Foto: © katholisch.de/ Madeleine Spendier (ilustracija)
„Ne možemo se fokusirati samo na teme kao što su pobačaj, istospolni brakovi i kontracepcija. To jednostavno nije moguće. Nisam često govorio o tome i zbog toga sam znao dobiti kritike. Ali kada već govorimo o tome, važno je gledati širu sliku. Stav Crkve o tim pitanjima je jasan, a ja sam sin Crkve – nema potrebe stalno o tome govoriti ” (papa Franjo u knjizi Antonio Spadara, „Moja vrata su uvijek otvorena“).
Krešimir Cerovac
Za kršćanina, sama vjera – ako je shvatimo samo kao vjerovanje – nije dovoljna i može postati samo pusta maštarija. Kako je moguće vjerovati u Isusa Krista, a istodobno zanemarivati ono što je on govorio i činio u Evanđeljima? Isus je svojim sljedbenicima jasno pokazao što trebaju činiti. Nigdje ne kaže da je dovoljno samo vjerovati u njega, a ništa ne poduzimati. Naprotiv, pozivao ih je da ne griješe više i da budu savršeni kao što je savršen Otac nebeski. Kad su ga pitali što to znači, dao im je pouke koje jasno pokazuju djela koja treba slijediti. Sveti Bazilije u svojim „Čudorednim pravilima“ postavlja pitanje: „Što je svojstveno kršćaninu?“ i, pozivajući se na apostola Pavla, jasno odgovara: „Vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6).
Vjera po svojoj naravi nikad ne stoji sama i uvijek potiče na djelo. Problem onih koji misle da vjera može postojati bez djela vidi se, na primjer, u uvjerenju da je dovoljno izraziti ‘misli i molitve’ onima koji pate. Iako su takve misli i molitve vrijedne i poželjne, osobito ako je to jedino što netko može ponuditi, same po sebi nisu dovoljne. Ako postoji mogućnost da se učini više, a osoba se ipak ograniči samo na riječi suosjećanja, tada zapravo ne razumije ozbiljnost situacije. Apostol Jakov upravo to naglašava kad piše: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru a djela nema? Može li ga vjera spasiti? (…) Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi“ (Jak, 2:14, 17).
Ljudi koji samo šalju ‘misli i molitve’ onima u nevolji, a zapravo mogu učiniti puno više, često to rade samo da pokažu da im je stalo, iako im zapravo nije. Zato mnogi javno izgovaraju ‘misli i molitve’, ali ignoriraju stvarne potrebe i ne poduzimaju konkretne korake da pomognu. Takve molitve često dolaze od onih koji imaju privilegije. S druge strane, oni koji zaista vjeruju u Isusa, slušaju i rade ono što je Isus rekao u Evanđeljima. Oni koji ne čine ta djela i misle da je vjera samo vjerovanje bez djelovanja, zapravo nisu u potpunosti prihvatili Gospodstvo Isusa Krista.
Kršćanstvo koje se gleda samo kao dogmatski sustav – kao ideologija koja daje lažan osjećaj sigurnosti u nesigurnom svijetu – ne može duboko preobraziti život niti donijeti istinsku radost. Tu je i osnovni problem kad se kršćanstvo shvati samo kao ideologija. Kao što je papa Franjo rekao u jednoj svojoj propovijedi: „Kršćanstvo koje se prihvaća samo kao dogmatski sustav, kao ideologija koja nudi sigurnost u nesigurnom svijetu, ne mijenja život i ne donosi radost.“
To je suština problema takozvanog. ‘kršćanizma’, koji se razlikuje od istinskog kršćanstva. Ovim pojmom označava se tendencija da se živa kršćanska vjera svodi na kruti skup pravila, politička uvjerenja ili kulturne norme koje se nazivaju „kršćanskim vrijednostima”, ali bez živoga osobnog odnosa s Kristom. Stoga ‘kršćanizam’ postaje religijska ideologija: zatvoreni sustav koji pruža osjećaj pripadnosti i lažne sigurnosti, ali ne mijenja srce.
