Iv 12,1–11
Veliki tjedan počinje u domu Isusovih prijatelja Marte, Marije i Lazara. Čini se da nam evanđelje želi sugerirati da samo ljubav onih koji nas ljube omogućuje da se suočimo s najtežim stvarima u životu. Oni koji ljube imaju povjerenja i strpljenja s nama.
Isus je stvarno čovjek jer ne skriva svoju ljudskost, svoju potrebu da se osjeća ljubljenim od nekoga. Isus ima prijatelje kod kojih rado svraća pa tako i šest dana prije Pashe dolazi kod njih u Betaniju. Moćna gesta Lazarove sestre, Isusove prijateljice Marije nije samo simbolična gesta, već predstavlja Isusovu poniznost koja se sastoji u onome što nerijetko zanemarujemo: prava je poniznost dopustiti da budeš voljen, dopustiti geste ljubavi, da ti se pomogne.
U današnjem odlomku očigledne su i kritike jednog od Isusovih učenika protiv žene. I Isusa koji je brani. Ovo je evanđeoski odlomak u kojem možemo otkriti Isusovu potrebu za prijateljstvom. To je aspekt koji je malo istražen, jer gotovo kao da predstavlja napad na Isusovu veličinu, zbog krivo shvaćenog asketizma. Isus ima potrebu za istinskim, konkretnim prijateljstvom, koje nije ograničeno na nejasni spiritualizam. Isus je tako drukčiji od onih koji jer ne znaju voljeti ljude vjeruju da ljube Boga.
„Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.“ Prava ljubav je jedina stvar koja miriše život, ostalo je često smrad svijeta.
U središtu današnjeg evanđelja je ova žena koja dotiče tajnu. U šutnji, bez riječi. Prijateljstvo može biti bez riječi, može biti u očima, u gesti. U ovoj gesti se osjeti i nesrazmjer: miomiris koji Marija koristi vrijedan je cijele godišnje plaće. Totalni je to dar kojim također dodiruje Isusovo tijelo. Isus je uvijek branio te geste nježnosti protiv puritanaca koji su im se protivili. Vidimo i danas sličnu situaciju: Crkva želi poput Isusa davati nježnost i blagoslov onima koji ga zatraže, a uvijek se nađu neki kojima to smeta, samozvani čuvari istine. Isus bezuvjetno blagoslivlja i dopušta ljudima u potrebi da mu se približe. Vidimo i danas kako ljudi koji se nazivaju katolicima olako i bez sustezanja napadaju papu Franju koji poziva da budemo milosrdni poput Isusa. Što se to događa u Crkvi? Čemu to? Zašto đavao dijeli ljude i ne podnosi geste ljubavi i nježnosti?
Ali samo oni koji vole mogu razumjeti Marijinu gestu – ljubav, dok će drugi o njoj uvijek iskrivljeno čitati: „Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?«“ Ono što Juda govori nije apsurdno, naprotiv, poklapalo se s Isusovim naukom, ali vrlo je lako protestirati protiv onoga što drugi rade, čak i ako nema druge namjere kao u slučaju Jude. Juda je možda bio samo ljubomoran na Isusa i osobu koja mu se približava. On misli da ima jedini pravo i privilegij biti uz Isusa, čak i zarađivati na njemu.
Svaki prosvjed mora biti čin odgovornosti: prosvjedom moramo odlučiti kako bismo mi postupili, što bismo mi bili spremni učiniti. Inače, prosvjed može biti tek – kao u ovom slučaju – prigovor onih koji se loše ponašaju naspram onih koji pokušavaju učiniti stvari na najbolji mogući način.
Evanđelist Ivan brzo nam govori da su to riječi lopova (Juda je imao kesu i iz nje krao) i da moramo biti oprezni. „Što bi Crkva bila da je Iškariotova kesa puna za siromahe, a kuća u Betaniji bez mirisa?“ (V. Mannucci).
I kod nas se može dogoditi da se govori o siromasima samo kako bi oni bili iskorištavani, a nikako da se ne priznaju kao Kristov sakrament. Crkva brine za siromahe jer brine za Krista. Ako Crkva zaboravi Krista, tada se prestaje brinuti za siromašne, riskirajući da ih umjesto toga pretvori u posao. „Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!“, zaključuje Isus (fratellanza.net).
Branko Jurić