José María Castillo
Jedna od najozbiljnijih i najopasnijih prijetnji s kojom se vjera u Isusa i njegovo Evanđelje u ovom trenutku suočava upravo je klerički fundamentalizam. Tako nas i dalje uvjeravaju da postoje određeni problemi koji su “problemi vjere” koji su od velike važnosti, iako to u stvarnosti nisu “dogme vjere” i ne mogu “naškoditi našoj vjeri”. No, integralistički klerikalizam veže se za običaje i prakse iz antike, koje nam klerikalisti prikazuju kao istine vjere, dok to u stvarnosti nije tako. I što je još gore, ne radi se samo o stvarima koje ne pripadaju vjeri, nego i štete onima koji žele vjerovati u Boga i biti dobri kršćani. Preciznije, riječ je o problemu, tako da bismo umjesto da govorimo o “problemima” u množini trebali govoriti o “problemu” s kojim se Crkva mora suočiti i riješiti ga što je prije moguće.
Želio bih se osvrnuti na ogroman problem koji se očituje u nedostatku interesa za “vjersku stvar”, što se pak na osobit način širi u industrijski razvijenijim zemljama. Svakog dana crkve su praznije. Ono što se radi i govori u crkvama većini ljudi sve je manje i manje zanimljivo. Broj svećenika također se svakodnevno smanjuje, a prema crkvenim zakonima za svećenike se mogu zaređivati samo muškarci (ne žene) koji uz to moraju biti muškarci celibatarci.
To je tako određeno, no jesmo li zbilja sigurni da je Isus Gospodin, kad je pokrenuo Crkvu, želio i ustanovio da se u ovoj Crkvi Euharistija ne može slaviti, osim onda kad muškarac (i nikad žena) predsjeda slavljem? Jesmo li sigurni i u to da bi slavitelj morao biti celibatarac?
Nismo sigurni ni u što od ovoga. O Isusovim apostolima znamo da su bili u braku te da su također potvrdili i pravo na putovanje sa svojim suprugama (1 Kor 9,4-5; usp. 1 Kor 7,3.4.5.10-11.12-14.16) (usp. R. Aguirre, Del movimiento de Jesús a la Iglesia cristiano, Verbo Divino, Estella 2009., str. 227-231). Poznato je također da u pastoralnim pismima to nije samo dopušteno, nego je i potrebno da se svatko tko želi biti vođa Crkve, iz istog razloga treba oženiti i dobro educirati svoju djecu, jer «ne zna li netko svojom kućom (obitelji) upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?» (1 Tim 3,2-5.12; Tit 1,5-6).
Glede žena, profesor Rafael Aguirre pokazao je da «u kršćanskom misionarskom pokretu nalazimo puno žena koje su vrlo aktivne. Ponekad se pojavljuju u suradnji s Pavlom na njegovom planu, naučavajući kao putujuće misionarke; kvalificirane su kao apostol, đakon, zaštitnik ili vođa». Nešto što je, između ostalog, bilo normalno u društvu i kulturi antičkog Rima. Profesor Robert C. Knapp rezimira svoje istraživanje govoreći: «Iznio sam brojne dokaze o aktivnoj ulozi običnih žena u njihovim životima, u životima članova njihove obitelji i u životu izvan obiteljskog okruženja, uključujući komercijalne ugovore, imovinu i upravljanje zemljištem te javne društvene i religijske aktivnosti» (Los olvidados de Roma, Ariel, Madrid 2015., str. 113).
S druge strane, u religiji Izraela brak svećenikâ nikada nije bio odbačen. A što se tiče svećeništva žena, u najstarijoj poznatoj religiji, religiji Mezopotamije (IV. st. pr. Kr.), službenici bogoslužja bili su i muškarci i žene (Jean Bottéro, La religión más antigua: Mesopotamia, Trotta, Madrid 2001., str. 147-152).