„Kršćanstvo uopće nije religija iako dolazi do izražaja u različitim religijskim oblicima. (…) Susret s Kristom čini nas kršćanima“, navodi Enzo Bianchi u knjizi „Kršćani u društvu“. Kršćanstvu je svojstven izlazak iz okvira religije shvaćene kao sustava pravila i obreda. Dok je kršćanstvo osobni i živi odnos s Isusom Kristom, ‘kršćanizam’ označava redukciju vjere na ideološki konstrukt. Riječ je o svojevrsnoj karikaturi vjere u kojoj se naglasak stavlja na formalno poštivanje pravila, identitetske oznake i političke borbe, umjesto na duhovnu preobrazbu, evanđeosku slobodu i temeljnu poruku ljubavi. U takvom sustavu, Bog se više ne susreće, nego se o njemu samo govori; Krist ne spašava, već se instrumentalizira kao znak moći, kulture ili tradicije. Vjera tada prestaje biti via – put – i pretvara se u ideološku tvrđavu. Kako piše Joseph Ratzinger: „Vjera koja nije ukorijenjena u susretu s Bogom koji govori, koji me poziva i daruje mi sebe, ne može opstati. Postaje suha moralnost, izvanjska struktura, prazna forma.“ (Iz: Uvod u kršćanstvo, 1968.)
Kršćanstvo je u svojoj biti navještaj nade i spasenja koji je upućen svakom čovjeku, no njegova izvorišna točka nije u moralnim normama niti u kulturnim ili identitetskim oznakama, već u osobnom susretu s Isusom Kristom – onim koji poziva, ljubi i daruje spasenje. Temeljno određenje kršćanske vjere sadržano je u Pavlovoj formulaciji: „vjera koja je djelotvorna po ljubavi“ (Gal 5,6). Sve dok se vjera živi kao odgovor na taj poziv, ona rađa novim životom i unutarnjom radošću. Međutim, kada se reducira na institucionalni okvir lišen duhovne dinamike, prijeti joj opasnost da se pretvori u upravo onu vrstu religioznosti koju je Krist najodlučnije odbacivao – religiju bez srca, bez preobražavajuće snage Duha.
Crkva nije pozvana djelovati isključivo na razini osobne utjehe vjernika, nego ima širu i javnu misiju: biti „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ (Mt 5,13–14). Takvo poslanje uključuje aktivno sudjelovanje u društvenim, političkim, gospodarskim i kulturnim procesima, s ciljem promicanja pravednosti, općega dobra i dostojanstva svake ljudske osobe. Katoličke institucije – poput bolnica, škola i karitativnih organizacija – ne predstavljaju tek privatne inicijative milosrđa, nego su konkretna i vidljiva očitovanja evanđeoske ljubavi koja nadilazi individualnu pobožnost te postaje društveno-transformativna sila.
Crkveno učenje o svetosti života odražava širu sliku. Biti za život ne znači samo biti protiv pobačaja, nego i štititi dostojanstvo migranata, osuđivati rasizam, protiviti se nepravednim ratovima te osigurati zdravstvenu skrb i dostojne plaće za obitelji. Smanjiti katolicizam samo na privatni moral znači zanemariti dosljednu etiku života koju Crkva neprestano promiče. Katolicizam nije program samopomoći, već poziv na sudjelovanje u Božjem djelu otkupljenja svijeta. Iako je osobna milosrdna ljubav neophodna, ona mora biti povezana s predanošću pravdi, zajedništvu i proročkom svjedočenju. Kako je rekao sv. Oscar Romero: „Crkva koja ne izaziva krize, evanđelje koje ne uznemiruje, Božja riječ koja nikome ne ide pod kožu – kakvo je to evanđelje?“
Papa Franjo nije u svom nauku i pastirskom djelovanju činio ništa drugo nego provodio načelo koje je izrekao još u V. stoljeću, danas uglavnom zaboravljeni svetac i crkveni otac, sv. Vincent iz Lérinsa: „Čak i dogma kršćanske religije mora slijediti ove zakone, učvršćujući se tijekom godina, razvijajući se s vremenom, produbljujući se s godinama.“
Bio je to poziv Crkvi da ne ostane zatvorena u shemama prošlih stoljeća, nego da živi vjeru sada, vjerno Evanđelju i čovjeku. To nije modernistička relativizacija, nego vjernost istini koja raste poput sjemena – što je i biblijska slika. Istina ostaje ista, ali razumijevanje te istine raste kroz djelovanje Duha Svetoga u Crkvi, kroz povijesna iskustva, kulturu i teološku refleksiju.
