Ivo Andrić: U vodenici

Ivo Andrić

U vodenici

Još od svanuća nose se sunce i magla zimskog jutra. Nit sunce može da rastera magle, niti magla može da zaseni sunce. Tako se menja i osvetljenje u fra Petrovoj sobi, provetrenoj i mirnoj. Jedan prozor je malo podignut i od njega se oseća hladan mlaz kako polagano i stalno nadolazi i gubi se u sobnoj toplini.

Fra Petar je ležao, potpuno odeven, pribran i nepomičan, po nogama i do pasa pokriven velikom sivom kabanicom. To je ta “officirska” kabanica za koju su nekad neki revnosni fratri govorili da je protivna reguli i krojem i bojom, a za koju je fra Petar odgovarao: Hvala Bogu kad je sve ostalo u manastiru i u Provinciji po reguli, a Bog je velik i milostiv pa neće valjada zapeti za jednu kabanicu. – Sada, otkako je uzet i vezan za minderluk, ona mu je služila danju kao pokrivač. Njen crveni porub na pesevima i rukavima blestao je jutros na suncu, kao nov.

Dok smo tako bili u razgovoru, u sobu je ušao momak Marijan, rumen i dobroćudan dečak, sa velikim plavim očima i širokom licu, sa tragovima doručka u uglovima usana. Došao je da iznese sudove i uz put ispričao da je u velikom dvorištu graja i trka. Doveli, kaže, mlinara iz Graovika. Ušao đavo tamo u njega, pa stekće i lomi se, pljuje crkveni prag i kao prut drhti od misničkog blagoslova. A gvardijan kaže: nije, nego pijan. I kaže: da ga poliju vodom i dobro istabanaju, pa će proći.

To govoreći, momče pokupi brzo prazne sudove i istrča napolje da ne bi izgubilo ništa od onoga što se dole u dvorištu dešava i što je za njega tako strašno i toliko zanimljivo. – Zatvorio sam vrata koja je dečak u hitnji ostavio samo pritvorena i okrenuo sam se u sobu.

Fra Petar je ležao na svom uzdignutom ležaju, sa glavom i gornjim delom tela visoko podignutim. Donju polovinu tela pokrivala je sura kabanica sa crvenim gajtanima i padala u širokim naborima po zemlji. Na belom jastuku bio je oko fra Petrove glave savijen venas prosede kose. U licu, koje je belo kao kod ljudi koji dugo leže i boluju, odudarale su žive smeđe oči, guste obrve i jaki brkovi.

Sa lakim osmejkom, fra Petar je govorio kao za sebe.

– E, ne može narod zamisliti mlin bez đavola ni mlinara bez grijeha. Ono je, kažu, bio jednom neki mlinar mimo ostale i tvrdo odlučio da ne gubi duše i da ne krade od ujma i ne vara na dari. I da bi se što bolje sjećao Boga i duše, objesio u mlinu jedno raspelo. Pa, ha mu ruka pođe dublje u tuđi arar, ili kantar pritegne na njegovu stranu, on pogleda u razapetog Isuskrsta i vrati odmah onu pregršt brašna natrag. Tako danas, tako sutra, moj ti mlinar sve siromašniji i siromašniji. Djeca gola, kuća prazna, i još navalili i vjerovnici. Kad je vidio da će pasti sasvim na tanke grane sa svoga poštenja, a mlinar ti ode u vodenicu, okrene se raspelu i kaže: “Oprosti mi, lijepi moj Isuse, ali ovako dalje ne može. U ovoj vodenici nema mjesta za nas obojicu; jedan od nas dvojice mora napolje.” I tako mlinar izbaci raspelo i počne od toga dana da prikraćuje svijet na ujmu i da stipka od meljavine, kao što čine i sve ostale njegove esnaflije. I otada, kažu, nema izuzetka među mlinarima.

Smejao sam se glasno i dugo, a fra Petar je, sa lakim osmejkom, gledao preda se kao da misli na nešto posve drugo i daleko.

