Polina Yukhymovych dolazi iz Ukrajine. Ova 20-godišnjakinja posljednju godinu dana živi u Ratingenu blizu Düsseldorfa. Tamo je također i ministrantica, što joj je novo iskustvo. U njezinoj katoličkoj crkvenoj zajednici u Kijevu ministriranje za djevojke nije bilo moguće.
Madeleine Spendier
Polina Yukhymovych sjedi na klupi ispred neoromaničke crkve Sv. Ane. Njezina odjeća je šarena i živopisna. Ova 20-godišnjakinja dolazi iz Ukrajine i živi u Ratingenu godinu dana. Polina je zadnjih nekoliko mjeseci također ministrantica u katoličkoj crkvenoj zajednici Sv. Ana Lintorf. Jednom je prije misnog slavlja jedan član zajednice pitao bi li ona mogla ministrirati. Ona je pristala, a od tada služi na oltaru. Danas također želi sudjelovati na večernjem misnom slavlju.
U njezinoj domaćoj crkvenoj zajednici u Worselu, koji je naselje u Irpinu, blizu ukrajinskog glavnog grada Kijeva, ministriranje za djevojke nije bilo dopušteno. “Samo dječaci to rade u našoj crkvi”, kaže ona. Njezin župnik je jednom rekao da to nije za djevojke. Nedavno mu je rekla da je sada u Njemačkoj ministrantica. “Samo nastavi”, rekao joj je. Polina kaže da je to dobro i smije se.
Prošle su godine u travnju ona i njena majka pobjegle iz Ukrajine od rata. Prvo su nekoliko dana boravile kod starije žene u Poljskoj, prisjeća se 20-godišnjakinja. Zatim je njezina majka dobila poziv od prijateljice. “Ona već dugo živi u Njemačkoj i pozvala nas je k sebi”, sjeća se Polina. Od tada su majka i kći u Ratingenu. “Imamo sreće”, kaže Polina. Njezin otac i stariji brat još uvijek su u Ukrajini. Ne smiju napustiti zemlju. Samo muškarcima starijima od 65 godina, s više od tri djece ili onima koji moraju brinuti o nekome, dopuštena je izlazna viza, kaže Polina. Mlada žena svakodnevno razgovara sa svojom obitelji u Ukrajini. Danas je već razgovarala s ocem: “Dobro je.” Zvone crkvena zvona. Mlada Ukrajinka gleda u svoj mobitel koji nosi oko vrata s narandžastom vrpcom. “Još imamo vremena”, kaže ona.
Govori o tome kako je njezina obitelj rimokatolička te da u Kijevu postoje tri rimokatoličke crkvene zajednice, kao i grkokatoličke zajednice koje koriste bizantski obred. No obje vrste katoličkih Crkava u Ukrajini slušaju papu Franju. Polina nikada nije upoznala papu Franju, no gleda prema crkvi ispred sebe.
Otkad je s majkom došla iz Ukrajine, ta je crkva postala Polinino utočište. Aktivno se uključuje u rad sa mladima, pomaže na crkvenim slavljima te pomaže ukrajinskoj djeci u školi. Sve volonterski. Jednog dana želi zarađivati svoj novac. “To će biti moguće tek kada završim tečaj jezika”, naglašava Polina. “Želim dobro govoriti njemački jezik.” Njezini materinski jezici su ukrajinski i ruski. Polina studira gastronomiju u Ukrajini već dvije godine, online. Svaki dan sjedi satima ispred računala, sudjeluje u različitim tečajevima i uči za ispite. Sanja o tome da jednog dana vodi vlastiti restoran ili postane slastičarka. Ranije u Worselu je često pekla kolače i pozivala prijateljice u svoj dom. Taj dom više ne postoji: “Rat je strašan”, kaže Polina.
“Doma je jako puno uništeno”
Danas se ona s tim može bolje nositi kada joj prijateljice i rodbina pošalju slike iz rata. Njezin rodni grad nalazi se vrlo blizu Buče. Ovaj je grad postao poznat na početku rata u Ukrajini zbog okrutnosti ruskih vojnika prema ljudima koji tamo žive. “Doma je jako puno uništeno”, kaže ona. Danas u Worselu živi samo nekoliko stanovnika. Polina se svaki dan nada da će rat prestati. Do tada će ostati u Ratingenu i studirati. Ona gleda na mobitel, ustaje i otvara mala drvena vrata uz bočni ulaz crkve, koja voda ravno u sakristiju za ministrante. Tamo 20-godišnjakinja uzima crvenu halju iz ormara, oblači je i stavlja bijelu roketu preko nje. Staje ispred ogledala i kaže: “Gotovo”. Sakristan Josef Bützer kucne na vrata i upita: “Sve u redu?” Polina ga slijedi prema svetištu, pokloni se pred tabernakulom i ode u susjednu sakristiju. Tamo već čekaju župnik i lektor. Počinje misa.
Polina se stavlja u oltarni prostor pokraj sakristana, koji također nosi haljinu. Zajedno obavljaju službu na oltaru. Nose svijećnjake do ambona, uzimaju kanice s vodom i vinom te kleknu ispred oltara. Za pretvorbu, oboje zvone oltarskim zvonima. Zvono kojim zvoni Polina zvuči blago, nježno. Ona kasnije objašnjava da joj se posebno sviđa zvuk zvonjenja oltarskih zvona tijekom euharistijske molitve. Ovdje u crkvi osjeća se dobro. “Mami i meni Crkva daje puno snage”, kaže. I dodaje: “Bog je naš otac, od njega dobivamo snagu da nastavimo dalje.” U misi uvijek moli Očenaš na ukrajinskom, otkriva. To joj je lakše na materinjem jeziku. Nakon mise moli Očenaš jednom glasno i pritom preklapa ruke.
Nakon toga pomaže sakristanu u pospremanju. Skuplja pjesmarice, uzima dvije prazne kanice i vraća kalež u sakristiju. Sakristan je hvali. Brzo je naučila sve službe. U nedjelju dolazi još više ministranata, a subotom navečer najčešće je sama, objašnjava. Sakristan joj pokazuje trezor u kojem se čuvaju pozlaćeni kaleži. Polina sve gleda. I veliku sliku iznad stola u sakristiji. Prikazuje svetu Anu, Isusovu baku, Mariju i dijete Isusa. “Nažalost, više nemam baku”, kaže i vraća se u sakristiju za ministrante. Skida talar i roketu. Polina se penje na svoj bicikl ispred crkve. Do sada nije vidjela mnogo Njemačke. Možda bi mogla otići na Svjetski dan mladih u Lisabonu, razmišlja naglas. Tamo bi konačno mogla susresti i Papu. Odlazi biciklom, a njezin remen za mobitel leprša na vjetru (katholisch.de; fratellanza.net).