U Kirsehiru više redovničkih zajednica zajedničkim pastoralnim djelovanjem prate 170 iračkih izbjegličkih obitelji koje su izgubile sve, osjećaju se zatvorenicima i vjeruju u budućnost u Europi
Luciano Zanardini – Vatican Insider
U njihovim očima teror, a u njihovim riječima drama onih koji su doživjeli i još uvijek doživljavaju tragedije. Izbjeglice iz Iraka koje su utekle iz pakla rata i progona još nisu pronašle svoj mir. Osjećaju se taocima nacije. Rane njihove kalvarije koje traju godinama njeguju tri redovnice koje su jednostavno prijateljice tog naroda u izbjeglištvu.
Godine 2016. sestra Diba Kupeli iz reda Franjevačkih misionaki Utjelovljene Riječi, zajedno s dvjema Malim sestrama Charlesa de Foucaulda, započela je međukongregacijsko djelovanje u Uchisaru “kako bi osigurale nazočnost i potporu kršćanskim izbjeglicama. Došle smo u Kapadokiju kako bismo bile blizu našim braći i sestrama izgnanicima i istodobno gradile novi put”. Istovremeno dok su ostale vezane za vlastitu redovničku obitelj, živjele su pod istim krovom tri mjeseca. Tijekom tog vremena upoznale su mnoge obitelji (u Turskoj ima 40 000 iračkih kršćana). Uspješno iskustvo ponovljeno je i sljedeće godine. Izbor je pao na grad Kirsehir u kojem redovnice prate 170 obitelji koje pripadaju različitim kršćanskim ispovijestima (kaldejci, katolici, sirijski kršćani, pravoslavci…). Izbjeglice se “osjećaju napuštenima. Napustili su svoju zemlju, posao i dom kako bi spasili svoje živote. Turska ih je prihvatila, ali oni se osjećaju kao da su u zatvoru, raspoređeni u određena mjesta stanovanja iz kojih ne mogu izlaziti bez policijskog odobrenja”. Međutim, oni imaju jasne ideje o svojoj budućnosti: “Žive u očekivanju dobivanja vize za zemlje Zapada, ne razmišljaju o tome da se vrate u svoje uništene domove i ne razmišljaju o tome da ostanu ovdje: nezaposleni su ili slabo plaćeni i ne šalju djecu u školu kako bi izbjegli bilo kakvu asimilaciju ili religiozno poniženje”.
Teško je “prepričati dramu tolikih ljudi, stotine priča slušanih više srcem nego ušima, priče o progonima, odbacivanju i boli. Razmišljam, na primjer, o jednoj obitelji koja je u vlasništvu imala nekoliko trgovina u Iraku i, u jednoj noći, sve su izgubili i pobjegli: suprug, supruga i troje djece, od kojih je jedno invalidna osoba. Ovdje u Turskoj suprug je našao posao jednostavnog radnika za plaću s kojom se doslovno gladuje, te čeka vizu koja nikako ne stiže. Razmišljam o kriku dvoje roditelja za njihovim sinom, mladim svećenikom koji je ubijen dok je slavio Euharistiju”. Redovnice zatim, puštajući suze, govore: “Ne možemo razumjeti patnje koje su pretrpjeli i mi odgovaramo samo ljubeći ruke ljudi koji, unatoč svemu, nisu izgubili vjeru u Boga i ljudska bića”.
To su izbjeglice koje su na papiru dobile status međunarodne zaštite, ali čekaju, ponekad bez velikih iluzija, da budu smještene u drugu zemlju. “Neke obitelji su u Turskoj šest godina. Čekaju odlazak u Australiju, Kanadu, Sjedinjene Države ili Europu gdje su njihovi rođaci”. Zemlja u kojoj su rođeni još uvijek ne nudi odgovarajuća jamstva. “Ne žele se vratiti u zemlju s koje su brutalno iskorenjeni, također i zato što i danas imaju prevelik strah, boje se”. Do prosinca 2018. sestra Diba, turskog podrijetla, surađivala je s Malim Sestrama, sada s dvjema Combonianskim Misionarkama. “Ovdje smo za njih, za prognane izbjeglice, kako bismo bile Crkva bližnjih”. Svakodnevno posjećuju obitelji, podupiru ih “u nadi” i pomažu im u teškom trenutku budući da su vidjele da im “potpuno nedostaje praktična i duhovna podrška”. Služile su im nudeći nastavu na turskom, arapskom i engleskom jeziku, te u aktivnostima s mladima, uključujući ljetne kampove. “Nemamo mjesto gdje se možemo sastati, pa se okupljamo u kućama, dok se igre i laboratoriji za djecu obavljaju u dvorani koju moramo iznajmiti”. Oni nemaju crkvu u kojoj mogu zajedno moliti i ne mogu slaviti misu. “Često navrati svećenik ili biskup. Molitveni trenuci su dragocjeni. Pokušali smo “pročitati” njihovo iskustvo u svjetlu Božjeg naroda u izgnanstvu: Riječ Božja osvjetljava život i življeni život pomaže nam razumjeti Riječ”.
Prijevod: Fratellanza umana (26.06.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.