Nakon dva Mediteranska susreta biskupa u Italiji (Bari 2020. i Firenza 2022.), Mediteranski susreti – Mozaik nade, ove godine održani su u Francuskoj od 17. do 24. rujna.
Vesna Zovkić, Isusova mala sestra
Kardinal Jean-Marc Aveline, nadbiskup Marseillea, ovom prilikom pozvao je ne samo 70-ak biskupa, nego i isto toliko mladih, iz oko 25 zemalja, s pet obala Sredozemlja: Sjeverna Afrika, Balkan, Latinska Europa, Crno more i Bliski istok. Razgovaralo se o različitim temama, između ostaloga o nadi, bratstvu i ekologiji. Mladi su većinom bili katolici, ali s nama su bili i predstavnici drugih kršćanskih konfesija i drugih religija. Budući da se ranjeno (zlo)pamćenje naših naroda prenosi i na nove generacije, bilo je lijepo gledati ove mlade ljude iz naroda i zemalja koji se smatraju neprijateljskim, kako sjedeći za istim stolom, govore o svojim radostima i problemima – mali znak velike Nade. Neki od njih, kršćani i muslimani, po prvi puta imali su priliku osobno susresti Židove i bilo je dirljivo vidjeti ih kako se zajedno smiju i razgovaraju. Ovaj raznoliki skup, nalik stanovništvu Marseillea, bio je pravi Mozaik nade i jako sam zahvalna što sam mogla sudjelovati kao prevoditeljica.
Dani puni radnih i spontanih susreta s/među mladima, zatim s biskupima (koji su došli 3 dana poslije), zajedno i u grupama. Uz naše mlade iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, sudjelovali su i biskupi Mate Uzinić, Ladislav Nemet i Alojz Cvikl. Svi smo se obradovali dolasku naših biskupa, našeg regionalnog Mozaika nade. Samo nam je bilo žao što zbog intenzivnog programa nismo uspjeli biti malo više s njima. Šteta što nije predviđen “nastavak u slijedećem broju”!?
Kardinal Aveline, vrlo jednostavan i pristupačan čovjek, proveo je s nama dvije večeri, a bilo je i drugih zajedničkih trenutaka. Njegovo izlaganje Mala teologija nade na Mediteranu bilo je vrlo poticajno. Evo jednog kratkog izvadka: “Zato što nam je Bog pokazao svoju blizinu, mogu se uzdati u Njega… Trebamo učiti gledati na našu sadašnjost Božjim očima, vidjeti dalje od privida, gledati svako lice, svakog ‘bližnjeg’ dobronamjerno i s ljubavlju, otkrivati bogatstvo koje taj drugi nosi, voditi ‘dobar boj’ protiv zla u svim njegovim oblicima, hrabro i postojano; učiti se ići naprijed kao da gledamo ono nevidljivo. To znači obratiti svoj pogled i dalje se nadati…”
Imali smo i druga izlaganja koja pozivaju na razmišljanje i djelovanje. Govorio nam je Nicolas Lhernould, biskup Constantina u Alžiru: “Izaberi život!”; Christian Salenson, svećenik, specijalist za međureligijski dijalog: “Izaberi dijalog!”; Christine Lagarde, državna dužnosnica: “Geopolitička situacija u Sredozemlju”. Mediteran, kolijevka civilizacije, danas je “vrlo ugroženo, podijeljeno područje, čija je budućnost vrlo neizvjesna”.
Na jednoj od radionica s nama je bio talijanski laik Luca Casarini koji je 2018. godine pokrenuo udrugu Mediterranea za spašavanje migranata na moru jer više nije mogao spavati gledajući što se događa. Kaže da su među migrantima koji su se utapali mogli biti i njegovi sinovi. Poslije smo saznali da je papa Franjo pozvao Lucu kao gosta na listopadsku Sinodu.
