Oči oborene, bez osmijeha. Pogrbljeni pod šatorima ili umotani u pokrivače koje su donirali volonteri, sramežljivo zahvaljuju na hrani i pokušavaju se ugrijati spaljivanjem starih plastičnih boca koje podižu gusti, smrdljivi dim u napuštenoj zgradi na periferiji Bihaća. Posvuda otpad, prljavština, šuga. Nema vode za oprati se, nema prozora ni vrata za zaštitu od hladnoće. U Bosni i Hercegovini temperature ovih dana dosežu i deset stupnjeva ispod nule. Oni su samo djeca. I sami putuju mjesecima, ponekad i godinama.
Maloljetni dječaci u dobi od 14 do 17 godina hodaju balkanskom rutom, u opasnom pokušaju ulaska u Europu kroz “game”, odnosno prelaskom hrvatske granice, kako bi došli do rodbine ili prijatelja. Papa Franjo podsjetio je na njih u Angelusu 7. veljače: «Osigurajmo da ovim krhkim i nezaštićenim stvorenjima ne nedostaje odgovarajuća skrb i povlašteni humanitarni kanali».
Mnogo ih je, iako ih je teško razlikovati jer se često prikriju među odraslima. Prema procjenama ima ih oko 350, od ukupno osam tisuća migranata koji žive u službenim ili neformalnim logorima u Bosni. No moglo bi ih biti i više. To su brojevi koji se mijenjaju iz dana u dan. Dolaze iz Afganistana, Sirije, Irana, Bangladeša, Pakistana, Iraka i suočavaju se s neljudskim izazovima i poteškoćama koje niti jedno dijete ne bi smjelo iskusiti u toj dobi. Nalaze se i u zloglasnom kampu Lipa, u Bosni i Hercegovini, gdje «službeno nema maloljetnika, ali u stvarnosti ih ima», povjerava nam p. Stanko Perica, Hrvat, generalni direktor Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) za Jugoistočnu Europu. P. Perica neumorno putuje između Hrvatske, Bosne, Srbije i Kosova. Ovih je dana u Bihaću u Bosni, gdje su prisutni s dvadesetak kulturoloških posrednika u dva kampa za migrante i obitelji te dijele pomoć mladićima u squatter naseljima, napuštenim zgradama. Svećenik sanja otvoriti ovdje jednu ili više kuća za maloljetne migrante bez pratnje, iako je u Bosni to puno teže nego u Srbiji. «Potrebna nam je stabilna financijska podrška koju trenutno nemamo – kaže – ali i politička volja». U tim područjima JRS ne prima sredstva od država i EU: «Uvijek tražimo privatne donatore, veleposlanstva, crkvene organizacije».
Danju se dječaci u Bihaću šetaju gradom s odraslima, noću se vraćaju u napuštene zgrade na spavanje. «Upoznao sam grupu šesnaestogodišnjaka u squatteru, bilo ih je četvero u jednoj sobi u bivšem domu umirovljenika, žive u vrlo lošim uvjetima», govori p. Perica. «To je potpuno otvorena zgrada, vrlo je hladno. Spavaju na starim madracima ili u malim šatorima». Dječaci su zahvalni na pomoći koju su dobili, ali ne razgovaraju puno. «Svjesni su situacije i znaju da je teško pronaći izlaz», dodaje isusovac. «Ne nedostaje jakni, vreća za spavanje i hrane. Nedostaje dostojanstvo i normalan dom, nemaju mogućnost tuširanja, presvlačenja, legalne zdravstvene zaštite».
Dječaci u bosanskom gradu ili na poljima u Sarajevu čekaju ponovni pokušaj da odu u “game” na proljeće, riskirajući nasilje, premlaćivanja i odbijanja od strane ne baš nježne lokalne policije. Šest posto oslanja se na trgovce ljudima. Što više platiš, dalje ideš. Oni koji više nemaju novca idu sami, pješice kroz šumu, kroz tisuću opasnosti. «Nažalost, rijetko uspijevaju proći – potvrđuje p. Perica – i vrate se s ozbiljnim ozljedama, govoreći o nasilju kojeg su pretrpjeli». U službenim logorima ima ljudi vraćenih deset ili dvadeset puta, koji tamo ostaju i dvije ili tri godine. Nemaju snage ni energije da pokušaju ponovno. Bosanski građani su, ogorčeni situacijom, sada ne baš prijateljski raspoloženi prema migrantima a ne gledaju blagonaklono ni na maloljetnike. Mnogi misle da lažu o stvarnim godinama. «Svi kažu da se zovu Mohammed Ali i da im je šesnaest godina», najčešći je klišej. Ozbiljan problem, u nedostatku dokumenata, zapravo je nedostatak sustava za prepoznavanje starosti – u Italiji se, na primjer, koriste rentgenski snimci zapešća – koji bi omogućili aktiviranje posebnih zaštitnih mjera i zaštitu za maloljetnike. «Tako se vlada i policija prema njima ne bi ponašale kao prema odraslima. Trebali bi dobiti posebnu njegu poput djece na Zapadu».
JRS djeluje i u Sarajevu, ali u Beogradu, u Srbiji, gdje imaju sklonište za petnaest maloljetnika bez pratnje, s ciljem legalne integracije u društvo. Otvorena prije dvije godine, kuća Pedro Arrupe, o njima brine 24 sata dnevno. Tu su socijalni radnici, psiholozi i kulturološki posrednici. Dječaci idu u školu, uče srpski jezik. «Najkorisnije i najvažnije je objasniti gdje su i uputiti ih», objašnjava p. Perica. «Obično ih rođaci i prijatelji u Europi pozovu da im se pridruže pa nastave pješačiti prema Bosni, zatim prema Hrvatskoj i Italiji. Umjesto toga, savjetujemo im da ostanu u Srbiji i pronađu pravni način za ponovno spajanje s članovima obitelji. Pokušavamo ih zaštititi na svaki način. Ali ponetko ode a da ništa ne kaže». No postoje i priče o uspjehu. Afganistanski dječak, umjetničke naravi, pohađa umjetničku školu. Neka se djeca zaljube, druga se sprijatelje u školi i odluče ostati. U Srbiji uspijevaju dobiti manje ili više besplatnu medicinsku njegu, čak i ako nije lako dobiti dozvolu boravka: morate dokazati da već dugi niz godina živite u zemlji. «Na početku nas dotaknu humanitarne krize, a zatim postajemo ravnodušni – komentira glavni direktor JRS za Jugoistočnu Europu – pa su Papini apeli od velike važnosti jer nas podsjećaju na stvarnost. Sramotno je da Europa djeluje suprotno vrednotama visoke kulture na kontinentu. Nažalost, EU samo podiže zidove. Mislim da mnogi europski građani nisu svjesni da se s puno poreznog novca na kraju financiraju takve stvari. Najgore je – zaključuje s gorčinom – što nema izlaza. Tu je samo osam tisuća ljudi, bilo bi dovoljno da ih se rasporedi po raznim europskim zemljama. Ti su ljudi došli na vrata EU. Ipak, ova vrata ne odražavaju našu kulturu prihvaćanja, naš način razmišljanja, ugošćavanja ljudi. Čini se da smo se vratili stoljećima unatrag, kad su se ljudi bojali jedni drugih, kad smo svi bili stranci i vodili ratove. Tužno je shvatiti da se to još uvijek događa u dvadeset prvom stoljeću» (osservatoreromano.va; fratellanza.net).