Brzo su nestali tragovi osmejka oko njegovih očiju. Gledao je pravo u svetlost koja je sada plavila kroz prozor i od koje su njegove oči postajale jasne, a zenice u njima tanke i oštre. Ne trepćući, nekim dubljim glasom fra Petar je govorio polagano.

– Šala, maskara! Ne znam šta govori iz ovog mlinara, đavo li je rakija li je, ali se sjećam da sam davno, kad se ovaj mlinar nije bio još ni rodio, čuo đavola u mlinu kod Graovika. Ima otada… Eto toliko ima: bio sam manji od ovog našeg Marijana i služio kod fra Filipa, učio knjigu i čuvao krave.

Nema više takvih fratara kao što je bio pokojni fra Filip. To je bio nesmira čovjek. Tijesan mu je bio Dolac. Ja i danas ne znam kad je taj spavao. Jazuk što mu Bog nije dao pašaluk mjesto župe. Razgrađivao je plot, pregrađivao kapelu, krpio, kradom od Turaka, krov na crkvi, prekopavao baštu koju su juče uskopali. Timario je konja da pokaže kako se radi a kako se ne radi, šamarao momka, mjerio bir, dovikivao babu iz mutvaka, huktao, perjao, frktao, vikao. Nikom nije dao dekike s mirom da sjedi. I kad bi mrak pao i više se ništa nije moglo napolju raditi, sakupio bi nas u kuću da češljamo vunu ili da trijebimo grah.

Kao da ga sada gledam. Bez habita, u pamukliji i plavim čohali čakširama, težak, crven u licu, sa kapicom zaturenom na potiljak, sjedio bi na tronošcu i češljajući i sam bunu ispitivao nas nauk ili tjerao da pjevamo Credo. Jedva smo gledali od umora i sna, pobadali smo nosomu vunu i pogrešno grgutali melodiju. Ali fra Filip nas je dizao vukući nas dušmanski za uši, da su nam suze frcale, i krupnim hrapavim glasom popravljajući pjevao:

– … et venturus, veeenturus est judicare vivos et mortus, mooortuoos.

A kod svakog ponovljenog slova povukao bi jače za uho. Ne znam kako nam svima nisu uši izrasle više glave. Pa bi nam onda davao dobru i obilnu večeru, šalio se s nama, pa bi nas onda opet brzo-brzo tjerao da peremo noge, molimo Boga, i idemo spavati.

A prije zore, sa prvim orozima, on je već vikao, namještao, orginjao i sve živo po kući budio i tjerao na posao. Odsvud je, čini mi se, dopirao njegov težak i promukao glas:

– Ustaj, besposlenjače! Protari te krmelje, nehljeboviću! O, muko Isuskrstova, lijena svijeta!

Jedino je misu govorio lijepo i sabrano. Ali odmah poslije toga počinjala je huka i angarija. Taj isti fra Filip je govorio da ne valja onaj domaćin kome bar polovina kućne čeljadi ne želi smrt. Nego, ja se zapričao. I uvijek se zapričam kad se sjetim pokojnog fra Filipa, Bog mu dao pokoj vječni!

Tu fra Petar priđe na svoju priču o đavolu koji mu se nekad prikazao u vodenici ispod Graovika.

Čuvaju fra Filipove krave po strništima, dete se jednog dana sklonilo u hladovinu kod te vodenice. Uza samu vodenicu rastao je orah i grane su mu išle pod krov i plele se sa gredama. Mali se popeo na orah i izgubio u granama, među gustim lišćem i još nezrelim orasima. I kako deca brzo zaboravljaju ozbiljne stvari i poslove a lako se predaju igri i dokolici, dečak je sa oraha prešao na gredu pod krovom. Otud je, između razmaknutih starih dasaka, pogledao u mlin. Kroz tu pukotinu video je samo sredinu vodenice, onaj prostor među kosevima, sa punim i praznim vrećama od kostreti.

