U mislima mnogih katolika Velika subota ima samo sjenovito postojanje. Često se pogrešno naziva „uskrsna subota“, kao da je ovaj dan jednostavno za organiziranje nedjeljnog obiteljskog slavlja.
S druge strane, u Pravoslavnoj crkvi ovaj dan zauzima istaknuto mjesto. U Apostolskom vjerovanju jezgrovito stoji: „Sišao nad pakao“ („descéndit ad ínferos“, „in das Reich des Todes“). Ovaj podzemni svijet ne treba miješati s idejom pakla kao mjesta vječnog prokletstva.
Kao i danas, ljudi antike bojali su se prije svega jedne stvari: biti zaboravljeni. Svatko tko je „živio“ u ovom surovom podzemlju bio je zaboravljen od Boga i čovjeka. I Isus silazi u tu „tamnicu“ (1 Pt 3,19) udaljenih od Boga.
Nakon Velike subote više ne može biti bezbožnih mjesta, mjesta bez Boga. U Isusu je sam Bog prošao kroz naizgled beznadnu nisku točku ljudskog bića. Mnoge pravoslavne ikone dojmljivo prikazuju kako Isus pobjedonosno provaljuje vrata podzemlja odakle izvodi Adama i Evu kao prve od otkupljenih.
Isusov čin spasenja uključuje i one koji za njega ne znaju. Oni koji se izlažu ambivalentnoj mrtvoj tišini Velike subote mogu otkriti podcijenjeno blago „svetog trodnevlja“ (katholisch.de; fratellanza.net).