Navještati jednoga od raspetih pomazanikom (Kristom) Božjim? Za Pavlovo okruženje to je morala biti ili „ludost“ ili čak „sablazan“ (usp. 1 Kor 1,23). Danas je križ među središnjim simbolima kršćanske vjere i nekako je postao uobičajen.
Lako je zaboraviti što je on predstavljao u Rimskom Carstvu: križ nije bio samo okrutna metoda mučenja koja je sigurno vodila u smrt. Za ljude antike on je također bio najveća zamisliva sramota. Nadasve su razapinjani politički otporaši, s rimskog gledišta svi su bili teroristi. Svatko tko je kod takvog razapinjanja pokazao sućut prema osuđeniku brzo se našao na nišanu rimskih vlasti. I tako su Isusovi učenici već zarana pobjegli pred njegovim raspećem kako bi se spasili.
Tko je tako osramoćen i napušten umro, mora da je od Boga proklet – prolaznici su u to bili sigurni. Odmahujući glavama, rugahu se: „Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: ‘Sin sam Božji!’“ (Mt 27,43). Čak je i umirući Isus u očaju vikao: „Eloi, Eloi lama sabahtani? – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34). Kakav bi to Božji Sin trebao biti?
Ranokršćanski hvalospjev nastojao je opisati ovo otajstvo već u prvom stoljeću: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca“ (Filipljanima 2,6-11) (katholisch.de; fratellanza.net).