Papa Franjo se često pozivao upravo na ovaj dinamični aspekt vjere. U „Evangelii Gaudium“ je napisao: „Ne tvrdimo da se nauk mora mijenjati. Ali njegov izričaj može i mora rasti.“ Time je istaknuo razliku između tradicije (koja živi) i tradicionalizma (koji smrznuto čuva prošlost bez duha). Smatrao je da se vjera mora utjeloviti u konkretnom vremenu i društvu, jer je kršćanska istina uvijek utjelovljena – u Osobi Isusa Krista, ali i u narodu, kulturi i povijesti.
Od samog početka svog pontifikata, papa Franjo je jasno isticao da se kršćanska vjera ne može svesti na ideološki aparat. U apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium“, piše: „Crkvena služba ne može biti opsjednuta prenošenjem mnoštva razdijeljenih doktrina koje se nameću s tvrdoglavošću. (…) Navještaj u misionarskom stilu usredotočuje se na bitno, na ono nužno: i to je ono što oduševljava, ono što srce zapaljuje.“
Ova se misao izravno protivi modelu ‘kršćanizma’ koji želi Crkvu pretvoriti u „čuvara istine“ bez konteksta i bez dijaloga. Papa poziva na „pastoralno obraćenje“ koje stavlja milosrđe ispred moraliziranja, uključivost ispred osude, autentičnost ispred privida.
U „Laudato Si’“ papa Franjo produbljuje svoj pristup povezivanjem ekološke krize s društvenom nepravdom, pokazujući da istinska vjera mora voditi prema konkretnoj odgovornosti za svijet i bližnjega. Time se suprotstavlja duhovnosti koja se zatvara u individualizam i zanemaruje strukturalni grijeh. U „Fratelli Tutti“ papa dalje razvija viziju univerzalnog bratstva koje nadilazi političke i kulturne granice, suprotstavljajući se nacionalističkom i ekskluzivističkom kršćanstvu koje ne vidi Krista u licu migranta, siromaha i „drugoga“.
Krajem 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama razvio se katolički neokonzervatizam, često u tijesnom savezništvu s političkim konzervativizmom. Pobjednička struja političkog katolicizma izgradila je svoj identitet na dva stupa: stavu „za život“, odnosno protivljenju pobačaju, koji je pritom bio odvojen od „socijalnog pitanja“; te na ekonomskoj kulturi usmjerenoj prema slobodnom tržištu, koja se protivila javnom sektoru i političkoj regulaciji tržišta. Njegovi glavni predstavnici – među kojima se ističu brojni katolički laici i intelektualci – naglašavali su važnost kulturne borbe, obrane kršćanskog Zapada, tržišne ekonomije te očuvanja tradicionalnih moralnih normi. U okviru njihove ideološke vizije, katolička Crkva shvaćana je prvenstveno kao bedem protiv sekularizma, moralnog relativizma i globalne ljevice. Vjera je u tom kontekstu često poistovjećivana s političkim projektom obrane zapadne civilizacije i kapitalističkog društvenog poretka. Kao takva, ona gubi svoju univerzalnu, evanđeosku dimenziju te postaje sredstvo ideološke borbe. Upravo iz tog razloga, papa Franjo i njegovi temeljni dokumenti – osobito „Evangelii Gaudium“, „Laudato si’“ i „Fratelli tutti“ – doživljeni su kao prijetnja takvom svjetonazoru te su nerijetko bili predmet oštrih kritika i otvorenih napada.