Tijekom kratkog izleta na obližnji otok, brod se zaustavio usred mora, a potom je uslijedio vrlo upečatljiv trenutak molitve u kojem smo se prisjetili i svih onih koji su izgubili život nadajući se dolasku u Europu. Papa Franjo kaže da njihov “krik boli pretvara Mare nostrum u Mare mortuum… Ljudi koji riskiraju život, ostavljeni na valovima, moraju biti spašeni. To je ljudska dužnost, civilizacijska dužnost!”
Jedan dan neke od grupa mladih bile u posjeti protestantskom hramu, druge u džamiji, u armenskoj katedrali ili sinagogi, potom u različitim udrugama i u nekadašnjem nacističkom zatvoru. Jednu večer proveli smo s biskupima u gradskim i prigradskim župama Marseillea. U petak navečer pokraj katedrale imali smo slavlje i večeru solidarnosti sa siromasima, beskućnicima, prostitutkama… Crkva Marseillea, uz podršku grada, ni ovom prigodom nije zaboravila siromahe.
Istovremeno, tijekom četiri dana sa svojim vlastitim programom bili su okupljeni teolozi s Mediterana, među njima i naš Branko Jurić kao predstavnik organizacijskog odbora Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu. Na zasebnom programu bili su i rektori marijanskih svetišta na Mediteranu. Ali to nije sve. Nismo samo mi, nego i cijeli Marseille je bio u pokretu! Pripremljen je izuzetno bogat multikulturalni program, besplatan i otvoren za sve: izložbe, tribine, koncerti, kazališne predstave… Čitav grad je sudjelovao u Mozaiku nade.
U subotu ujutro, čekajući papu Franju u centru Pharo bilo je vrlo dirljivo vidjeti s. Nathalie Becquart kako sjedi među biskupima. Nezaboravan prizor! Mali predokus Sinode. Kad sam joj nakon toga rekla da mi je bilo jako drago što je kao žena bila na tom mjestu, rekla mi je da je kao i prije sjedila među nama, ali da su je potom premjestili. I da je tamo bila u ime svih nas. Hvala Bogu, vrijeme je! Inače je tih dana s nama bio i svećenik Benoist de Sinety, autor knjige “Treba dignuti glas – Prihvat migranata, poziv na hrabrost”. Hrvatsko izdanje ove knjige dala sam Papi na ulasku u centar Pharo zato što je za tu knjigu jednom prilikom rekao da je “pravi biser”.
Na dolasku papa je uzeo vremena da pozdravi mlade. U tom času, a i kasnije na stadionu, jedan mladić musliman započeo je skandirati papa Francesco, papa Francesco! A neposredno prije dolaska u Pharo, Franjo je posjetio najsiromašniju četvrt Marseillea i zajednicu sestara Majke Tereze koje tamo žive. Prethodne večeri, dok su mladi bili na večeri solidarnosti, Papa je molio sa svećenicima i redovnicima/ama grada Marseillea, a potom je s predstavnicima različitih vjerskih zajednica odao počast svima onima koji su izgubili život u Mediteranskom moru. Između ostalog, rekao je da nam “pred ovakvom dramom ne trebaju riječi, nego djela. Prije svega, treba nam ljudskost”.
U svim ovim prilikama Papine riječi bile su izuzetno snažne. Imala sam dojam da nas hoće probuditi, ohrabriti za slušanje Riječi, za ludost Evanđelja… “Braćo i sestre, zapitajmo se iskrena srca: vjerujemo li da je Bog na djelu u našem životu?”
