Papa Franjo je nedavno prvi put imenovao četiri žene u Opće tajništvo Biskupske sinode. To je bio povod za razgovor s dr. Marinellom Perroni, teologinjom, profesoricom, osnivačicom i prvom predsjednicom Koordinacije katoličkih teologinja, koja djeluje u Italiji.
Profesorica Perroni rođena je u Rimu 1947. U glavnom gradu Italije je i doktorirala teologiju na Papinskom sveučilištu Svetoga Anzelma gdje danas i radi kao profesorica Novoga zavjeta na filozofsko-teološkom fakultetu. Jedna je od osnivačica Koordinacije katoličkih teologinja te njezina prva predsjednica od 2003. do 2014. Objavila je veliki broj znanstvenih članaka od kojih mnogi promiču prava i položaj žena. Intervju s dr. Perroni imao je novinar Dražen Kustura s portala Nedjelja, a u razgovoru kojeg prenosimo u cijelosti, ona je iznijela mišljenje o pravima i ulozi žene u društvu i Crkvi, o reformama koje je započeo papa Franjo, o važnosti i utjecaju feminizma, o budućnosti žena u Crkvi…
Poštovana profesorice Perroni, uvijek aktualne teme su uloga i prava žena u Crkvi, ali i društvu. Prema Vašem mišljenju, koji su najveći izazovi za žene u ovome trenutku u obama spomenutim područjima?
To je istina, to je bezvremenska tema i upravo je to ono što nas mora navesti na razmišljanje. Dugoročni povijesni procesi zahtijevaju produljeno vrijeme, nema sumnje. I ne možemo misliti da se epohalna transformacija započeta feminizmom može dogoditi za nekoliko desetljeća. Suočavamo se s obratom sličnim onomu što se u području fizičkih znanosti nazivalo „kopernikanskim obratom“. Feminizam – u stvarnosti bi bilo bolje reći različite vrste feminizma – izraz je prave revolucije u području humanističkih znanosti. Duboko se mijenjaju antropologija, sociologija, psihologija te u konačnici sve ostale znanosti na kojima se temelje različite sfere ljudskoga života kao politika, ekonomija, medicina… Moramo prihvatiti da je potrebno mnogo vremena upravo zato što se ne radi o prolaznom načinu. Istina je, međutim, da se već vrlo često kroz stoljeća čuje glas žena, pokušaji prevladavanja patrijarhalnog režima. Ali onda su obnova i normalizacija uvijek pobijedile. I tako je povijest žena imala bremenitu prošlost. Upravo je to danas izazov ne ostati po strani, ne dopustiti korak unatrag na putu jednakih prava, ravnopravnosti spolova te poštovanja subjektiviteta žena sa svime što on podrazumijeva.
Koje su primarne uloge koje bi žene trebale preuzeti, kako u Crkvi, tako i društvu?
Jedan veliki suvremeni teolog kada sam mu postavila pitanje o đakonatu žena, odgovorio mi je: ne postoji đakonat žena, đakonat je jedan, ali postoje muškarci i žene koji ga ostvaruju. Otkrila sam identičan takav pristup ovih dana na Svjetskom nogometnom prvenstvu za žene. Netko je s pravom ponovio da ne postoji ženski nogomet, nego samo nogomet koji igraju muške i ženske nacionalne momčadi. Možda bismo o tome trebali više razmišljati!
Opće mišljenje je da su žene, ali i laici općenito, slabo zastupljene na vodećim pozicijama u Crkvi. Kako uključiti više žena u život Crkve i koji bi trebao biti njihov doprinos?
Naravno da je problematika glede punog sudjelovanja žena u životu Crkve iznutra upisana u jednu širu problematiku, a to je laikat. Binarna razlika između klera i laika trebala bi se radikalno preispitati, i to će se konačno dogoditi kada Katolička Crkva bude imala viziju sustavna promišljanja svoje cjelokupne ministerijalne strukture. Razumijem da se takva reforma ne može promicati previše frontalno. Kao što Instrumentum laboris za sljedeću Sinodu o Amazoniji pokazuje, problemi dolaze do izražaja u životu lokalnih Crkava i moraju se rješavati unutar njega. Što se tiče naših Crkava u Europi, vjerujem da mnoge žene pridonose životu crkvenih zajednica na mnogo načina i u mnogim područjima, od teološkog do pastoralnog. Svatko tko vjeruje da je to samo nužna zamjena za nedostatak klera koji je postao endemičan, radikalno griješi. Riječ je o reformi koja od Drugog vatikanskog koncila nadalje dobiva sve veću pozornost. Uz dužno poštovanje prema onima koji su učinili sve da blokiraju odluke Sabora, priča se nastavlja.
Nedavno je papa Franjo imenovao prve četiri žene u Opće tajništvo Biskupske sinode. Je li ovo pokazatelj da se situacija mijenja s obzirom na ulogu žena u upravljačkim strukturama Crkve? Koliko su važna ova imenovanja?
Definitivno. To je politika malih koraka, čvrstih i odlučnih, kojima Franjo nastoji ažurirati odluke koje je Sabor naznačio kao glavni put za Crkvu da može odgovoriti na izazov vremena. U stvarnosti ne znam koliko danas žena zauzima odlučujuće položaje u Crkvi. Svakako je to mali broj, tako da još nije pitanje o pozicijama odlučivanja.