Papa Franjo vratio je kršćanstvu ono najvažnije: osobni odnos s Kristom koji vodi prema milosrđu, pravdi i solidarnosti. Borio se protiv ‘kršćanizma’ – vjere bez Krista, ideologije koja koristi religiju za kontrolu društva, a ne zapromjenu srca. Njegove riječi su izazivale, uznemirivale i pozivale, baš kao što je to činio i Isus. Zato je papa Franjo jedan od najvažnijih proroka našeg vremena, ali i meta oštrih i uvredljivih napada onih koji bi radije imali religiju bez rizika, Crkvu bez križa i vjeru bez djela.
Pravo slijediti Krista znači pokazati milosrđe i pravednost, živjeti osobnu svetost i raditi na promjeni društva. Sve manje od toga svodi Evanđelje na ugodnu duhovnost koja ne dira u nepravde sadašnjeg vremena. Katolička vjera nije samo činjenje dobrih djela – ona je poziv na izgradnju Kraljevstva Božjega. U svijetu gdje se vjera često koristi za osobne ili političke ciljeve, papa Franjo podsjeća da prava vjera nije u moći, nego u služenju; ne u zatvorenosti, nego u otvorenosti prema svima, osobito prema siromašnima, isključenima i ranjenima. Zato kršćanstvo koje ne mijenja srce i ne potiče na djela nije prava vjera, nego samo ‘kršćanizam’ – prazna forma bez Duha. Papa Franjo je pozivao na vjeru „djelotvornu po ljubavi” (Gal 5,6), vjeru koja gradi pravednije društvo i svjedoči Kristovu prisutnost u svijetu. On nije prvi papa koji se zalaže za društvene promjene. Ipak, on je prvi koji je snažno povezao te promjene s evangelizacijom. Često ponavlja jednostavnu misao: „Ne možeš se zvati kršćaninom ako ne živiš kao kršćanin.” Time jasno ističe da društvena odgovornost treba biti temelj vjere.
„Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam?“ (Lk, 6:46). Ovaj Isusov poziv podsjeća da prava vjera nije samo u molitvama ili običajima, nego u stvarnom življenju Božjih zapovijedi. Njegov poziv treba biti vjerniku poticaj za preispitivanje njegovog odnosa prema vjeri i ljudima oko sebe. Ne radi se samo o tituli ili izrazu poštovanja, nego o tome da se svojim životom svjedoči ono u što se vjeruje. Pravi „Gospodin“ nije samo onaj kojeg se priznaje riječima, nego onaj čije se zapovijedi provode u svakodnevnom životu. Samo se tako može biti istinski Njegovi učenik i živjeti u skladu s Božjom voljom.
Danas je previše ljudi koji samo upravljaju, a premalo onih koji stvarno sanjaju i razmišljaju o budućnosti. Malo je onih koji se pitaju: „Kakav svijet ostavljamo našoj djeci?” umjesto „Kako da pobijedim na sljedećim izborima?” Papa Franjo je u „Evangelii Gaudium“ rekao nešto što je vrijedno razmisliti:
„Pitam se postoje li danas ljudi koji se zaista trude pokrenuti procese koji grade zajednicu, umjesto onih koji žele samo brze i lake političke pobjede koje su prolazne i ne doprinose istinskom razvoju čovjeka. Povijest će možda ove potonje suditi prema mjerilu koje je izrekao Romano Guardini: „„Prava mjera uspjeha nekog razdoblja je koliko je u njemu raslo i razvijalo se pravo značenje punog i istinskog života, prilagođeno vremenu u kojem živimo.“
Papa Franjo podsjeća da je svako autentično kršćansko i društveno djelovanje pozvano oblikovati procese, a ne proizvoditi učinke. To zahtijeva hrabrost da se djeluje u smjeru koji možda neće odmah donijeti plodove, ali će dugoročno pridonijeti izgradnji svijeta dostojnijeg čovjeka. Postavlja se pitanje koliko je vjernika u Hrvatskoj, ne samo pročitalo, nego čak i čulo za spomenutu apostolsku pobudnicu pape Franje? (fratellanza.net).