Utemeljenje ateizma i religije

Vjerovati u Boga znači vjerovati da svijet, odnosno zbilja u kojoj živimo, ima svoj temelj, uporište i cilj. Biti ateist znači negirati mogućnost ikakvog znanja o praiskonu, prasmislu i pravrijednosti (agnosticizam) ili tvrditi da je kaos, apsurdnost, privid, ne bitak već nebitak ono posljednje (nihilizam).

Tisućljetni sporovi oko dokazivanja postojanja, odnosno nepostojanja Boga, pokazali su da nijedan od ta dva stava nije moguće sa sigurnošću potvrditi niti opovrgnuti. S jedne strane je moguće negirati Boga pa se ateizam ne može racionalno eliminirati. Razlog njegove neoborivosti je uvijek novo iskustvo radikalne upitnosti svake stvarnosti. To je ono što ateizmu daje dovoljno povoda da tvrdi i održava tvrdnju o tome kako stvarnost nema pratemelj, prauporište, pracilj. No, s druge strane, ne može se isključiti niti alternativa ateizmu. Moguće je i “da” Bogu.

Ateizam se dakle ne može racionalno etablirati – on je nedokaziv. Tome je tako jer je upravo stvarnost, unatoč svojoj upitnosti, ta koja daje dovoljno povoda za odvažnost ne samo za pouzdano “da” toj stvarnosti, njezinu identitetu, smislenosti i vrijednosti, nego osim toga i za “da” onomu bez kojega se stvarnost pri svekolikom utemeljivanju čini napokon neutemeljenom, pri svekolikom održavanju napokon bez uporišta, pri svekolikom razvoju napokon bez cilja. Stoga je pouzdano “da” nekom pratemelju, prauporištu i pracilju upitne stvarnosti jednako neoborivo kao i negiranje tih kvaliteta.

Stoga tvrdnja da nema Boga prvenstveno počiva na odluci, odluci prema kojoj svijet u kojem živimo nema iskonskog temelja. Takav stav se ne može razumom opovrgnuti i protiv njega ne pomažu nikakvi dokazi. Jednako tako, ne postoji nikakav uvjerljiv argument za nužnost ateizma. Ne može se ni razumom opovrgnuti onoga tko kaže: “Bog postoji!” I potvrđivanje Boga počiva duboko na odluci koja je opet u vezi s temeljnom odlukom prema stvarnosti uopće.

Time se pokazuje da je za čovjeka, ne samo u odnosu na stvarnost kao takvu, nego i u odnosu na pratemelj, prauporište i pracilj stvarnosti nezaobilazna slobodna odluka. Budući da se stvarnost i njezin pratemelj, prauporište i pracilj ne nameću uvjerljivom evidentnošću, ostaje prostora za čovjekovu slobodu. Čovjek se treba odlučiti bez intelektualne prisile, ali i bez racionalnog dokaza. Ateizam, kao i vjera u Boga, jesu odvažnost i rizik. Zato vjera u Boga ima karakter odluke i odluka za Boga ima karakter vjere.

U pitanju Boga riječ je, dakle, o životnoj odluci s dubokim reperkusijama. Pri odluci o povjerenju ili nepovjerenju prema pitanju o Bogu, vrijedi pravilo da onaj tko ne bira ipak bira – izabrao je da ne bira, a suzdržanost tu znači uskraćivanje povjerenja, tj. faktički glas nepovjerenja. Tko tu ne kaže “da”, automatski kaže “ne”.

Dubina neke istine i sigurnost njena prihvaćanja od strane čovjeka stoje u obrnutom odnosu. Što je banalnija istina (tričarija), to je veća sigurnost. Što je važnija istina (npr. estetska, moralna, vjerska istina), to je sigurnost manja. Jer što je istina za mene “dublja”, to se više moram otvarati za nju, pripremati u nutrini, prilagoditi joj se intelektom, voljom, osjećajem, da bi dospio do one prave “sigurnosti” koja je nešto drugo od osigurane “sigurnosti”. Za mene izvana nesigurna, dvojbama ugrožena duboka istina (Bog postoji), koja s moje strane pretpostavlja snažan angažman, može posjedovati mnogo veću spoznajnu vrijednost od kakve sigurne ili čak “apsolutno” sigurne banalne istine (npr. 2 + 2 = 4) (responder).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom ovdje ili našu Fb stranicu klikom ovdje.