Krešimir Cerovac
„Isus je pravo svjetlo svijeta, a onaj tko vjeruje u njega, živoga Uskrsloga, pobjeđuje tamu smrti i živi u svjetlu života (usp. Iv 1, 6–9; 8, 12). To je vjera Crkve i vjera koju je svaki vjernik pozvan širiti do nakraj zemlje. Ta je zadaća – prenošenje vjere u današnjim društvenim i kulturnim okolnostima – u središtu ovih Razmatranja.“ (Venite ad Me, br.2, Dikasterij za nauk vjere)
Dikasterij za nauk vjere objavio je 22. listopada 2026. – uz odobrenje pape Lava XIV. – dokument Venite ad Me o prenošenju vjere u vrijeme epohalne promjene. Većina se komentara usredotočila na kerigmu, krizu prenošenja vjere među naraštajima i pitanje jezika. No zanimljivo je da dokument poseban naglasak stavlja na ekumenizam, iako se on pojavljuje tek pri kraju, u sedmom poglavlju. Ondje se kaže nešto što mijenja čitanje ostatka teksta: ekumenski je angažman proglašen unutarnjom dimenzijom evangelizacijske misije Crkve, a time i prenošenja vjere.
Obrazloženje je jednostavno: podjela među kršćanima, prema koncilskom dekretu Unitatis redintegratio, protivi se Kristovoj volji, sablažnjava svijet i šteti propovijedanju Evanđelja. Slijedi tvrdnja koja je u središtu dokumenta: ekumenski dijalog nije alternativa navještaju, nego njegov oblik: „Ekumenska predanost je intrinzična dimenzija crkvene evangelizacijske misije“. (br. 122)
Zajedničko traženje istine, uzajamno slušanje i svjedočanstvo ljubavi čine kerigmu vjerodostojnijom pred sekulariziranim i pluralističkim svijetom. Drugim riječima ekumenizam promovira evangelizaciju: „Daleko od toga da predstavlja alternativu naviještanju, ekumenski dijalog jest njegov poseban oblik, u kojemu zajedničko traženje istine, uzajamno slušanje i svjedočenje ljubavi čine naviještanje kerygme vjerodostojnijim pred sve sekulariziranijim i pluralističnijim svijetom. (br. 122)
Polazište dokumenta jest da se ne može uvjerljivo naviještati Krista, koji je molio da svi budu jedno, ako se istodobno pristaje na podjele, nepovjerenje i neprijateljstvo među njegovim učenicima. Ekumenska zauzetost predstavlja se kao unutarnja dimenzija evangelizacijskog poslanja Crkve, a ne kao dodatna ili fakultativna aktivnost. Drugim riječima, ekumenizam nije nešto čime se Crkva bavi kad završi svoje važnije poslove. On pripada samoj biti njezina poslanja.
Ekumenizam, dakako, ne znači relativiziranje istine, odustajanje od katoličkog identiteta ili svođenje različitih kršćanskih tradicija na zajednički nazivnik. Istinsko jedinstvo ne može se graditi na prešućivanju teoloških razlika. No jednako tako ne može se graditi na predrasudama, omalovažavanju i uvjerenju da je vlastita zajednica jedina koja nema što naučiti od drugih.
Ovdje je potrebno razlikovati vjernost istini od zatvorenosti u vlastitu skupinu. Prva zahtijeva intelektualnu ozbiljnost, dijalog i poniznost. Druga često samo prikriva strah od drugoga i potrebu za potvrđivanjem vlastite nadmoći. Ekumenizam nije odustajanje od uvjerenja, nego odbijanje da se vlastita uvjerenja pretvore u opravdanje za nedostatak ljubavi.
Ovdje pomaže razlikovanje koje dokument Venite ad Me donosi u br. 5: između fides qua, vjere kojom vjerujemo i koju osobno živimo, te fides quae, sadržaja vjere koji ispovijedamo i koji Crkva prenosi svojim naukom. Dokument pritom ne umanjuje važnost doktrine, nego jasno određuje svoj pastoralni naglasak. Prije sustavnoga uvođenja u crkveni nauk potrebno je pomoći čovjeku da ponovno otkrije ili prvi put doživi osobni susret s Kristom. Kateheza i formacija potom trebaju omogućiti uređeno i postupno upoznavanje sadržaja vjere.
