor i način djelovanja pa je katedrala u Molfetti često bila puna mladih vjernika i nevjernika. To je uspomena koju nosim u srcu, jer don Tonino je zaista bio blizak svima.

Po tome možemo reći da je bio čovjek u službi zajedništva s drugim vjerama, pa i s onima koji ne vjeruju. „Jer Crkva se – rekao je – ne smije postavljati kao apsolut“…

Svoje biskupsko iskustvo živio je također pružajući ruku onima koji nisu bili katoličke vjeroispovijesti. Sjećam se da su tih godina počeli dolasci u Apuliju imigranata koji su dolazili primjerice iz Maroka. I on je, posebno u gradu Ruvo, zamolio župu da postavi prostoriju u kojoj bi marokanski imigranti mogli stati i pomoliti se. No, također je zamolio sve župe biskupije da se izmjenjuju za pripremu objeda za te ne-europske državljane koji su odlučili živjeti u Ruvu kako bi, radeći sezonske poslove, zarađivali kruh. Ali i dolazak Albanaca u Bari i prihvat koja je dugo vladao u Molfetti, u regionalnoj bogosloviji, omogućili su don Toninu da ukrsti putove s drugim religijama, posebno s islamskom. A onda susret s ljudima mira, kada je odlučio otići u Sarajevo kako bi u Bosni, u bivšoj Jugoslaviji, tada ratom napaćenoj, donio poruku mira.

Zbog svega toga, zbog njegove pažnju prema posljednjima, definiran je kao svjedok „Crkve pregače“, Crkve koja služi čovjeku. Kako je dao ovo svjedočanstvo?

Najjednostavnije iskustvo, upravo ono obično koje je živio don Tonino, bilo je krenuti ulicama naše biskupije, od četiri grada naše biskupije, i ići ususret posljednjima. Siromašne, odnosno one koji su bili na rubu društva, nazivao je posljednjima. Tako je navečer napustio biskupijski dom, otišao na kolodvor susresti beskućnike koji su dolazili spavati u čekaonici. Najbolje iskustvo je ono kada smo od četiri grada tražili da osnuju Caritasove gradske centre. Kao i iskustvo, ono što sada možemo definirati kao perjanicu njegova episkopata, odnosno osnivanje Zajednice Casa (Comunità C.a.s.a) koju je želio osnovati kako bi okupila mlade i odrasle koji su se odlučili izvući iz tunela droge. Danas je lijepo iskustvo koje je doista prilika za susret s mnogim kršćanima, a također i s mnogim nevjernicima koji odlaze posjetiti tu zajednicu koja se nalazi u Calentanu, u ruralnom području Ruva, gdje je nekoliko mladih ljudi tamo na stazama oporavka.

Mnogi su u njegovom govoru o potrebi za „ekstrovertiranom Crkvom“, to jest, ne autoreferentnom, vidjeli referencu na „izlazeću Crkvu“ pape Franje, „Crkvu koja izlazi“. A kako Vi vidite te sličnosti?

Da, mislim da bi se don Tonino, da je još živ, jako dobro slagao s papom Franjom, jer ova definicija koju je papa Franjo dao cijeloj sveopćoj Crkvi, „Crkva koja izlazi“, bila je don Toninovo poslanje. To ići u potragu za drugim ljudima, drugim religijama, drugim ideologijama, ući u dijalog sa svima, muškarcima i ženama tog vremena, da se ne priča o Bogu, nego govori o vrednotama mira, pravde, zaštite stvorenoga. To su vrednote koje su tada karakterizirale njegovu predanost kao predsjednika Pax Christi-ja.

No u svemu tome bio je i čovjek molitve, veliki kontemplativac. U molitvi je, dakle, pronalazio izvor za svoje zauzimanja za čovjeka. A bio je i učinkovit komunikator…

U biskupijskom domu postoji mala kapela, kao u svim biskupijama. I češće ju je koristio za molitvu i pisanje, jer je kapelica bila jedino mjesto gdje je mogao otići da ne bude ometan. I gotovo uvijek je molio i pisao noću. To je nažalost oslabilo njegovo tijelo, ali je to bilo jedino vrijeme u kojem je mogao stati pred Euharistijom i mogao stati da napiše sve što nam je dao, bogatstvo svojih spisa, svojih pisama i svojih govora. I rekao je: „Pišem s četiri ruke, dvije su moje, dvije Gospodnje“. No, rekao je i da se to događalo noću, jer se inače danju ne bi mogao posvetiti susretima s ljudima.

Crkva ga je proglasila časnim s. B., čime je njegovo svjedočanstvo predočeno cijelom Božjem narodu. Što je ostalo od njegova svjedočanstva danas, u njegovoj Molfetti? A kako ste ovo svjedočanstvo odlučili oživjeti obljetnicom?

U međuvremenu valja zahvaliti Gospodinu, a i don Toninu, jer je on toliko toga napisao. Njegovi su spisi neprocjenjivo blago na kojima se temelji i cijeli proces beatifikacije. Koji je najprije pokrenut u biskupiji, zatim u rimskoj fazi i sada je konačno proglašen časnim Slugom Božjim. Sada se čeka čudo i stoga trideseta obljetnica njegove smrti postaje prilika da se novije generacije upoznaju s don Toninom, ali i da se pojačaju molitve kako bi se dogodilo čudo po njegovu zagovoru. Zbog toga smo započeli slavljeničku godinu, koja je svečano otvorena 8. prosinca 2022., a završit će 9. prosinca ove godine. U dogovoru s biskupom, godini smo dali naslov „Prema ponovnom otkrivanju lica“, podsjećajući na koncept koji je don Tonino volio često koristiti. Posudio ju je od filozofa, Levinasa, etiku lica, lica za susret, lica okrenutog drugome. Koji ima svoj korijen i temelj u licima triju osoba Presvetog Trojstva. Ovo trojstveno zajedništvo koje je pretočeno u lica ljudi koji susretom s drugim licima i drugim ljudima stvaraju zajedništvo, stvaraju komunikaciju i stvaraju poslanje. Održavali smo biskupijske simpozije uvijek s idejom lica: „Za ponovno otkrivanje lica Crkve“, služenja, mladih, također provodeći ono što nam je ove godine ustupila Talijanska biskupska konferencija za sinodski hod. A odmah nakon 20. travnja bit će natječaj a zatim će biti, kao već tri godine, dodjela nagrade Don Tonino Bello za najbolji pisani rad koji je predložen svim školama i uključuje ljude koji se žele angažirati oko nekih pitanja vrlo dragih don Toninu. Zatim će se u svibnju održati škola mira, s obzirom da je don Tonino bio „obrtnik mira“, kako voli reći papa Franjo. I tom prigodom bit će tri dana susreta s autoritativnim govornicima koji će nam omogućiti da promišljamo o važnosti mira u našem vremenu (vatican news; ika; fratellanza.net).

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom ovdje ili našu Fb stranicu klikom ovdje.