Véronique Margron, teologinja i predsjednica Redovničke konferencije Francuske (CORREF)
U svojoj novoj enciklici Dilexit nos, objavljenoj u četvrtak, 24. listopada, papa Franjo potiče na pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Véronique Margron, teologinja i predsjednica Redovničke konferencije Francuske, smatra da ova pobožnost može potaknuti kršćane na empatiju, a time i na obnovu Crkve i svijeta.
Razgovarala Héloïse de Neuville, 24.10.2024., La Croix
La Croix: Je li to pomalo iznenađujuće da se papa Franjo odlučio na pisanje enciklike o Presvetom Srcu. Kakav je Vaš dojam?
Véronique Margron: Na prvi pogled, izgledalo mi je da je to prilično neobičan izbor. Kao sestra dominikanka i teologinja, mogu Vam reći da pobožnost Presvetom Srcu nije uobičajeni dio moje duhovnosti, bez obzira na Katarinu Sijensku. Unatoč tome, zaista sam uživala čitajući ovaj tekst. Pun je prekrasnih citata i poziva nas na jedan vrlo blagotvoran vid meditacije. Posebno me dirnuo povjerljivi, vrlo osobni ton kojim papa Franjo piše u sutonu svojeg života. Tekst uspijeva dotaknuti nešto od onog najdubljeg u svakome od nas.
Papa upućuje kritiku onoga što naziva „tekućim društvom”. Što mislite o tome?
V. M.: Njegova me analiza potaknula na razmišljanje. Pojam tekućeg društva, preuzet od sociologa Zygmunta Baumana, vrlo prikladno opisuje naša frenetična društva u kojima se čovjek ne stigne ni prilagoditi, a već mora krenuti iz početka. Međutim, smeta me što izgleda da to izriče kao moralni sud, a to je, prije svega, činjenično stanje. Vjerujem da su takva društva prije svega izvor tjeskobe, posljedica globalnih kretanja povezanih s tehnološkim napretkom i globalizacijom. Po meni, individualizam nije uzrok, nego posljedica ove tjeskobe. Čini mi se da je papa ponekad malo prestrog prema svom vremenu.
Kako tumačite središnje mjesto koje papa pridaje „srcu”?
V. M.: Ovaj povratak srcu otvara prekrasnu perspektivu. U tekstu, srce je sažetak cijelog Kristovog života, od njegova rođenja, njegove muke, sve do uskrsnuća. Srce se ne može svesti na objekt pobožnosti, ono obuhvaća cjelokupnost života. Papa podsjeća da je srce u biblijskoj tradiciji, kao i u dijelu grčke filozofije, središte u kojem se sve ujedinjuje. To je način da se ponovo dođe do temeljnog principa ljudskosti. Srce podrazumijeva utjelovljenje.
Papa naglašava povezanost između duhovnog života i konkretnog djelovanja…
V. M.: To je, po mom mišljenju, jedan od najzanimljivijih aspekata teksta. Papa upozorava na opasnost od sentimentalnosti u nekim pobožnostima, naglašava povezanost između duhovnosti i svakodnevnog života, oslanjajući se posebno na svetog Franju Saleškog i na ignacijansku tradiciju. Primjećuje se njegova zabrinutost zbog vjere koja se ne pretvara u djela. Kao i njegova nada da će susret Boga i čovjeka, susret Srca i srca, prerasti u brigu za pravednost i u ljubav prema bližnjem. Papa ne prihvaća uobičajenu podjelu između sabranosti s jedne strane, i brige za bližnjega s druge strane. Za njega je to jedno te isto unutarnje nagnuće srca.
Postoji li još neka tema iz enciklike koja Vas je posebno dirnula?
V. M.: Zadivljena sam kako govori o pobožnosti Presvetom Srcu kao o „naknadi“ Srcu Isusovu, u konačnici i svijetu. Odmah sam pomislila – oprostite na mogućem anakronizmu – na naše komisije zadužene za naknadu žrtvama seksualnog nasilja u Crkvi. Duhovna tradicija o „naknadi“ probodenom Srcu Kristovu ovdje poprima vrlo konkretan oblik: ublažavati rane žrtava zlostavljanja. „Naknada“ ne može vratiti na prethodno stanje, kao da se ništa nije dogodilo, ali u toj „naknadi“, u nastojanju da se rane ublaže, postoji nešto duboko duhovno, zato što Raspeti Krist prebiva u onima koji su slomljeni. Ovom enciklikom Franjo nas poziva da ublažavamo rane našeg vremena. Ova perspektiva daje dodatnu težinu našem nastojanju da pokušamo, bar malo, ublažiti rane slomljenih života.
S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić
(la-croix.com; fratellanza.net).