To je važna poruka i za današnju Crkvu. Ne može se pretpostaviti da će ljudi povjerovati samo zato što im se ponavljaju točne formulacije crkvenoga nauka. No jednako tako ne može se osobno iskustvo vjere odvojiti od istine koju Crkva čuva i naviješta. Kršćanstvo nije ni puko poznavanje vjerskih formula ni privatni osjećaj religioznosti. Ono je susret sa živim Kristom, koji čovjeku daje novi život, a taj se susret postupno produbljuje upoznavanjem, prihvaćanjem i življenjem vjere Crkve.
Poruka dokumenta Venite ad Me jest da drugi kršćanin nije samo netko koga treba tolerirati. Posebno je snažan poticaj pape Franje iz apostolske pobudnice Evangelii gaudium koji preuzima dokument: „Ako doista vjerujemo u obilno slobodno djelovanje Duha Svetoga, možemo toliko toga naučiti jedni od drugih! Nije riječ samo o tome da budemo bolje obaviješteni o drugima, nego o tome da požanjemo ono što je Duh posijao u njima, a što je također namijenjeno da bude dar za nas.“ (br. 122)
Ove riječi nadilaze uobičajeno shvaćanje međukršćanske tolerancije. Drugi kršćanin nije samo netko čije postojanje treba prihvatiti kako bi se izbjegaoi sukob. On može biti nositelj duhovnog dara koji je Duh Sveti namijenio cijeloj Crkvi. To zahtijeva poniznost, jer pretpostavlja da se ne posjeduje monopol nad svim oblicima kršćanskoga iskustva, premda se ostajevjeran vlastitoj crkvenoj tradiciji.
Katolička otvorenost prema darovima drugih kršćanskih zajednica nije slabost identiteta. Ona je izraz njene zrelosti. Crkva koja se boji susreta s drugima možda više vjeruje vlastitim granicama nego snazi Duha Svetoga. A Crkva koja u drugima prepoznaje djelovanje Duha ne gubi ništa od svoje katoličnosti, nego pokazuje da je njezina katoličnost sposobna prihvatiti bogatstvo kršćanskoga zajedništva.
Postoji proturječje koje kršćanstvo prati već stoljećima, a koje ni danas nije izgubilo aktualnost: kršćani naviještaju Evanđelje pomirenja, a ostaju podijeljeni; propovijedaju ljubav prema bližnjemu, a nerijetko njeguju nepovjerenje prema pripadnifcima drugim kršćanskim tradicija; pozivaju svijet na jedinstvo, a vlastitim ponašanjem ponekad potvrđuju upravo suprotno. To nije samo povijesno nasljeđe koje treba žaliti. To je evangelizacijski problem koji zahtijeva obraćenje.
Polazište dokumenta jest da se ne može uvjerljivo naviještati Krista, koji je molio da svi budu jedno, ako se istodobno pristaje na podjele, nepovjerenje i neprijateljstvo među njegovim učenicima. Ekumenizam nije, poručuje dokument, sporedna crkvena djelatnost, nego provjera autentičnosti evangelizacijskog poslanja. Ekumenska se zauzetost predstavlja kao nutarnja dimenzija tog poslanja, a ne kao dodatna ili fakultativna aktivnost. Drugim riječima, ekumenizam nije nešto čime se Crkva bavi kad završi svoje važnije poslove. On pripada samoj biti njezina poslanja.
Podjela među kršćanima, kako kaže Koncil u dokumentu Unitatis redintegratio, „otvoreno proturječi Kristovoj volji, sablažnjava svijet i šteti presvetom djelu propovijedanja Evanđelja svakom stvorenju“.
Te riječi ne ostavljaju mnogo prostora za izgovore. Ako podjele među kršćanima sablažnjavaju svijet, onda se pitanje ekumenizma ne može svesti na međucrkvene odnose, teološke komisije ili povremene susrete crkvenih predstavnika. Riječ je o vjerodostojnosti samoga navještaja.
Ekumenizam, dakako, ne znači relativiziranje istine, odustajanje od katoličkog identiteta ili svođenje različitih kršćanskih tradicija na zajednički nazivnik. Istinsko jedinstvo ne može se graditi na prešućivanju teoloških razlika. Ali jednako tako ne može se graditi na predrasudama, omalovažavanju i uvjerenju da je vlastita zajednica jedina koja nema što naučiti od drugih. Ovdje je potrebno razlikovati vjernost istini od zatvorenosti u vlastitu skupinu. Prva zahtijeva intelektualnu ozbiljnost, dijalog i poniznost. Druga često samo prikriva strah od drugoga i potrebu za potvrđivanjem vlastite nadmoći. Ekumenizam nije odustajanje od uvjerenja, nego odbijanje da se vlastita uvjerenja pretvore u opravdanje za nedostatak ljubavi.