Spominjući Charlesa de Foucaulda, alžirske mučenike i sve one koji danas nastoje istinski ljubiti, rekao je da u “takvom, skandalozno evanđeoskom načinu života Crkva nalazi sigurnu luku u koju može pristati i iz koje može isploviti kako bi gradila veze s ljudima iz svih naroda. Još jednom je naglasio da je migracijski fenomen činjenica našeg vremena, proces koji zahtjeva mudro upravljanje i predviđanje, uz odgovornost na europskoj razini kako bi se moglo suočiti s objektivnim teškoćama. Pozvao nas je da u današnjoj ‘epidemiji ravnodušnosti’ budemo znakovi Božje nježnosti. Iznova podsjetio na tragično odbacivanje ljudskog života koji je danas uskraćen mnogim ljudima koji emigriraju, brojnoj djeci koja još nisu rođena i mnogim napuštenim starcima…”
Rekao je kako “hladno i neosjetljivo srce živi mehaničkim životom, bez žara, bez elana, bez želja.” S druge strane, “vjera izaziva treptaj pred životom, taj treptaj znači da smo ‘dirnuti iznutra’, da osjećamo kako se u našem srcu nešto miče. To je sušta suprotnost bezosjećajnom, hladnom srcu koje se zadovoljava spokojnim životom, koje je blindirano ravnodušnošću, neprobojno, neosjetljivo za bilo koga i za bilo što… Bog je odnos i on nas često posjećuje kroz ljudske susrete, onda kada se znamo otvoriti drugima…” Papa nas je potaknuo da ponovno otkrijemo “žar i entuzijazam, da iznova pobudimo želju da se zalažemo za bratstvo… da u Evanđelju iznova otkrijemo milost koja preobražava i čini život lijepim.”
U Marseilleu, gradu u kojem se nalaze konzulati 60 zemalja, Franjo nas je podsjetio: “Gostoljublja ne zaboravljajte” (Heb 13, 2). “Ne zaboravimo biblijski refren: ‘Siročad, udovice i pridošlice, stranci’. Siroče, udovica i pridošlica: to su oni koje nam Bog zapovijeda da ih štitimo…” Poticao nas da “budemo kršćani koji Boga susreću u molitvi, svoju braću u ljubavi; kršćani koji trepere, vibriraju, koji se otvaraju vatri Duha, dopuštajući da nas opeku pitanja današnjice.”
Upozorio nas je na to da živimo “u globaliziranom svijetu u kojem smo svi povezani, ali u kojem jaz nikada nije bio dublji… Mare nostrum vapi za pravdom, sa svojim obalama, gdje s jedne strane vlada raskoš, konzumerizam i rasipništvo, a s druge strane siromaštvo i nesigurnost… Nalazimo se na raskrižju: s jedne strane bratstvo koje dobrotom obogaćuje ljudsku zajednicu; s druge strane ravnodušnost koja okrvavljuje Mediteran. Nalazimo se na raskrižju civilizacija.”
“Danas se i Marseille, obilježen bogatim i raznolikim vjerskim pluralizmom, također nalazi na raskrižju: susret ili sukob… Braćo, sestre, suočimo se s problemima zajedno, ne dopustimo da nada potone, stvarajmo zajedno mozaik mira.”
Nakon mise s papom Franjom na stadionu, navečer je bio zadnji susret mladih, a nakon kratke molitve i evaluacije, uslijedilo je slavlje i ples, zajedno s mladima iz Marseillea. Mediteranski susreti završili su sutradan, 24. rujna, na Međunarodni dan migranata i izbjeglica, misom koju je u katedrali predvodio kardinal Michael Czerny.
Bilo je lijepo osjetiti dobrodošlicu i jednostavnost Crkve u Francuskoj. Pa iako tamo više nema puno kršćana, imam dojam da je kvantiteta uvelike kompenzirana kvalitetom soli koju daju (koja jesu!) zemlji i društvu. Izuzetno zahtjevna i impozantna organizacija funkcionirala je bez krutosti, vjerujem zato što je tehnička strana odrađena s puno srca. Dobar dio posla odradili su volonteri, mladi i manje mladi, koji su uzeli tjedan dana godišnjeg odmora, ostavili svoju obitelj, neki i djecu, kako bi bili na raspolaganju 18 sati dnevno, po potrebi i više. Mladi su bili srdačno primljeni u obiteljima, a ja kod mojih sestara koje u svakodnevnici doista žive i grade ovaj Mozaik nade. Mozaik koji ovisi o svakome od nas, i o tvojem i mojem kamenčiću (fratellanza.net).
