Može li se još uvijek moliti pred umjetničkim djelom zlostavljača? Treba li nastaviti pjevati pjesme koje je napisao zlostavljač? Za teologinju i religiologinju Hildegund Keul odgovor je jasan.
Teologinja i religiologinja Hildegund Keul godinama se bavi pitanjima ranjivosti u njezinim različitim kontekstima. Keul se pita može li se i smije li se pjesma zlostavljača još uvijek pjevati na misi? Ili treba li moliti u crkvi pred umjetničkim slikama zlostavljača – u ovom slučaju pred slikama i mozaicima isusovca Marka Rupnika? U gostujućem članku za katholisch.de, teologinja piše ono što govori protiv toga i jasno upozorava da takva umjetnička djela mogu ponovno raniti one koji su pogođeni, pa čak ih i retraumatizirati.
Hildegund Keul
Pjesma zlostavljača na misi – drskost
Karizmatični dušobrižnik mladih Winfried Pilz, kao predsjednik dječje organizacije za misije Sternsinger (Pjevači betlehemske zvijezde), volio je s velikim osmijehom koristiti veliku pozornicu, također u berlinskoj politici. Bio je zvijezda na nebu “novih duhovnih pjesama”, a na osmrtnici 2019. dobio je počast kao “snažan glas za djecu diljem svijeta”. No, kad je 2022. godine javno razotkriven kao zlostavljač – prethodno evidentiran i interno kažnjavan – i na njegov blockbuster “Laudato si” pala je sjena. U dvostrukom smislu, i sam “monsinjor” i njegova pjesma, završavaju s “Jer divan si, Gospodine”. Barem sam tako mislila. Dva tjedna nakon njegova pada s velike visine prisustvovala sam crkvenom bogoslužju – što je sada rijetko iz dobrih razloga. I koja se pjesma tada oduševljeno pjevala kao ulazna? “Laudato si!” Pjevanje toga nije dolazilo u obzir. U meni je navirao bijes. Pjesma zlostavljača na misi – to je drskost. Uz pjesmu, u prostoriji su bili i zlostavljanje i njegovo zataškavanje te nisu htjeli iz nje tako brzo izaći. No na misi ni najmanjom riječju nisu spomenuti.
Pitam se što se u takvoj situaciji događa s ljudima koji su izravno pogođeni i koji se ne bave, poput mene, tek profesionalno ovim zločinima. To mora biti užasno, ponovno boli, možda i retraumatizirajuće. Mnogi ljudi koji posjećuju crkvu te na misi pjevaju Pilzove pjesme možda i ne znaju za njegova zlostavljanja i kasnije zataškavanje, čak i samih kazni. No mnoge osobe koje su postale žrtve zlostavljanja i prikrivanja nasilja to jako dobro znaju. Jer ako ostanu povezane s crkvom u svoj bolnoj ambivalentnosti, često prate aktualna izvješća, primjerice na platformi www.gottes-suche.de. Već znate koja pjesma se čuje kad se izabere “Laudato si”? Nije mi poznata nijedna biskupija u Njemačkoj koja je trenutno pokušala zaustaviti pjevanje Pilzovih pjesama ili barem preporučiti da ih se ne pjeva.
U duhovnom području, slučaj dotiče i ranu koja se često zanemaruje: vjera počinitelja ostala je netaknuta zlostavljanjem; vjera preživjelih bila je uništena u mnogim slučajevima i, ako se uopće željelo, morala se teškom mukom ponovno oživljavati bez crkvene potpore. Monsinjor Pilz je do kraja života djelovao kao svećenik. Znao je s entuzijazmom davati intervjue, nikada se tijekom života nije morao javno opravdavati, a naslov istoimene Papine enciklike “Laudato si” 2015. opisao je kao “gotovo senzaciju svog života”. Crkvena nadležnost za obrede očito još uvijek služi počiniteljima umjesto onima koji su postali žrtve ranjavanja od strane sustava.
Slučaj Rupnik, riječ je o duhovničkom i seksualnom ranjavanju
Slučaj serijskog prijestupnika Marka Ivana Rupnika, SJ, postavlja vrlo slična i dodatna pitanja. Riječ je o duhovničkom i seksualnom ranjavanju isusovačkog svećenika kojemu je papa Ivan Pavao II. povjerio umjetničko uređivanje kapele Redemptoris Mater u Vatikanu. Kod njega nije riječ o pjesmama, nego o šarenim slikama i uglavnom mozaicima. Naširoko su rasprostranjeni i nalaze se u brojnim crkvama i kapelama, obrazovnim ustanovama, hodočasničkim središtima i bogoslovijama diljem svijeta. Za Rupnika se tvrdi da je 1990-ih počinio duhovničko i seksualno nasilje nad najmanje devet, a možda i do dvadeset žena. Ostaje za vidjeti hoće li biti daljnjih oglašavanja, primjerice oko prostora rimskog “Centro Aletti”, čiji je Rupnik bio direktor do ljeta 2020. godine.