Svijet se neće promijeniti samo zato što su imenovani njegovi neprijatelji. Crkva neće postati vjerodostojnija samo zato što se glasnije brani njezin identitet. A vjera se neće prenijeti novim naraštajima ako ostane samo naslijeđena oznaka, odvojena od svakodnevnog života. Nova evangelizacija počinje kad se prestane rabiti vjeru kao dokaz vlastite ispravnosti i počne živjeti kao poziv na obraćenje. Počinje kad se umjesto pitanja „Tko je kriv za propast svijeta?“ postavi ono teže: „Što ja činim da svijet bude pravedniji, istinitiji i bliži Evanđelju?“
„Dođite k meni“, govori Krist. Taj poziv nije upućen samo onima koji su se udaljili od Crkve. Upućen je i mnogima koji misle da su mu blizu. Poziva sve da ponovno otkriju središte svoje vjere i da je učine vidljivom u načinu na koji govore, odlučuju, prosuđuju i djeluju. Jer najdublji odgovor na krizu kršćanstva nije beskrajno nabrajanje njegovih neprijatelja, nego zajednica vjernika čiji život pokazuje zašto je Evanđelje vrijedno prihvatiti. Ukratko: Ekumenizam nije ustupak duhu vremena, relativizacija vjere ni nepotrebna pastoralna aktivnost. On je duhovni zahtjev koji proizlazi iz samoga Evanđelja.
Svijet se neće promijeniti samo zato što su imenovani njegovi neprijatelji. Teorije o neprijateljima kršćanstva mogu postati alibi za mlitavost vjernika: lakše je tražiti skrivene krivce nego preuzeti odgovornost za ono što sami možemo promijeniti. Crkva neće postati vjerodostojnija samo zato što se glasnije brani njezin identitet. A vjera se neće prenijeti novim naraštajima ako ostane samo naslijeđena oznaka, odvojena od svakodnevnog života. Nije problem u tome što kršćani prepoznaju opasnosti koje prijete vjeri. Problem nastaje kad prepoznavanje neprijatelja postane važnije od nasljedovanja Krista. Tada se vjera pretvara u obrambeni identitet, a evangelizacija u neprestanu borbu protiv onih koji navodno ugrožavaju naš način života. No Isus svojim učenicima nije ostavio zadaću da samo prepoznaju i prokazuju protivnike. Pozvao ih je da budu sol zemlje i svjetlost svijeta. To nije poziv na pasivnost pred zlom, nego na aktivnu odgovornost za dobro. Kršćanin ne smije šutjeti pred nepravdom, ali ne smije ni vlastitu odgovornost zamijeniti optuživanjem drugih.
Nova evangelizacija počinje kad se vjera prestane rabiti kao dokaz vlastite ispravnosti i počne živjeti kao poziv na obraćenje. Počinje kada se umjesto pitanja „Tko je kriv za propast svijeta?“ postavi ono teže: „Što ja činim da svijet bude pravedniji, istinitiji i bliži Evanđelju?“
„Dođite k meni“, govori Krist. Taj poziv nije upućen samo onima koji su se udaljili od Crkve. Upućen je i mnogima koji misle da su mu blizu. Poziva sve da ponovno otkriju središte svoje vjere i da je učine vidljivom u načinu na koji govore, odlučuju, prosuđuju i djeluju. Jer najdublji odgovor na krizu kršćanstva nije beskrajno nabrajanje njegovih neprijatelja, nego zajednica vjernika čiji život pokazuje zašto je evanđelje vrijedno prihvatiti.
Ukratko: Crkva neće postati vjerodostojnija samo zato što glasnije brani svoj identitet i nabraja neprijatelje kršćanstva. Njezino će svjedočanstvo biti uvjerljivo tek kada vjernici dopuste Evanđelju da prosudi njihove vlastite stavove, interese i postupke. To uključuje i spremnost na pomirenje i zajedništvo s drugim kršćanima, jer ne možemo uvjerljivo naviještati Krista koji je molio da svi budu jedno ako istodobno pristajemo na podjele među njegovim učenicima (fratellanza.net).