Bila je suša i radio je samo jedan žrvanj, na pola vode. Čuo je kako mlinar nešto struže i kucka oko naćava, ali ga kroz uzak otvor nije mogao videti. Odjednom ču kako se naglo otvoriše vrata na vodenici. Pade sjaj po vrećama i daskama i čim se vrata zatvoriše, opet se ugasi. Ukrstiše se dva glasa. Ženski, oštar i uzbuđen, i muški, težak i zabrinut, ali oba šapatom i nerazumljiva.

Dečak prisloni jače lice uz daske, zaboravljajući od čudnog ljubopitstva i na krave i na sebe i na neobično mesto na kom se nalazi. Šapat je postajao jači, ali se još jendako mešao sa tutnjem vodenice i bio nerazumljiv. Malo pomalo, počeše da rastu njihovi glasovi i da se odvajaju od huke i badnja, podrhtavanja kosa i ceketanja ceketala. Odjednom se izvi ženski glas, oštro i jasno:

– E, lijepo, kad je tako, ti radi šta hoćeš, ali ja ovako dalje ne mogu, da se s tobom viđam a da njega trpim kraj sebe. Ne mogu!
– Slušaj, prekide je čovek.
– Neću da slušam – vikala je žena.
– Čekaj – govorio je muški glas prigušeno – ama čekaj da ti kažem…
– Ne čekam ja više, nego ubij ga, kao što smo dogovorili, pa me vodi kud hoćeš i čini sa mnom šta znaš.
– Ama, stani…
– Ubij ga! Ako si pri prijašnjoj riječi, pa da bježimo preko svijeta.
– Stani! Znaš li ti da ima zaptija u svijetu i da se za krv ide u Vidin il na vješala i da…
– Ne znam ništa. Ubij ga! – ciktala je žena jasnim glasom.

Mlinar je tada govorio nešto tiho i nerazumljivo, po svoj prilici sasvim prislonjen uz ženu. Odmah zatim čulo se otimanje, šuštanje dimija:
– Ne! Ubij ga, pa…

Tu se ponesoše preko vodenice, u prepirci i otimanju, s kraja na kraj. U drugom uglu gubili su se njihovi glasovi i postajali opet nerazumljivi, mjesajući se sa muklim piskanjem mlinskog kamena.

Tek tada se trgnuo dečak i, kao razbuđen, jedva odvojio od vrelih dasaka po kojima je bio polegao. Uhvati ga strah. Oseti kako mu naglo bije srce. Spusti se brzo i oprezno niz orah i poče da bezi uza stranu.

Pod grlom mu je tukla krv, a u ušima odjekivala lupa vodenice pomešana sa ženinim glasom koji je nerazumljivo ponavaljao “ubij ga” pa “ubij ga”. Ništa nije razumeo od onoga što je maločas slušao, niti je za njegove godine moglo biti jasno što može da se plete između žene i čoveka u ovakvim razgovorima. Osećao je samo da treba da trči što brže i što dalje. Bežao je tako od samog nerazumljivog straha koji ga je pratio u stopu kao i tutnjava njegovog rođenog razigranog srca.

Tu je fra Petar prekinuo pričanje i zastao za trenutak. A zatim mu se glas prelomi, podiže i postade jasniji. Videlo se da će, kao obično, naglo i brzo završiti pričanje.

– Nego, dok sam ja vrat lomio po mlinu i orahu, upade mi jedna krava u tuđi bostan. E, te večeri me je zbog toga fra Filip išibao dugačkim cibukom od udikovine na dva dana nisam mogao sjesti kako treba. U toj muci sam zaboravio i nerazumljivi razgovor iz milna. Šta dijete neće zaboraviti? Ali sam dugo zazirao od vodenice i klonio se toga kraja. Mlad sam bio i lud, i nisam znao ono što ću tek docnije, prolazeći svijetom i po narodu, razabrati: da taj đavo melje, šuška i šapuće po cijelom svijetu, svukud pomalo, a ne samo u mlinu ispod Graovika (fratellanza.net).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.