S papom Franjom započele su i brojne reforme. Očekuje se uskoro i završetak reforme Vatikanske kurije. Mogu li se ove promjene odraziti i na položaj žene, ali i laika u Crkvi?
Iskreno, ne znam, iako se nadam. Srce problema leži u onomu što Franjo stalno vidi kao dramu Crkve našega vremena, a to je klerikalizam: kako de-klerikalizirati radikalno, snažno i uvjetno klerikalno ustrojstvo? Kao i obično, Papa poziva na unutarnju preobrazbu pojedinaca: hoće li biti u mogućnosti napraviti pretvorbu struktura? Budućnost će nam kazati.
Opadanje zanimanja za duhovna zvanja, osobito na Zapadu, postalo je opća pojava. To je primjetno posebno među ženskim redovima posvećena života. Prema Vašem mišljenju, kakav je to znak i je li i tu potrebna reforma?
Analiza psihosocijalnih uzroka ove pojave napravljena je i potpuno je razumljiva počevši od velike revolucije ideja i običaja koja je obilježila 20. stoljeće. S tugom, ali mora se priznati da toliki oblici ženskog redovničkog života koji su cvali u 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća nemaju budućnosti. No, moramo se i zapitati: zašto Crkva ne uzima u obzir dovoljno sve one žene koje su krštenjem posvećene da se osjećaju u potpunosti ostvarenima i potpuno pozvanima služiti crkvenim zajednicama? Bile same ili u braku, ne pokazuju li da krštenje ima svoju puninu, koje mora biti prepoznato i kao svjedočanstvo?
Od 1960-ih godina i pojave feminizma situacija kada je riječ o pravu i ulozi žena, u mnogome se promijenila. Koje su pozitivne, a koje negativne posljedice feminističkog pokreta, ali i feminističke teologije?
Trebalo bi dugo vremena za odgovor na ovo pitanje. Ograničit ću se na jedno razmatranje. Feminizam je, kao i svi povijesni pokreti, ambivalentan. Ne može biti drugačije od ovoga: čak i u Crkvi proglašavamo ambivalentnost kada ju nazivamo casta meretrix! Želim reći da je velika važnost različitih feminizama bila i jest ogromna te zahtijeva strpljivo razlučivanje, traži da bude sposobna presresti ono što djeluje duboko i što ostaje na površini, nameće kritičku inteligenciju i dijaloške sposobnosti. Nažalost, barem što se tiče njezinih službenih izjava, Crkva je pokazala da nije u stanju dijalogizirati s feministicama. Radije je gubila generacije žena, nego razgovarala s njima. I izgubili smo vrijeme, energiju, ideje, prilike. Feministička teologija je prilika koja odgovara na poteškoće promišljanja teologije iz sada nedvosmislenih dokaza da rodna razlika također predstavlja kriterij teološkog razumijevanja i vrjednovanja.
Vi ste teologinja, profesorica, osnivačica i prva predsjednica Koordinacije katoličkih teologinja te promičete prava žena u Crkvi i društvu. Kakva je pozicija žena danas u Crkvi u odnosu na prije nekih 30-40 godina?
Nažalost mnogo, previše žena je odabralo odlazak iz Crkve, a one koje su ostale, nisu uvijek u mogućnosti staviti svoje talente u službu zajednica. Također treba reći da je za one koje se umjesto toga tvrdoglavo ne žele osjećati isključenima, već naprotiv nastoje biti „živo kamenje“, razina frustracije često vrlo visoka. Klerički mentalitet, klerička organizacija, klerikalni stav može u najboljem slučaju prijeći u oblike paternalizma prema kojima su žene do sada razvile neku vrstu preosjetljivosti. Potrebni su strpljenje i upornost znajući da određene promjene nisu iznenadne. I, možda, cijene koje će biti plaćene i dalje će biti visoke.
Kako komentirate pojavu da se mnoge žene laikinje koje djeluju u crkvenim institucijama ne odvažuju stupiti u brak i imati djecu?
Ne znam točno zbog čega dolazi do ovoga fenomena u različitim zemljama. U 70-im godinama prošloga stoljeća poznavala sam neke uposlenice koje su radile u Vatikanu od kojih se zahtijevalo da se odreknu braka i majčinstva. Da nije tragično, bilo bi komično: upravo Crkva, koja celibat smatra pozivom, onda ga nameće u ime radnog mjesta, a majčinstvo i dalje smatra sudbinom žena, i tako onda dolazi do sličnih oblika licemjerja i nasilja.
Za kraj ovoga razgovora, prema Vašem mišljenju, što možemo očekivati u budućnosti s obzirom na položaj žena u Crkvi? Kakvu će ulogu žene imati u budućnosti Crkve?
Želim zaključiti razgovor jednim promatranjem. Uloga žena u Crkvi nije problem, posljedica, već je to simptom – a ne jedini – apsolutne nužnosti da Crkva provede epohalnu tranziciju. Drugi vatikanski sabor je samo privukao, i još uvijek ima toliko neizvjesnosti, osnovni obzor na kojem se postavljaju različita pitanja. Na tom obzoru moramo gledati. Ako su upisane na tom obzoru, žene nisu ni dodatak ni problem. Njihova svijest je velika prilika i veliki resurs za Crkvu da ponovno razmisli o vjernosti Evanđelju i njegovoj povijesnoj prisutnosti u svijetu.
Fratellanza umana (08.07.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.