Na pitanje može li zamisliti u Katoličkoj crkvi oženjene svećenike i vidi li u tome moguće prednosti, nadbiskup Mate Uzinić za Obzor novinaru Branimiru Pofuku 5. lipnja 2023. odgovara:
– To nije teško zamisliti jer već imamo takvih primjera da se zaređena služba i brak može dobro živjeti. Katolička crkva istočnog obreda predviđa mogućnost ređenja oženjenih za svećenike, a Benedikt XVI. uveo je iznimke i za rimski obred, posebno za anglikanske svećenike koji su postali katolički. Papa Franjo nedavno je ponovio da je u zapadnoj Crkvi celibat disciplinarno pitanje, odnosno vremeniti ili privremeni propis, za razliku od svećeničkog ređenja, koje je trajno. U tom smislu jasno je da se pitanje obveze celibata može revidirati. Možda bi to moglo suzbiti pretjerano uveličavanje slike o svećeniku. Mislim da ima mjesta i za one koji bi i dalje odabirali celibat i za one koji bi izabrali brak. Dobar primjer su i trajni đakoni koji su u Katoličkoj crkvi ponovno uspostavljeni nakon Drugog vatikanskog koncila. Mi u Hrvatskoj i u gotovo cijeloj Europi već dulje vrijeme osjećamo da nedostaje svećenika s obzirom na pastoralne potrebe. U svijetu je općenito sve manje mladića koji žele postati svećenicima, nerijetko i zbog obveze celibata.
Nekima to zaista nije nimalo lako. Postoje situacije u kojima je prioritet da ljudi imaju euharistiju, ona ima veću vrijednost od celibata, čiju pak vrijednost ne propuštam prepoznati i jako cijeniti. Ovi razlozi svakako ne trebaju biti prvi i jedini za preispitivanje ekskluzivne poveznice između ređenja i obveze celibata, pogotovo jer Crkva odavno naučava jednako dostojanstvo osoba koje žive celibat “poradi kraljevstva nebeskoga” i osoba koje žive u braku. Crkva cijeni oba načina života i smatra ih vrijednima na svoj način. No eventualnu drukčiju odluku glede obveze celibata može donijeti papa zajedno s cijelom Crkvom, kao i odluku o đakonicama, o kojima je u Vatikanu uspostavio dva povjerenstva, a o čemu se također govori u našem sinodskom hodu.
Što se tiče prednosti osoba u braku koje bi bili svećenici, nadbiskup Uzinić vjeruje da bi takav život dobio na toj kvaliteti u smislu dijeljenja istih životnih izazova i problema s kojima se nose obitelji. – No takav bi život nosio i organizacijske poteškoće s kojima bi se bilo teže nositi. Bečki pastoralni teolog Paul Zulehner kaže da za Crkvu eventualno ređenje oženjenih ne bi značilo da bi imala manje, nego drukčije probleme. Jasno je da i ljudi u celibatu i ljudi u braku imaju poteškoća. Kad je riječ o svećeničkom ređenju oženjenih, čini mi se zanimljivim prijedlog južnoafričkog biskupa i misionara Fritza Lobingera koji je navodio i papa Franjo, a koji među ostalim predlaže svećeničko ređenje više prokušanih obiteljskih ljudi isključivo u župi iz koje potječu, koji bi bili organizirani u svojevrsnu ekipu pa bi time trebali imati više vremena i za vlastitu obitelj – kaže.
Takva razmišljanja imaju uporište u Novom zavjetu, u poslanicama apostola Pavla (Korinćanima, Timoteju, Titu), koji na nekim mjestima preporučuje, ali nipošto ne naređuje svim crkvenim službenicima život u djevičanskom stanju, dok na drugima u izboru predvodnika kršćanskih zajednica daje prednost upravo oženjenim muškarcima, vjernima jednoj ženi i obitelji, koji dobro skrbe o vlastitom domu, što je dobra preporuka da će se znati brinuti i za crkvenu zajednicu kao veliku obitelj.
Osobno, nadbiskup Uzinić celibat promatra kao nešto dragocjeno i zato misli da ga ne treba odbaciti upozoravajući da je kandidatima za svećeništvo potrebno pružiti adekvatnu duhovnu i psihološku pripremu za takav način života.
– Nemam, međutim, ništa protiv toga da to bude slobodna odluka samo onih koji ga prepoznaju kao svoju karizmu, a da se za svećenike mogu rediti i oni koji već žive vjeran i skladan brak – nastavlja nadbiskup upozoravajući i na negativne posljedice nepridržavanja celibata.
– Za one koji dvolično žive svoje svećeništvo, kršeći celibat, bolje je da ne budu svećenici jer je takav život izvor frustracija i za njih i za druge oko njih, uključujući i one s kojima su u vezi. Osobito je to frustracija za djecu svećenika, ako je imaju. Zato je Crkva zauzela stav da je onim svećenicima koji imaju djecu primarnije vršiti očinske i supružničke nego svećeničke obveze. I potiče ih da napuste svećeništvo kako bi se mogli posvetiti svojoj djeci i partnerici te izgraditi vlastitu obitelj. Kao Crkva, osobe koje nisu uspjele u obećanju celibata ne smijemo ostaviti po strani ili diskriminirati, nego njima i njihovim obiteljima valja pružiti prihvat i zaštitu. Osim toga, kada govorimo općenito o celibatu, čini mi se da neke osobe u njemu vide priliku da pobjegnu od neprihvaćenosti u društvu, nerijetko i zbog pritiska obitelji, rodbine i društva da trebaju sklopiti brak, a to ne žele. To može biti i zbog homoseksualnosti i zbog drugih razloga. Smatram da bilo koja vrsta bijega ne smije biti motiv za odabiranje svećeništva, koje se mora izabrati u potpunoj slobodi – zaključuje nadbiskup, po običaju i u ovoj temi otvoreniji za razgovor od većine svojih hrvatskih kolega u biskupstvu (vecernji.hr; fratellanza.net).