Rupnik je 2020. ekskomuniciran zbog “odriješenja suučesnice” – “suučesnica” je apsurdno u ovom slučaju žena koja je pretrpjela seksualno nasilje. No, ekskomunikacija je vrlo brzo ukinuta, što je, nakon što se saznalo, dovelo do žustrih rasprava, pa tako i o ulozi pape Franje. Optužbe o zlostavljanju vatikanski Dikasterij za nauk vjere nije dalje istraživao jer su bile u zastari, iako se zastara može i ukinuti u tako eklatantnom slučaju, što su potom na jednoj konferenciji za medije jasno osudili i slovenski biskupi. Vrhovni poglavar Družbe Isusove o. Arturo Marcelino Sosa Abascal rekao je 7. prosinca 2022. u jednom intervjuu da o. Rupnik još uvijek ima “vrlo važne umjetničke obveze” te da ih ispunjava. Mogao je (i može?) nastaviti putovati, propovijedati, održavati duhovne vježbe, a čak je dobio i počasni doktorat Papinskog katoličkog sveučilišta u Parani u Brazilu. Privatna audijencija kod pape Franje u siječnju 2022. odgovornima se također činila neproblematičnom.
Vjerojatno se počinitelj činio nezaobilaznim jer je povećavao ugled Družbe i Katoličke crkve te je još uvijek financijski unosan. Regina Heyder stoga govori o “uspjehu kao strategiji počinitelja”. Pitam se koliko su novca donijele Rupnikove umjetnine i kome je taj novac služio i služi.
Seks, moć, novac – trilogija horora
Seks, moć, novac – horor trilogija počinje s radom. I ovdje su žene ponovno ranjene banaliziranjem i prikrivanjem nasilja kako zajednica ne bi pretrpjela financijske gubitke i narušavanje ugleda. Ranjavanje drugih da ne bi sami bili ranjeni – suprotno od onoga što predstavlja utjelovljenje. Zaštita vlastite zajednice često je bila motiv dodatnog povećanja ranjivosti žrtava. Da je to kontraproduktivno pokazat će i slučaj Rupnik. Dolazi do paradoksa ranjavanja: same zaštitne strategije zataškavanja kojima se želi zaštititi renomirani umjetnik, njegova karizmatična umjetnost i njegova redovnička zajednica, jednom kada se otkriju dovode do još veće, čak eksponencijalne štete.
Zlostavljanje se dogodilo i u slovenskoj redovničkoj zajednici gdje je počinitelj bio sam suosnivač. Pridružio se tako nevjerojatnom nizu osnivača neke duhovne zajednice koji su desetljećima bili cijenjeni kao karizmatične zvijezde, ali su potom razotkriveni kao zlostavljači. Nabrojimo samo neke iz serije: braća Thomas i Marie-Dominique Philippe, Jean Vanier, André-Marie van der Borght, Marcial Maciel, Ephraïm te – prema istraživanju Alexandre von Teuffenbach – također Josef Kentenich, utemeljitelj Schönstattskog pokreta. Duhovne zajednice u kojima je sva moć koncentrirana u jednoj ruci; gdje se zanemaruje odvajanje forum internum od forum externum; gdje je spriječen kontakt s vanjskom stranom; gdje žene nemaju šanse steći osnovna teološka znanja; gdje je na dnevnom planu manipulativna zloporaba moći – takve zajednice imaju povećanu ranjivost na duhovno ili duhovničko zlostavljanje koje kulminira seksualnim nasiljem.
Ono što je posebno u slučaju Rupnik jest pitanje povezanosti toksične teologije i toksične umjetnosti. U intervjuu od 18. prosinca 2022., preživjela osoba koja je zbog zlostavljanja bila izložena ogromnom riziku od samoubojstva, izjavila je pod pseudonimom Anna da je Rupnikova seksualna opsjednutost “usko povezana s njegovim pogledom na umjetnost i s teološkom mišlju”. Kao i u većini slučajeva zlostavljanja žena, duhovno i nečovječno zlostavljanje utrlo je put seksualnom nasilju. Rupnik je i teološki opravdavao svoje napade na ranjive. Tako je želio natjerati Annu i još jednu ženu da povjeruju u to da oponašaju Trojstvo u ‘ljubavnom trojstvu’ (tj. seksu), gdje treća osoba prihvaća odnos druge dvije. Kao duboki marijanski štovatelj divio se ženama koje imaju tijelo poput Marije koju slika. Tko bi u to povjerovao? – moglo bi se upitati. No žrtve zlostavljanja postupno bivaju uhvaćene u zamku počinitelja u uvjerenju da više ne mogu dovoditi u pitanje autoritet počinitelja jer “preveliko osvjetljenje” zamagljuje pogled. Osim toga, u redovničkoj zajednici postoji zavjet poslušnosti koji se prodaje kao slijepa poslušnost, te bezuvjetno priznavanje duhovnog vođe koji navodno poznaje Božju volju. Počinitelji besramno iskorištavaju ljudsku čežnju za blizinom, a još više kršćansku čežnju za intenzivnim susretom s Bogom sve do “unio mystica”.