Puritanizam je, sa svim svojim implikacijama, u Crkvu uveden od 60-ih godina IV. stoljeća. Čime je bio motiviran ovaj puritanizam? Svakako ne Evanđeljem, koje se nikad nije bavilo pitanjem seksualnosti. Poznato je da je puritanizam, koji je obilježio srednjovjekovnu misao, svoje korijene vukao iz IV. i V. st pr. Kr. od Pitagore i Empedokla koji su te ideje preuzeli od šamana iz sjeverne Europe (usp. E. R. Dodds, Los Griegos y lo irracional, Alleanza, Madrid 2001., str. 133-169.). Kršćani su ove ideje od prvog do sedmog stoljeća polako asimilirali (R. Gryson, Les origines du célibat ecclésiastique, Ed. Duclout, Gemblous 1970.).
To znači da celibat ne potječe iz Biblije, a još manje iz Evanđelja. Niti se na Evanđelju može temeljiti marginalizacija žena, bilo u društvu ili u Crkvi.
Može li, dakle, crkvena vlast potisnuti zakon crkvenog celibata i dopustiti ženama da predsjedaju Euharistijom? Da bismo adekvatno odgovorili na ta pitanja, apsolutno je potrebno prije toga odgovoriti na drugo pitanje koje im prethodi:
Crkvenom vodstvu je misao Grka važnija od učenja Evanđelja? Zašto nemamo slobodu i hrabrost na ovo pitanje pružiti pravi odgovor?
Moguće je da postoje kršćani i, osobito, svećenici koji su uvjereni da je nauk o sakramentima zatvoren i definitivno potvrđen na Tridentskom koncilu (Sess. VII. Denz.-Hün. br. 1600-1613.). Međutim, treba znati da to nije tako. Jer, u raspravi o temi sakramenata, biskupi i teolozi Tridentskog koncila su raspravljali o tome jesu li ono o čemu raspravljaju “pogreške” ili “hereze”. A mišljenja “koncilskih otaca” su bila podijeljena na takav način da nisu mogli postići dogovor, kao što je to naširoko opisano u V. svesku akata Koncila.
Stoga, nije nauk vjere da su sakramenti Crkve takvi kakvi jesu i da se trebaju slaviti onako kako se slave.
Ako su, dakle, sakramenti za dobro vjernika kršćana, dužnost je crkvenog autoriteta da sakramente zakonski uredi i slavi tako da ih svi vjernici u Krista – gdje god bili i gdje god živjeli – mogu slaviti i u njima sudjelovati, posebno na Euharistiji, čak i ako je za to potrebno da tim slavljem predsjeda oženjeni svećenik ili zaređena žena kako bi vršila svećeničku službu. To je toliko važno i tako hitno da oni koji vrše vlast u Crkvi imaju odgovornost učiniti sve što je moguće da ne bude župne ili kršćanske zajednice u kojoj se ne bi barem jedanput na tjedan mogla slaviti Euharistija (religiondigital.org; fratellanza.net).
Biblijski odlomci navedeni u tekstu:
«Zar nemamo prava jesti i piti? Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa?» (1 Kor 9,4-5).
«Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti» (1 Kor 7,3-5).
«A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja – ako se ipak rastavi, neka ostane neudana ili neka se s mužem pomiri – i muž neka ne otpušta žene. Ostalima pak velim – ja, ne Gospodin: ima li koji brat ženu nevjernicu i ona privoli stanovati s njime, neka je ne otpušta. I žena koja ima muža nevjernika te on privoli stanovati s njome, neka ne otpušta muža. Ta muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom. Inače bi djeca vaša bila nečista, a ovako – sveta su. […] Jer što znaš, ženo, hoćeš li spasiti muža? Ili što znaš, mužu, hoćeš li spasiti ženu?» (1 Kor 7,10-14.16).
«Treba stoga da nadglednik [biskup] bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? […] đakoni neka budu jedne žene muževi, neka dobro upravljaju djecom i svojim kućama» (1 Tim 3,2-5.12).
«Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine [prezbitere] kako sam ti ja odredio: je li tko besprigovoran, jedne žene muž, jesu li mu djeca vjernici i ne pod optužbom raskalašenosti ili nepokorna…» (Tit 1,5-6)