Prilog ministra vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke Heika Maasa za medije Herholz grupe povodom 50. godišnjice klečanja kancelara Willyja Brandta u bivšem Varšavskom getu 7. prosinca 1970. godine.
Heiko Maas
Dodirivanje trake vijenca. Dva, tri koraka unatrag, zastajanje. Onda iznenada, kancelar klekne, na beskrajne sekunde, spuštenog pogleda. Oko njega zavlada zadivljena tišina. Nijedan protokol to nije planirao. Klečeći Willy Brandt pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta – ta slika dira i danas, kao i prije pedeset godina. „Na rubu njemačke povijesti i pod teretom milijuna ubijenih, učinio sam ono što ljudi čine kada riječi izostanu”, napisao je kasnije Brandt.
Brandtovo klečanje bilo je priznanje njemačke krivnje – za zločine protiv čovječnosti tijekom holokausta i rata uništenja protiv Poljske. Kancelar se poklonio poljskoj patnji i hrabrosti Židova i Židovki koji su 1943. godine podigli ustanak u getu protiv njemačkih okupatora. Kod kuće su ga mnogi optuživali za pretjerivanje ili čak izdaju. Osobno, prognanik nije bio kriv. Kancelar je kleknuo, iako nije morao. Kleknuo je za one koji su morali – ali nisu htjeli kleknuti.
U Varšavi je Brandt 1970. potpisao Varšavski sporazum – s priznanjem granice na Odri i Nisi, što je bio prekretnica u njemačko-poljskim odnosima. Protiv Poljske su nacisti 1939. pokrenuli svoj rasno-ideološki rat uništenja. Brandtovo klečanje pred spomenikom Varšavskog geta stoga je bilo naklon svim poljskim žrtvama rata – kao i ustanku u Varšavi 1944. godine. Stoga je važno da je Bundestag nedavno odlučio da se poljskim i svim drugim istočnoeuropskim žrtvama rata uništenja ubuduće u Njemačkoj oda počast s dostojnim mjestima sjećanja.
Na kraju, Brandtovo klečanje simbolizira njegovu novu istočnu politiku. Bio je to pogled u budućnost, koji mu je 1971. donio Nobelovu nagradu za mir. U vanjskopolitičkoj revoluciji istočnih ugovora, Savezna Republika Njemačka priznala je DDR i teritorijalni status quo u Europi. Tako je Brandt predstavio istočnoj Europi i svijetu novu, miroljubivu Njemačku. I tako je Savezna Republika stekla najvrjednije dobro diplomacije – povjerenje. To povjerenje, zajedno s nepokolebljivom hrabrošću mnogih ljudi na ulicama, omogućilo je 1990. ponovno ujedinjenje.
Danas živimo u Europi čije je temelje postavio Willy Brandt. S Europskom unijom, demokracijom, blagostanjem, mirom. Na njegovom djelu gradimo novu europsku istočnu politiku. Za razliku od Brandta, danas više ne moramo zaobilaznim putem preko Moskve razgovarati s našim istočnim susjedima. Mnogi partneri u istočnoj i srednjoj Europi danas Rusiju vide vrlo kritično – i njemačka vanjska politika mora ozbiljno shvatiti strahove naših susjeda. Osim ponude dijaloga, stoga su važne jasne njemačke pozicije prema Moskvi, kako bi se zadržalo povjerenje u istočnoj Europi. Daljnje pomirenje s našim istočnim susjedima – posebno Poljskom – ostaje naša velika zadaća. Na to nas obvezuje naslijeđe Willyja Brandta. I pri tome nas trebaju voditi hrabrost i poniznost – kao što je Brandt pokazao prije pedeset godina pred spomenikom Varšavskog geta (eu2020.de; fratellanza.net).