Slučaj Rupnik pokazuje ozbiljne paralele sa slučajevima zlostavljanja u francuskim novim duhovnim zajednicama, koje su sada puno bolje istražene. Novinarka Céline Hoyeau je to istraživala godinama te je 2021. objavila vlastitu studiju koja će uskoro biti objavljena i na drugim jezicima. U slučaju braće Philippe i njihove raširene mreže zlostavljanja, seksualno nasilje je opravdavano “prijateljskom ljubavlju” Tome Akvinskog. Osobito se misticizam koristio kao teološko opravdanje, koje je bilo vrlo slično Rupnikovu. To je ključ za čitanje Rupnikove umjetnosti. Nije li njegov rad uvođenje kršćanskog misticizma u sliku? Mistike euharistije, utjelovljenja, mariologije, i na kraju, ali ne manje važno: svojevrsnog “misticizma žena”. Osim toga i za Kentenicha je posebnu ulogu imala pripadnost “Corpus Christi mysticum”.
Hoyeau potiče teologiju da duboko istraži unutarnje veze između misticizma, moći i zlostavljanja. To se čini potrebnim i u slučaju Rupnik. Sa stajališta istraživanja ranjivosti posebno su indikativna razmatranja Georgesa Bataillea o povezanosti misticizma i erotike. Je li upravo ženska nevoljkost i njezino prevladavanje bila afrodizijak za nasilnika, potaknutog uživanjem u moći? No moraju se preispitati i rodne slike te muško-klerikalno oblikovanje tajanstvenog “ženskog dostojanstva”, kakvom je težio papa Ivan Pavao II. Mizogini sustav, u kojem je duhovna muškarčina dio svakodnevnog života, posebno povećava ranjivost žena. Hoyeau pokazuje kako svoj učinak u zlostavljanju ima i zamjena “nebeskog oca” za “duhovnog oca” na kojem se temelji “vođenje duše”.
Misticizam, moć i zlostavljanje
Na tom teološko-duhovnom planu prisutnost Rupnikovih djela u mnogim crkvenim prostorima vrlo je problematična. Pitanje je što znači umjetničko djelo zlostavljača, primjerice, u Papinskoj rimskoj bogosloviji. Da duhovno i seksualno nasilje nad ženama nije tako loše? Da svećenici mogu uzeti što misle da im treba, čak i ako to znači da nad drugima čine nasilje? Da zlostavljanje ne umanjuje umjetnikovu posvemašnju odanost te da se može računati na daljnju odanost? I ako nikoga tamo ne smeta povijest zlostavljanja dok gledaju u lice umjetničkog djela – što to onda govori o duhovnosti koja se živi u tim prostorima?
Koliko je Rupnikova umjetnost prožeta i utemeljena na toksičnoj teologiji? Već danas je jasno da je otkriće njegovih zlostavljanja iz temelja promijenilo ono što filozof Walter Benjamin naziva “aurom” umjetničkog djela. Ova promijenjena aura posebno je vidljiva kada preživjeli koji znaju za činove zlostavljanja nevino uđu u crkvenu prostoriju te se iznenade i šokiraju Rupnikovim umjetničkim djelom. Ili kada moraju razmisliti mogu li sigurno ući u crkvu koja je opremljena takvim umjetničkim djelom. Ili pak kad ih, kao preživjele, neka crkvena institucija pozove i uvede u prostoriju u kojoj visi Rupnikov mozaik – što se može dogoditi u Vatikanu, Rimu i na mnogim mjestima u svijetu. Opet maha uzima toksična moć ove umjetnosti.
Očigledno preživjeli i danas mogu očekivati da će ih čim uđu u crkveni prostor pogoditi ranjavanje od strane sustava. No, nakon svega što je posljednjih godina izašlo na vidjelo, preživjeli imaju pravo očekivati da će Crkva iz svojih prostorija svojom voljom ukloniti sve što je prepoznatljivo toksično. To se posebno odnosi na njezine duhovne prostore. Sve dok se pjesme poznatih zlostavljača pjevaju na bogoslužju i dok se njihova umjetnička djela nastavljaju ponosno izlagati, crkveni prostori su suprotnost “sigurnom mjestu”. Takva “sigurna mjesta” ključna su za dobrobit preživjelih, a time i za budućnost Crkve. Kada će Crkva konačno staviti svoj duhovni prostor i svoju nadležnost za obrede u službu onih koji su patili zbog ranjavanja u njoj te su još uvijek pogođeni njime? (katholisch.de; fratellanza.net)